- 1 -              II Kž 226/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 226/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog O. H., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog O. H. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola od 5. svibnja 2020. broj Kv I-81/2020 (K-29/2019), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 1. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba optuženog O. H. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Puli - Pola, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog O. H., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. i drugih KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. u svezi Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog O. H. po osnovama iz članka 123. stavka 1. točaka 1. i 3. ZKP/08.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi O. H. po branitelju, odvjetniku R. M., s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači i optuženiku ukine istražni zatvor.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik ističe da je izreka pobijanog rješenja proturječna njegovim razlozima te da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da nije dostatno i valjano obrazloženo koje to osobite okolnosti upućuju na opasnost da će optuženik pobjeći, odnosno ponoviti kazneno djelo.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, a nakon što je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika, dao jasne, dostatne i valjane razloge i to, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i u odnosu na postojanje posebnih pretpostavki za primjenu te mjere iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., a valjano je obrazložio i zašto smatra da se svrha istražnog zatvora u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.

 

Prema tome, u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući postojanje osnovane sumnje, žalitelj nadalje ističe da dokazi pribavljeni tijekom ovog postupka ne upućuju na relevantan stupanj osnovane sumnje da su počinjena kaznena djela za koja se on tereti.

 

Istaknuti žalbeni navodi, međutim, nisu osnovani. Naime, prilikom odlučivanja o istražnom zatvoru dostatan je odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je optuženik počinio kaznena djela za koja ga se tereti, a u konkretnom slučaju isti proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica. Time je ispunjena opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., dok u toj situaciji sudovi nisu ovlašteni upuštati se u preispitivanje i ocjenu činjeničnih utvrđenja i kaznene odgovornosti optuženika. Tu će, naime, ocjenu dati raspravno vijeće nakon provedene rasprave.

 

Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud samo formalno, a ne i stvarno, propitivao postojanje svih nužnih uvjeta za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora.

 

Naime, prvostupanjski sud je, a kao što je već prethodno navedeno, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, zaključivši potom da na strani optuženika postoje one osobite okolnosti koje upućuju, kako na opasnost da će on na slobodi pobjeći, tako i na iteracijsku opasnost na njegovoj strani, što sve je i valjano obrazložio.

 

Uzevši u obzir da je riječ o državljaninu Bosne i Hercegovine, koja ne izručuje vlastite državljane i na čijem se području ne primjenjuje ni institut europskog uhidbenog naloga, dok za područje Republike Hrvatske optuženik nije vezan ni na koji način – ni obiteljski ni poslovno ni imovinski, kao i visinu kazne zatvora na koju može biti osuđen u slučaju donošenja osuđujuće presude u ovom postupku, i prema ocjeni ovoga suda postoji opasnost od bijega u slučaju puštanja optuženika na slobodu. Stoga je primjena mjere istražnog zatvora protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. i nadalje nužna i opravdana.

 

Nadalje, optuženik je prema podacima iz kaznene evidencije Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Zenica, Uprave policije, PU II-PS V. do sada u dva navrata kazneno osuđivan, između ostaloga i zbog krivičnog djela iz članka 207. stavka 4. u vezi sa stavom 21. u stjecaju s krivičnim djelom iz članka 213. stavka 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (kvalificirani oblik kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom u stjecaju s rodoskvrnućem), i to na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, koju je izdržao u siječnju 2018., kada mu je istekao uvjetni otpust. Potvrđenom optužnicom u ovom predmetu tereti se za počinjenje čak četiri nova kaznena djela protiv spolne slobode – dva kaznena djela bludnih radnji iz članka 155. stavka 2. KZ/11., kaznenog djela bludnih radnji iz članka 155. stavka 1. KZ/11. i kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11., i to na štetu iste maloljetne oštećenice čiji su roditelji prijatelji optuženika, pri čemu su ta djela počinjena u kratkom razdoblju od svega nekoliko dana (od 13. do 17. srpnja 2019.). Sve izloženo u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, i prema ocjeni ovoga suda, upućuje na postojanje iteracijske opasnosti na strani optuženika, zbog čega je protiv njega i nadalje opravdana primjena mjere istražnog zatvora i iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

 

Optuženik nije u pravu ni kada tvrdi da mu je zbog duljine dosadašnjeg boravka u istražnom zatvoru povrijeđeno načelo razmjernosti. Naime, prilikom ocjene o povredi tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud će voditi računa o razmjeru između težine počinjenih kaznenih djela, kazne koja se, prema podacima kojima sud raspolaže, može očekivati u postupku te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Uzevši u obzir sve izneseno, a pri tome imajući na umu i zakonske odredbe o najduljem trajanju mjere istražnog zatvora (članak 133. ZKP/08.), načelo razmjernosti za sada nije povrijeđeno.

 

              Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 1. lipnja 2020.