- 1 -              Poslovni broj: Usž-283/20-2

 

 

Poslovni broj: Usž-283/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Ante Galića, članova vijeća te sudskog savjetnika Tomislava Jukića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja J. L. iz B., kojeg zastupa opunomoćenik B. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Z., radi povrata potpore, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 20 UsIsav-83/19-4 od 16. listopada 2019., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

Usvaja se žalba tužitelja i poništava rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 20 UsIsav-83/19-4 od 16. listopada 2019. te predmet vraća sudu na ponovno rješavanje.

 

                                                   Obrazloženje

 

Rješenjem Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 20 UsIsav-83/19-4 od 16. listopada 2019. odbačena je tužba kojom je tužitelj tražio poništenje odluke od 13. ožujka 2019. kojom se odbija prigovor tužitelja podnesen protiv odluke o povratu od 11. prosinca 2018. Tužba je odbačena na temelju članka 30. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS) budući da je utvrđeno da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

Tužitelj je podnio žalbu protiv navedenog rješenja zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ističe da je prvostupanjski sud donio rješenje kojim odbacuje tužbu, a da pri tom nije ulazio u meritum stvari, što smatra neprihvatljivim i očitim kršenjem Ustavom zagarantiranih osnovnih ljudskih prava, konkretno prava da neovisan i nepristran sud odluči o njegovom pravu ili obvezi.

Tužitelj ne može prihvatiti tumačenje suda iz kojeg se zaključuje da tuženik ne postupa po pravilima upravnog postupka i da rješenje tuženika nije upravni akt. Naime, radi se o ovlasti tuženika na temelju koje tuženik pojedinačnim odlukama odlučuje o pravima i obvezama fizičkih i pravnih osoba, dakle donosi relevantne odluke koje se izravno tiču prava sudionika postupka i kao takva mogu imati dalekosežne posljedice. Protiv tih odluka nezadovoljna strana ima mogućnost podnijeti prigovor slijedom čega tužitelj zaključuje da se radi o upravnom aktu.

Ako se pojedinačnim aktom odlučuje o povratu novčanih sredstava i protiv takvog akta postoji mogućnost podnošenja prigovora, smatra nedvojbenim da mora postojati i daljnja mogućnost kontrole zakonitosti takvog postupanja tuženika, podnošenjem upravne tužbe.

Dodaje da je korisnik više potpora u poljoprivredi te da je izvršena kontrola korištenja tih potpora tijekom koje su utvrđene nepravilnosti. Navodi da iz odluka ne proizlazi koji su to propusti utvrđeni, a koji rezultiraju gubitkom prava na potporu. Tijekom kontrole 2017. utvrđeno je da na pojedinim parcelama za koje je kontrola vršena nisu posađene samo kulture oraha već da se nalazi i crnogorica (božićna drvca). Tužitelj smatra da činjenica da na nekim parcelama postoje i druge kulture nije od značaja za uskratu potpore te da ne postoji propis iz kojeg bi proizlazilo da na određenom poljoprivrednom zemljištu mora biti posađena monokultura.

Predlaže da Visoki upravni sud žalbu usvoji, poništi prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovno postupanje, podredno rješenje preinači i usvoji tužbeni zahtjev te poništi pobijane odluke.

Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da time što je zakonom propisano da određene odluke nisu upravni akti nije povrijeđeno pravo na pristup sudu te da je nesporno da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj osporava rezultate kontrole na terenu tuženik se poziva na navode iz odgovora na tužbu te ističe da je tužitelj bio upoznat s predmetom kontrole, na kojim je parcelama izvršena te koji su njezini rezultati. Napominje da razlogom odbijanja dodjeljivanja potpore nije bilo postojanje božićnih drvaca nego činjenica da su orasi bili u jako lošem vegetativnom stanju ili nisu uopće postojali, odnosno utvrđenje da tužitelj nije imao zasađenu kulturu za koju je tražio potporu.

Predlaže da Visoki upravni sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

Žalba je osnovana.        

Ispitivanjem pobijanog prvostupanjskog rješenja sukladno odredbi članka 73. stavka 1.   ZUS-a ovaj Sud je utvrdio da postoje žalbeni razlozi zbog kojih se rješenje pobija.

Prema ocjeni ovog Suda nisu ispunjeni uvjeti za odbačaj tužbe.

Iz spisa proizlazi da je odlukom tuženika od 13. ožujka 2019. odbijen prigovor tužitelja protiv odluke o povratu od 11. prosinca 2018. kojom je tužitelju određena obveza povrata neopravdano isplaćene potpore u  iznosu od 13.877,34 kune zbog utvrđenja da su kod tužitelja utvrđene nepravilnosti koje za posljedicu imaju nemogućnost ostvarivanja potpore.

Pravilno je prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja zaključio da je odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ 30/15.) propisano da Agencija za plaćanja kao provedbeno tijelo u provedbi mjera ruralnoga razvoja donosi odluke i sklapa ugovore u svezi s pravima i obvezama korisnika iz članka 13. stavka 1. Zakona o poljoprivredi sukladno načinu i uvjetima utvrđenim člankom 10. stavkom 9. ovoga Zakona te da te odluke nisu upravni akti.

Međutim, odredbom članka 142. stavka 1. Zakona o poljoprivredi propisano je da Ministarstvo i Agencija za plaćanja odlučuju o oduzimanju prava, povratu sredstava ili upravnim sankcijama u skladu s propisima Europske unije i propisima za njihovo provođenje.

Odredbom članka 142. stavka 3. Zakona o poljoprivredi propisano je da ako se nakon izvršene isplate potpore korisnicima, na temelju naknadne administrativne kontrole i kontrole na terenu, utvrdi nepravilnost učinjena od strane korisnika, Agencija za plaćanja donosi odluku o povratu sredstava kojom od korisnika zahtijeva povrat isplaćenih sredstava u roku od 30 dana od dostave odluke korisniku. Agencija za plaćanja izdaje odluku o povratu sredstava na temelju izvješća o kontroli na terenu i/ili zapisnika nadležne inspekcije.

Iz citiranih zakonskih odredbi razvidno je da zakonom nije propisno da odluka o povratu ne bi bila upravni akt, slijedom čega ovaj Sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio odluku o povratu neupravnim aktom pozivajući se na odredbe članka 14. stavka 2. i članka 24. stavka 5. Zakona o poljoprivredi koja izrijekom navodi da odluke o ostvarivanju prava na potporu nisu upravni akti.

U slučaju kao što je ovaj, kada Zakon, pored navedene odredbe članka 14. Zakona o poljoprivredi, posebno uređuje uvjete za donošenje odluke kada utvrdi nepravilnost na temelju naknadne kontrole na terenu, a imajući na umu i činjenicu da Zakon o poljoprivredi u odnosu na ovu odluku nije izričito propisao da se ne radi o upravnom aktu, ne može se smatrati da ta odluka nije upravni akt, već upravo suprotno, budući da se njome odlučuje o obvezi stranke na temelju propisa koji uređuju ovo upravno područje.

Agencija je javnopravno tijelo osnovano Zakonom o osnivanju Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju („Narodne novine“ 30/09. i 56/13.) koje je osnovala Republika Hrvatska, kao javnu ustanovu radi operativne provedbe mjera tržišne i strukturne potpore u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, koja ima svojstvo pravne osobe kao i javne ovlasti kada rješava u upravnoj stvari u okviru djelokruga utvrđenog na temelju Zakona, u smislu članka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09.).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja na temelju članka 67. stavka 3. ZUS-a.

 

                                                     U Zagrebu 28. svibnja 2020.

 

                                                                                                                       Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Otočan, v.r.