- 1 -              I Kž 253/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 253/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. P. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog A. P. i optuženog H. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 20. prosinca 2019. broj K-18/14-34, u sjednici održanoj 29. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog A. P. i optuženog H. M. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru u odsutnosti su proglašeni krivima optuženi A. P. i optuženi H. M. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanog pod točkom 1) izreke presude, a optuženi H. M. i zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11. opisano u točki 2) izreke presude.

 

Optuženom A. P. je za kazneno djelo pod točkom 1) izreke te presude, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a za kazneno djelo pod točkom 2) izreke te presude, na temelju članka 229. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa je optuženi A. P., uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca.

 

Optuženi H. M. je za kazneno djelo pod točkom 2) izreke te presude, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca.

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženika A. P. i H. M. je oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenim kaznenim djelom razbojništva iz točke 1) izreke te presude tako da su optuženi A. P. i optuženi H. M. dužni uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske po 350,00 kuna svaki, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženog A. P. je oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenim kaznenim djelom teške krađe iz točke 2) izreke te presude i to u iznosu od 2.500,00 kuna, koji iznos je optuženi A. P. dužan uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) optuženici A. P. i H. M. su obvezani naknaditi troškove kaznenog postupka i to na ime paušala u iznosu od 1.000,00 kuna svaki te trošak branitelja po službenoj dužnosti u visini o kojoj će se odlučiti naknadno, nakon što branitelji po službenoj dužnosti ispostave račun za izvršenu uslugu obrane optuženika, a sve u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi A. P. po branitelju, odvjetniku I. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalbu je protiv navedene presude podnio i optuženi H. M. po branitelju, odvjetniku A. K., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni te odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženi H. M. oslobodi optužbe za učin kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. pod točkom 1) izreke te presude odnosno da se preinači odluka o kazni na način da mu se izrekne znatno blaža kazna zatvora, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.

 

              Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi A. P. u žalbi, prije svega, ističe da i dalje smatra da u konkretnom kaznenom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti da mu se sudi u odsutnosti jer za to ne postoje osobito važni razlozi i nije nedostižan tijelima kaznenog progona, čime u biti upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

Nasuprot iznesenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno i na zakonu osnovano, po utvrđenju da je optuženi A. P. nedostižan državnim tijelima Republike Hrvatske jer njegovo izručenje, kao državljanina Bosne i Hercegovine, nije moguće, niti je moguć ustup kaznenog progona, pri tome imajući na umu i vrijeme počinjenja terećenih kaznenih djela, zaključio da su ostvarene sve zakonske pretpostavke iz članka 402. stavka 3. ZKP/08. za suđenje u odsutnosti. Stoga nije ostvarena istaknuta bitna postupovna povreda.

 

Optuženi A. P. nadalje u žalbi upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. tvrdi da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni. U tom pravcu žalitelj ističe da ,,krivnja predstavlja subjektivni element kaznenog djela, odnosno subjektivni odnos počinitelja prema djelu i kao takva, krivnja i njezin stupanj, predstavlja odlučnu činjenicu koju treba utvrditi u kaznenom postupku i obrazložiti u odluci suda, a sve iz razloga što o toj odlučnoj činjenici ovisi i neposredna primjena Kaznenog zakona, i to odredbe iz čl. 23. KZ-a“.

 

S obzirom na to da prvostupanjski sud nije dao razloge o obliku krivnje, namjeri ili nehaju, ni o ubrojivosti, a niti o svijesti o protupravnosti djela, u takvoj odsutnosti razloga o odlučnim činjenicama odnosno o subjektivnom elementu potrebnom za konstrukciju predmetnih djela, žalitelj nalazi i povredu kaznenog zakona u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo.

 

U navedenom optuženi A. P. nije u pravu.

