1

 

                                   

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D.D., zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 17. ožujka 2020., broj: 2. Pp J-1379/2019, u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              I. Odbija se žalba okr. D.D. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okr. D.D. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

 

                                                   Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 17. ožujka 2020., broj: 2. Pp J-1379/2019, proglašen je krivim okr. D.D. da je, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je, izrečena novčana kazna u iznosu 1.300,00 kuna, što je protuvrijednost 346 DEM, odnosno 169 EUR-a, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

 

              Protiv te presude, okr. D.D. osobno je pravodobno podnio žalbu ne naznačujući žalbene osnove dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da je presuda donesena na lažnim izjavama svjedokinje M.P. da je bilo fizičkog kontakta između nje i njega, a što nije točno jer ju u nijednom trenutku nije dodirnuo te da ju je samo zamolio da se odmakne od njega.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima okrivljenika, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osnovano je, prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedokinja oštećene M.P. i R.Š. vjerodostojnim, obzirom da su o tijeku događaja inkriminirane prilike iskazivale objektivno, detaljno i suglasno o odlučnim činjenicama od kojih ovisi ispunjenje bitnih obilježja prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret. Tako je svjedokinja oštećena iskazala „…uhvatio je lijevom rukom za kosu, drugom za vrat, pala je na pod, govorio joj je: „idi doma, nemoj se pojavljivati“, da bi joj u jednom trenutku udario šamar otvorenim dlanom u lijevu stranu lica…“ dok je svjedokinja R.Š. iskazala „…D. je napao M., izgurao je van ih iz kuće, uhvatio je za vrat i kosu, spustio je na pod i rekao joj da ide doma…Nije vidjela da li joj opalio šamar iako joj je to Marija rekla da joj je učinio…“. Stoga, prvostupanjski je sud imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik kritične zgode svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

 

Žalbeni navodi okrivljenika da se presuda temelji na lažnim izjavama svjedokinje M.P. izneseni su potpuno paušalno i neargumentirano i istima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni okrivljenik ističe da je od prosinca 2019. nezaposlen i nema nikakvih primanja.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, i po ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda, izrečena novčana kazna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, pa iako je ista izrečena u gotovo zakonom propisanom maksimalnom iznosu, ista predstavlja vrstu kazne koja je blaža od alternativno propisane kazne zatvora za predmetni prekršaj, obzirom da je za prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, propisana novčana kazna u iznosu od 50 do 350 DEM, odnosno novčana protuvrijednost izražena u kunama, odnosno kao  teža kazna, kazna zatvora u trajanju do 30 dana.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. svibnja 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.