- 1 -

Broj: Jž-921/2020

  

 

Broj: Jž-921/2020

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Branke Mašić i Renate Popović kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv 1.okrivljenog D.Ž. i 2.okrivljenog M.U., zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94) i članka 92. stavka 1. točka 16. Zakona o oružju („Narodne novine“, broj 63/07, 146/08, 59/12 i 70/17), odlučujući o žalbi 1.okrivljenog D.Ž., podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu xx, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od dana 13. ožujka 2020., broj: 16. Pp J-1723/2019, na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba 1.okrivljenog D.Ž. i potvrđuje se pobijana presuda.

 

II.              Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), 1.okrivljeni D.Ž. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

                                                         Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom 1.okrivljeni D.Ž. i 2.okrivljeni M.U. su u ponovljenom postupku proglašeni krivim zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u točki a) izreke navedene presude, za koji je 1.okrivljenom D.Ž. utvrđena novčana kazna u iznosu od 189,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 50,00 Dem-a, a 2.okrivljenom M.U. je izrečena novčana kazna u iznosu od 938,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 250,00 Dem. Za djelo prekršaja iz članka 92. stavka 1. točka 16. Zakona o oružju činjenično opisanom u točki b) izreke navedene presude 1.okrivljenom D.Ž. je utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna, nakon čega mu je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 1.189,00 kuna. U izrečene kazne okrivljenicima je uračunato vrijeme za koje su bili lišeni slobode kao 600,00 kuna novčane kazne, pa je za navedeni iznos svakom od okrivljenih novčana kazna umanjena.

 

Istom presudom, okrivljenici su, temeljem članka 138. i članka 139. Prekršajnog zakona, obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnim iznosima od po 200,00 kuna svaki.

 

Nadalje, od 1.okrivljenog D.Ž. je oduzet predmet – jedna zidarska sjekira s drškom duljine 40 cm.

 

Protiv te presude 1.okrivljeni D.Ž. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj navodi, u bitnom, da presuda ima nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati, da je ista nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima u njoj, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti nejasni i proturječni, da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju izjava svjedoka i samih tih izjava i zapisnika, kao i da je obrazloženje u nesuglasju s rezultatima izvedenih dokaza u postupku. Žalitelj ističe da sud nije s jednakom pažnjom ispitivao činjenice kojega terete i one koje mu idu u korist, pa da bi ocjenom svakog dokaza pojedinačno i dovođenjem u vezu s ostalim dokazima i obranom, donio pravilan zaključak je li neka činjenica dokazana. Žalitelj ukazuje da je sud trebao uzeti u obzir sve okolnosti i donijeti oslobađajuću odluku, te citira odredbu članka 32. i 38. Prekršajnog zakona koja se odnosi na svrhu pravnih sankcija upirući i na potrebu individualizacije istih, kao i odredbe članka 6. i 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ukazujući da sud pogrešno tumači hodnik zgrade i prostor ispred ulaznih vrata stana kao javno mjesto, jer je jasno da isti predstavlja dom okrivljenika, kao i da događaju nitko nije bio prisutan i da je isti trajao kratko vrijeme. Nadalje, detaljno analizira pojam „stubište zgrade“, navodeći da to nije javno mjesto niti je dostupno vidiku ili se događaj čuo na javnom mjestu, kao što niti posljedice nisu nastupile na javnom mjestu upućujući na odluku Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Jž 854/10 koja se odnosi na pitanje javnosti u vezi članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Navodi da ga je valjalo osloboditi optužbe i da su bili ispunjeni uvjeti iz članka 38. stavka 2. Prekršajnog zakona po kojoj odredbi je također valjalo postupiti, ali i primijeniti članak 37. citiranog zakona s obzirom na sve olakotne okolnosti. Sud ne podvodi pod materijalni propis navodno počinjeno djelo iz članka 29. Zakona o oružju, niti navodi što se to smatra oružjem, je li koristio oružje i na koji način, te ga uz sve te propuste kažnjava s 1.000 kuna, dodajući opreza radi da je došlo i do nastupa zastare, predlažući da se njegova žalba prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da nisu počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka koje se ističu u žalbi i da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je žalitelj upoznat s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je žalitelju bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane.

 

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja.

 

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju ocjene i analize obrane obojice okrivljenih, iskaza ispitane svjedokinje M.U., te čitanja i pregleda dokumentaciju u spisu.

 

Iskaze ispitanih osoba i sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

 

Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, utvrdivši da je žalitelj bio na mjestu događaja i počinio djela prekršaja koja su mu stavljena na teret, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

 

Što se tiče pitanja javnosti mjesta događaja kao obilježja prekršaja, ističe se da je u postupku utvrđeno da se događaj odigrao na hodniku stambene zgrade u kojoj žive obojica okrivljenih u svojim stanovima (pa tako 1.okrivljenik navodi da je u trenutku kontakta stajao na otvorenim vratima svojeg stana dok mu je 2.okrivljenik prišao stubištem) U konkretnom slučaju prostor oko ulaznih vrata stana i stubište stambene zgrade svakako predstavlja realno javno mjesto koje je dostupno drugim građanima, odnosno javnosti. Bez obzira na konkretnu prisutnost drugih građana te prilike, nedvojbeno je da su vrata stana morala biti otvorena i da je fizički sukob kod vrata evidentno mogao biti dostupan i drugim osobama, odnosno svakome tko bi koristio stubište stambene zgrade, pa makar to bili samo drugi stanari navedene zgrade koji također imaju pravo na zaštitu mira i normalnog života građana u svojoj stambenoj zgradi.