 

Naime, kazneno djelo razbojništva i teške krađe, kako su oni propisani zakonom, se može počiniti samo s izravnom namjerom. Prema tome, kada je prvostupanjski sud, nakon analize i ocjene izvedenih dokaza, nedvojbeno utvrdio da su optuženici A. P. i H. M. uporabom sile (držanje i udaranje) te opasnog oruđa (kamena) oštećeniku izvukli novčanik iz džepa, a optuženi A. P. trganjem lančića s vrata oštećenice ostvarili sva bitna obilježja terećenih kaznenog djela, time je istovremeno i utvrdio da je takvim postupanjem optuženika, kako je ono utvrđeno, utvrđen i jedini mogući oblik krivnje za ta kaznena djela, dakle, izravna namjera.

 

Ovo stoga što oblik krivnje sasvim jasnim proizlazi iz samog zaključka prvostupanjskog suda o slijedu događaja kakvi su bili. Naime, okolnosti počinjenja kaznenih djela nedvojbeno ukazuju da su optuženi A. P. i optuženi H. M. bili svjesni svojih djela i htjeli njihovo počinjenje, što znači da su u počinjenju djela postupali s izravnom namjerom, dok ubrojivost optuženika tijekom postupka nije niti bila dovođena u pitanje.

 

Stoga, budući da nije bilo potrebe za posebnim obrazlaganjem oblike krivnje – izravne namjere kod optuženika jer je to jedini mogući oblik s kojim se može počiniti kazneno djelo razbojništva i kazneno djelo teške krađe, izostankom razloga za utvrđenje namjere optuženika nije ostvarena citirana postupovna povreda niti je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, kako to neosnovano smatra optuženi A. P. u svojoj žalbi.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženi H. M. ističe da ,,postoji bitna proturječnost u samoj izreci inkriminiranih djela, bitna proturječnost izreke i razloga ove presude o odlučnim činjenicama, a presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, glede relevantnih utvrđenja oko načina izvršenja djela, uloge počinitelja i analize raspoloživih dokaza“. Naime, prema mišljenju žalitelja, opis dogovora, uloga optuženika u činjenju djela kao i razdioba eventualnog plijena kako je to navedeno u izreci pobijane presude nisu razumljivi niti su uopće obrazloženi od strane prvostupanjskog suda.

 

Pobijanom presudom, pod točkom 1) izreke, optuženi A. P. i H. M. proglašeni su krivim što su zajednički i dogovorno oštećenika napali na način da ga je prethodno optuženi A. P. pogodio kamenom u glavu zadavši mu laku ozljedu, nakon čega su ga obojica fizičkom snagom oborili na tlo gdje su mu iz džepa oduzeli novčanik. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je optuženi A. P. oštećenika pogodio u glavu, nakon čega mu je optuženi H. M. priskočio u pomoć i držao oštećeniku zatvorena usta te su obojica optuženika držali i udarali oštećenika dok mu nisu izvukli novčanik iz džepa nakon čega su pobjegli, a na koji način su obojica optuženika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela i to kao supočinitelji budući da se bez aktivnog sudjelovanja jednog od njih ovo kazneno djelo ne bi moglo počiniti na način kako je to opisano u optužnici.

 

Prema tome, ne postoji proturječnost u izreci pobijane presude ni proturječnost izreke i razloga presude o odlučnim činjenicama, kako to neosnovano tvrdi optuženi H. M. u svojoj žalbi. Pritom, a vezano uz žalbene prigovore kojima optuženik, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ističe i izostanak razloga o opisu dogovora između optuženika te razloga o razdiobi plijena, žalitelju treba ukazati da navedene okolnosti nisu odlučne za postojanje kaznenog djela razbojništva.

 

Stoga, s obzirom na to da je prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda izreka pobijane presude u svemu razumljiva i u skladu s obrazloženjem te da razlozi prvostupanjske odluke sadrže obrazloženje odlučnih činjenica, utvrđenih na osnovu svih provedenih dokaza koji su dostatno analizirani i ocijenjeni te jasno izneseni u obrazloženju pobijane presude, prvostupanjskom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na koju, takvim žalbenim prigovorima ukazuje optuženi H. M.

