- 1 -              Kž-eun 13/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: Kž-eun 13/2020-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe D. N. zbog kaznenih djela iz članka 22.a stavka 1. red 1. 2., stavka 3, stavka 4. reda 2 i stavka 5. zadnji slučaj Saveznog zakona o antidopingu 2007. i dr. Kaznenog zakona Republike Austrije, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 5. ožujka 2020. broj Kv-eun-7/2020, u sjednici održanoj 1. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se žalba tražene osobe D. N. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 5. ožujka 2020. broj Kv-eun-7/2020, pod točkom 1., na temelju članka 29. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19. - dalje u tekstu: ZPSKS-EU), odobrena je predaja tražene osobe D. N., s osobnim podacima kao u izreci tog rješenja, radi kaznenog progona zbog kaznenog djela ilegalne trgovine hormonima i drugim poticateljima rasta iz članka 22.a stavka 1. red 1. 2., stavka 3, stavka 4. reda 2 i stavka 5. zadnji slučaj Saveznog zakona o antidopingu 2007., kaznenog djela teške prijevare iz članka 12., 3. slučaj, članka 146. i članka 147. stavka 1.a i 2. Kaznenog zakona Republike Austrije, počinjeno u organizaciji kako je to, činjenično opisano u izreci rješenja.

 

Predaja je, u skladu s odredbom članka 29. stavka 4. u svezi s člankom 38. stavkom 1. ZPSKS-EU, odobrena pod uvjetima da se bez dopuštenja Republike Hrvatske za kaznena djela počinjena prije predaje tražena osoba ne smije goniti niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja, da se ne smije predati drugoj državi članici zbog kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora, da ne smije biti izručena trećoj državi zbog kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora i da se tražena osoba ima vratiti u Republiku Hrvatsku u slučaju pravomoćnog izricanja sankcije u državi izdavanja jer je tražena osoba pristala izdržavati izrečenu sankciju u Republici Hrvatskoj.

 

Pod točkom 2. izreke navedeno je da će predaju tražene osobe nadležnim tijelima Republike Austrije izvršiti Ured S.I.Re.N.E. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, na temelju članka 35. stavka 1. ZPSKS-EU.

 

Protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnijela tražena osoba po branitelju M. R., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 3. i 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači i obustavi postupak za predaju tražene osobe, podredno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalbu je podnijela tražena osoba i po branitelju A. B., odvjetniku u Z. bez navođenja konkretnih žalbenih osnova i bez konkretnog prijedloga, iako je sadržajno podnesena u bitnom iz istih razloga kao i prethodna žalba, tako da će obje žalbe biti razmatrane kao jedna žalba tražene osobe.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u svezi s člankom 495. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva jer da je odobrena predaja tražene osobe, iako nije vidljivo kojoj državi bi trebala biti predana.

 

Međutim, unatoč tome što u izreci pobijanog rješenja nije izrijekom navedena država kojoj bi tražena osoba trebala biti predana, na što s pravom upućuje žalitelj, mišljenje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da iz ostalih podataka sadržanih u izreci pobijanog rješenja nedvojbeno proizlazi da je predaja odobrena u svrhu kaznenog progona u Republici Austriji, s obzirom da je europski uhidbeni nalog izdan od strane Ureda državnog odvjetništva u Innsbrucku broj ... od 13. studenog 2019. radi kaznenog progona zbog citiranih kaznenih djela iz Kaznenog zakona Republike Austrije, počinjenih, osim u Republici Hrvatskoj, i u Republici Austriji.

 

Stoga je neutemeljen žalbeni prigovor tražene osobe da je izreka pobijanog rješenja u tom dijelu nerazumljiva.

 

Isto tako, ne stoji žalbeni prigovor da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva i u dijelu koji se odnosi na osobne podatke tražene osobe.

 

Naime, iako je u osobnim podacima navedeno da je tražena osoba rođena na K., ta okolnost ne čini izreku nerazumljivom, već se evidentno radi o očitoj omašci u pisanju, s obzirom da ostali osobni podaci, među kojima je kao mjesto rođenja naveden Z., odgovaraju podacima iz spisa predmeta, a pogotovo onima sa zapisnika od 5. ožujka 2020., na kojem zapisniku je u nazočnosti tražene osobe potvrđen njen identitet. Okolnost da u osobnim podacima nije navedeno da je tražena osoba otac maloljetnog djeteta ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanog rješenja, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

 

Tražena osoba u žalbi polemizira i s kvalitetom prijevoda europskog uhidbenog naloga tvrdnjom da je isti „izrazito loš i nepotpun“ te da „onemogućuje pravilno utvrđenje činjeničnog opisa djela“, a koji je pretpostavka za odluku o predaji tražene osobe. Smatra da je takvim prijevodom europskog uhidbenog naloga tražena osoba uskraćena u pravu da se na raspravi služim svojim jezikom i da na svojem jeziku prati tijek rasprave pa da je, stoga, počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

No, protivno navodima žalbe, standardni obrazac europskog uhidbenog naloga dostavljen je u prijevodu na hrvatski jezik i sadrži sve podatke iz članka 18. ZPSKS-EU, uključujući i činjenični opis kaznenih djela za koja se tražena osoba tereti, a radi se o kaznenim djelima koja je država izdavanja označila kao djela iz kataloga kaznenih djela navedenih u članku 10. ZPSKS-EU, za koja kaznena djela se dvostruka kažnjivost ne provjerava, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud pa je, stoga, potpuno promašen i žalbeni navod koji se odnosi na žalbenu tvrdnju da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru zastare.

 

Kako je tražena osoba hrvatski državljanin, rođen i prebiva u Republici Hrvatskoj, kojemu je materinji jezik hrvatski, na kojem jeziku mu je predočen i europski uhidbeni nalog na temelju kojeg je i odobrena predaja, nema govora o tome da bi mu bilo uskraćeno pravo da se u postupku služi vlastitim jezikom pa, stoga, nije počinjena ni bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

S obzirom da u odnosu na naprijed iznijeto nema mjesta nikakvoj razumnoj sumnji o primjeni prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud zadnje instance, otklanja mogućnost podnošenja zahtjeva za donošenje prethodne odluke Sudu Europske unije, kako to u žalbi predlaže žalitelj.

 

Žalbena tvrdnja da su ispunjene zakonske pretpostavke za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga iz članka 20. stavka 2. točke 5. ZPSKS-EU jer da se protiv tražene osobe u Republici Hrvatskoj vodi kazneni postupak zbog istog kaznenog djela zbog kojeg je nalog izdan, je potpuno paušalna i ničim dokumentirana, tim više što takav podatak ne proizlazi iz stanja spisa.

 

Što se tiče žalbenog navoda koji se odnosi na primjenu članka 21. stavka 1. točke 2.a ZPSKS-EU, treba reći da je okolnost da su kaznena djela djelomično počinjena i u Republici Hrvatskoj, fakultativni razlog za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga, dok će se, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, načela učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje, u konkretnom slučaju ostvariti upravo predajom tražene osobe Republici Austriji, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Slijedom iznijetoga, nije ostvarena ni žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koju sadržajno ukazuje žalitelj.

 

Ispitujući pobijano rješenje povodom žalbe tražene osobe, a po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije utvrdio da bi bila počinjena povreda zakona na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08.

 

Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08.

 

Zagreb, 1. lipnja 2020.