 

Slijedom navedenog, žalbeni navodi da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani. Analizirajući u cjelini predmetni događaj, ponašanje žalitelja opisano u točki a) izreke predstavlja naročito nepristojno ponašanje počinjeno na javnom mjestu. Pri tome valja uzeti u obzir da se radilo o ponašanju koje znatno prelazi granice pristojnosti među ljudima i ima elemente agresivnosti (kretanje na susjeda sa sjekirom, pokušaj udaranja rukom), čime djelo u cijelosti ispunjava sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

U odnosu na djelo pod točkom b), ukazuje se da prekršaj čini osoba koja protivno odredbi članka 29. stavka 4. Zakona o oružju nosi oružje kategorije D na javnom mjestu ili na način da je vidljivo drugim građanima. Članaka 6. Zakona o oružju jasno određuje da u oružje kategorije „D“ spada (između ostalog) hladno oružje, konkretno predmeti pogodni za nanošenje ozljeda (članak 5. točka 5. citiranog Zakona) kada se nose na javnom mjestu. Dakle, za ispunjenje zakonskog bića djela je dovoljno da je žalitelj držao navedenu sjekiru u ruci tijekom sukoba, što svakako predstavlja ponašanje uslijed kojeg je oružje vidljivo drugima i na način koji može uznemiriti.

 

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

Stoga je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djela žalitelja kao prekršaje iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i članka 92. stavka 1. točka 16. Zakona o oružju.

 

Što se tiče ostalih žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog prava, ukazuje se da prvostupanjski sud pravilno u izreci (str. 2. presude) navodi kažnjivu odredbu koja predviđa prekršaj i sankcionira protupravno ponašanje (članak 92. stavak 1. točka 16. Zakona o oružju), kao i materijalnu odredbu članka 29. stavka 4. Zakona o oružju koja uređuje obveze pri postupanju s oružjem. 

 

Također se ističe (u odnosu na odluku Jž-854/10 ) i u odnosu na žalbeni navod koji se odnosi na stavove i presude viših sudova kao izvor prava, da pri ocjeni javnosti mjesta događaja ne postoji pravno uporište za apsolutnu vezanost drugim odlukama, niti takvo vezivanje može imati racionalno uporište, s obzirom da se okolnosti svakog konkretnog slučaja razlikuju, pa ni jedan od instrumenata ujednačavanja sudske prakse ne obvezuje sudove na odlučivanje koje bi bilo apsolutno usklađeno s drugim odlukama, pri čemu treba uzeti u obzir i potrebu ravnoteže s ustavnim pravom i dužnošću neovisnosti i samostalnosti sudova (sudaca). Ukazuje se da se navedena odluka odnosi na prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i činjenicu da je kod tog prekršaja potrebno utvrditi postojanje vike i svađe, dok kod prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira galama i svađa nije od odlučnog značenja za postojanje zakonskog bića djela, odnosno opisani fizički sukob u u cijelosti ispunjava zakonsko biće prekršaja iz članaka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona.

 

Razmotrivši odluku o utvrđenim novčanim kaznama, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju za svaki od počinjenih prekršaja utvrdio odgovarajuću novčanu kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao ukupnu novčanu kaznu jednaku zbroju pojedinačnih, koja je primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Pritom treba istaknuti da je za djelo prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisana novčana kazna u rasponu od 50,00 do 350,00 DEM-a (u protuvrijednosti domaće valute preračunato u Euro) ili alternativno kazna zatvora u trajanju do 30 dana, pa je iz svega navedenog evidentno da je prvostupanjski sud izričući blažu kaznu - novčanu kaznu unutar zakonskih okvira za to djelo prekršaja uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na  visinu iste. Za prekršaj iz članka 92. stavka 1. točka 16. Zakona o oružju je propisana novčana kazna u rasponu od 3.000,00 do 15.000,00 kuna, a prvostupanjski sud je utvrdio novčanu kaznu znatno ispod donje granice za ta djelo prekršaja, pri čemu je uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani žalitelja.

 

Po ocjeni ovog Suda, izrečena ukupna kazna nije prestroga, te je zadovoljavajuće obrazložena. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, upravo ovako izrečena kazna je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti žalitelja i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se njome postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona, a otklonjena je mogućnost da bi se opća i specijalna svrha kažnjavanja mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

U odnosu na žalbeni navod da je prvostupanjski sud u svojoj odluci počinio povredu time što žalitelja nije oslobodio od kazne, ističe se da u smislu članka 38. stavka 2. Prekršajnog zakona sud može počinitelja osloboditi od kazne ukoliko se ispune određeni uvjeti (kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak, kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu…).

Dakle, predviđena je mogućnost za eventualno fakultativno oslobođenje od kazne, a nikako ne izrijekom propisana obveza suda da u slučaju postojanja zakonskih osnova počinitelja obavezno oslobodi od kazne.

 

Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žalitelj se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka, a cijeneći da je umirovljenik lošeg imovnog stanja.

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

                                   U Zagrebu, 28. svibnja 2020.

 

      Zapisničar:                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                          Siniša Senjanović, v.r.

 

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.