 

Također, ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bila počinjena kakva druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi H. M. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud iz provedenog dokaznog postupka, osobito iskaza oštećenog M. P. pogrešno utvrdio da je optuženi H. M. zajedno s optuženim A. P. izvršio otuđenje predmeta oštećenika te da ,,nema bilo personalnih bilo materijalnih dokaza koji bi sa sigurnošću ukazivali da je oduzimanje stvari na štetu oštećenog M. P. počinio i II. optuženik, kada je I optuženik nedvojbeno izjavio da ga je H. M. odgovarao od bilo kakvih postupanja prema oštećeniku“.

 

Iznesenim žalbenim tvrdnjama optuženi H. M. u biti ustraje na tezi obrane da je kritične zgode bio s optuženim A. P., ali da oštećenika nije udarao već je samo sprječavao da optuženi A. P. ne bi još više ozlijedio oštećenika.

 

U tom pravcu optuženi H. M. ističe da iz iskaza oštećenika proizlazi da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je optuženi H. M., nakon udarca kamenom u glavu, oštećeniku držao ruku na ustima dok mu nisu izvukli novčanik iz džepa pri čemu je na raspravi oštećenik iskazao da se ničega ne sjeća. Stoga, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud, s obzirom na to da postoji mogućnost da optuženi H. M. uopće nije dirao oštećenika, a pogotovo udarao, odnosno da nije uzeo ništa od oštećenikovih stvari, takav svjedočki iskaz trebao tumačiti u korist, a ne na teret optuženika. Ovo osobito imajući na umu dio obrane optuženika da ih je ,,policija u stanju ,,psihičke“ krize prisiljavala na potpisivanje većeg broja potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i priznanju učina djela, obećavajući im skoro puštanje kući, što su ovi i priznali“.

 

Međutim, istaknutim žalbenim tvrdnjama nisu dovedeni u sumnju razlozi na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda.

 

Naime, u svom iskazu oštećeni M. P. je, nakon što je prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja, prepoznao obojicu optuženika kao počinitelje predmetnog kaznenog djela, vrlo detaljno opisao da ga je optuženi A. P. pogodio kamenom u glavu, dok ga je optuženi H. M. udario šakom ili rukom po licu te mu držao ruku na ustima kako ne bi mogao pozivati u pomoć, nakon čega mu je izvukao novčanik iz džepa. Pri tome je decidirano naveo da su ga obojica optuženika više puta udarili po glavi i držali rukama da se ne bi opirao te da su, nakon što mu je optuženi H. P. izvadio iz džepa novčanik, obojica optuženika pobjegli. Kod tog je iskaza, nakon što mu je isti predočen, oštećenik ostao i na raspravi.

 

Prema tome, prvostupanjski je sud savjesno i kritički analizirajući dokazni postupak u pobijanoj presudi te valjano ocjenjujući svaki dokaz za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, s pravom obranu optuženog H. P. ocijenio neosnovanom te pravilno zaključio da je u provedenom postupku nesporno dokazano da je optuženi H. M. počinio kazneno djelo razbojništva na način kako je to opisano u točki 1) izreke prvostupanjske presude, a pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju ni žalbom istaknutom činjenicom da je novčanik oštećenika uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta oduzet od optuženog A. P.

 

Pritom, žalitelju treba ukazati da za postojanje kvalificiranog razbojništva počinjenog na način kako je to utvrdio prvostupanjski sud, nije potrebno da oba počinitelja istovremeno poduzimaju sve radnje koje su elementi tog kaznenog djela već je dovoljno da jedan od supočinitelja izvrši te radnje u skladu s dogovorom, a za drugog je dovoljno da aktivno sudjeluje na neki drugi način u počinjenju ili da svojim radnjama bitno pridonosi počinjenju, što je ovdje slučaj. Stoga činjenica tko je od supočinitelja oštećeniku oduzeo novčanik, nema značaj koje joj optuženi H. M. žalbom nastoji pridati.

 

Prema tome, nije osnovana žalba optuženog H. M. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega je neosnovana i žalba tog optuženika zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona odnosno one povrede koja bi proizašla iz primjene kaznenog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

Također, ni ispitivanjem pobijane presude, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Obojica optuženika pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

 

Osporavajući u tom dijelu prvostupanjsku presudu optuženi A. P. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne, propustio uzeti u obzir sve okolnosti iz članka 47. stavka 1. KZ/11. koje su od utjecaja na tu odluku, a posebice pobude iz kojih su djela počinjena, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti u kojima su kaznena djela počinjena, okolnosti u kojima je optuženik živio prije počinjenja djela i u kojima sada živi te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenih djela.

 

Optuženi H. M. smatra izrečenu kaznu zatvora prestrogom te da ista neće ostvariti svrhu specijalne prevencije. Također, smatra da je prvostupanjski sud puno veći značaj, u vidu olakotnih okolnosti, trebao dati uvjetima njegove životne sredine odnosno činjenici da je u obitelji imao niz trauma počev od bolesti majke, razvoda, nezaposlenosti, skrbi o jednom djetetu te labilnoj strukturi osobnosti zbog koje nije izdržao teret opisanih životnih problema te je izlaz pronalazio u konzumiranju alkohola što ga je u konačnici uvelo u zonu kriminalnog ponašanja. Također, upire na volju za odustajanjem od prethodnog načina življenja te za pozitivnim promjenama u životu koju je iskazao pred redarstvenim vlastima i državnim odvjetnikom.

 

Razmatrajući iznesene žalbene prigovore obojice optuženika te odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u cijelosti pravilno utvrdio te potom pravilno i ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne.

 

Tako je prvostupanjski sud osnovano optuženom A. P. olakotnom cijenjena dosadašnja neosuđivanost te činjenica da je prilikom prvog ispitivanja u bitnome priznao počinjenje kaznenog djela pod točkom 1) izreke, dok otegotnih okolnosti nije našao. Također, prvostupanjski je sud optuženom H. M. osnovano otegotnom cijenio višekratnu dosadašnju kaznenu osuđivanost zbog imovinskih delikata, dok olakotnih okolnosti nije našao.

 

Imajući, dakle, na umu okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne kojima je dan pravilan značaj, prvostupanjski je sud pravilnim odmjeravanjem kazne optuženom A. P. za svako pojedino kazneno djelo utvrdio kazne zatvora na granicama posebnog minimuma kazne te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca, dok je optuženog H. M., isto tako, s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su ovako odmjerene kazne zatvora obojici optuženika u cijelosti primjerene težini i posljedicama počinjenih djela kao i stupnju krivnje optuženika te podobne ostvariti kako u odnosu na optuženike individualnu, tako i u odnosu na sve druge generalnu svrhu kažnjavanja te nadalje izraziti društvenu osudu zbog počinjenih djela, a sve u smislu članka 41. KZ/11.

 

Stoga su neosnovane žalbe obojice optuženika i zbog odluke o kazni.

 

Također, s obzirom na to da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, prvostupanjski je sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica, pravilno i na zakonu osnovano, u skladu s odredbom članka 77. KZ/11. od optuženika A. P. i H. M. oduzeo imovinsku korist ostvarenu počinjenim kaznenim djelima te ima naložio da u izreci prvostupanjske presude navedene iznose uplate u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

Zbog odluke o troškovima kaznenog postupka žali se optuženi H. M. međutim, taj žalbeni osnov ne obrazlaže. Kako su optuženici proglašeni krivima pravilno su obvezani i na platež troškova kaznenog postupka, kao u izreci pobijane presude pa žalba nije osnovana niti u tom dijelu.

 

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 29. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.