1

   Poslovni broj: 3 UsI-161/2020-7

 

 

 

 

 

 

   Poslovni broj: 3 UsI-161/2020-7

 

 

 

  U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja I. K.,  B. M., kojega zastupa opunomoćenik D. P., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, radi utvrđivanja zlouporabe prava poreznoga jamca, 28. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-415-01/15-01/03, URBROJ: 513-04-19-2 od 20. studenoga 2019. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek KLASA: UP/I-415-07/14-01/5, URBROJ: 513-07-14-08-01/007-14-03 od 17. studenoga 2014.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

 

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-415-01/15-01/03, URBROJ: 513-04-19-2 od 20. studenoga 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek KLASA: UP/I-415-07/14-01/5, URBROJ: 513-07-14-08-01/007-14-03 od 17. studenoga 2014., kojim je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog zlouporabe prava kao porezni jamac za neplaćene porezne obveze društva M. M. d.o.o., koje na dan 13. kolovoza 2014. ima ukupno evidentirani porezni dug u iznosu od 2.605.144,97 kn (2.473.959,26 kn glavnice i 131.185,71 kn kamata).

Tužitelj u tužbi navodi kako su obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja proturječna, a da je i samo drugostupanjsko rješenje proturječno samo sebi. Ističe kako prvostupanjsko tijelo pronalazi odgovornost tužitelja kao člana uprave i kao člana društva, dok tuženik utvrđuje odgovornost tužitelja samo kao člana društva, a ne kao člana uprave, pa je ostalo nejasno o kakvoj se odgovornosti tužitelja uopće radi. Ukazuje kako se proturječnost tuženika ogleda u tome što odgovornost tužitelja pronalazi u odredbama Općeg poreznog

 

zakona (članku 26.b. stavku 4. točki 4.) koje uređuju pitanje odgovornosti članova trgovačkih društava, dok odluku opravdava činjenicom da je tužitelj kao odgovorna osoba donosio poslovne odluke koje imaju za posljedicu nenaplativost porezne obveze, kao i u tome što tuženik odgovornost tužitelja nalazi u njegovim poslovnim odlukama o preusmjeravanju poslovnih i financijskih sredstava na druga društva, što predstavlja odgovornost odgovornih osoba u trgovačkom društvu koja je propisana odredbom članka 26.a. Općeg poreznog zakona, a ne članova društva pa je pogrešno pozivanje tuženika na odredbe kojima je uređena odgovornost članova društva. Smatra kako porezna tijela, slijedom iznesenoga, ne razlikuju pojmove odgovornih osoba društva od članova društva, a niti pretpostavke koje se tiču odgovornosti tih osoba. Napominje kako u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje nisu bile na snazi odredbe članka 26. Općeg poreznog zakona, a kako Opći porezni zakon nije propisao povratno djelovanje tih pravnih normi, porezna tijela su pogrešno primijenila materijalno pravo. Navodi kako porezno tijelo nije na nedvojben način utvrdilo da je u postupanju tužitelja postojala zlouporaba njegovih ovlasti, odnosno da je nemogućnost plaćanja poreznih obveza upravo posljedica zlouporabe ovlasti i radnji primjerice navedenih u odredbi članka 26.a stavka 2. Općeg poreznog zakona, dok u konkretnom slučaju nije dokazana namjera tužitelja da određenim radnjama onemogući naplatu poreznih obveza društva M. d.o.o. Ističe kako je stečajni upravitelj društva M. d.o.o. u stečaju objekte, opremu i cjelokupan proizvodni pogon predao dalje u zakup društvu U. d.o.o., dok je društvo M. M. d.o.o. u blokadi od 4. listopada 2013. i od tada nije moglo ispunjavati svoje obveze pa tako niti prema društvu M. d.o.o. u stečaju. Ukazuje kako društvo U. d.o.o. nije bilo kupac gotovih proizvoda koje je proizvelo društvo M. M. d.o.o., jer do realizacije ugovora između tih društava nikada nije došlo, a da je društvo M. M. d.o.o. gotove proizvode isporučivalo društvu A.C.S. d.o.o., po cijeni istoj ili višoj od cijene isporučenog repromaterijala od toga društva, slijedom čega nije oštećeno niti društvo A.C.S. d.o.o. niti društvo M. M. d.o.o. Napominje kako je društvo M. M. d.o.o. pokušalo nastaviti poslovanje u uvjetima blokade, no da mu to nije uspjelo jer je stečajni upravitelj društva M. d.o.o. u stečaju cjelokupnu opremu, skladište i pogon dao u zakup društvu U. d.o.o., što je razlog zbog kojega društvo M. M. d.o.o. nije uspjelo podmirivati svoje obveze pa stoga nije osnovana tvrdnja da je tužitelj preusmjerio poslovanje i novčane tokove preko drugih pravnih osoba.

Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela, uz naknadu troška upravnog spora koji nije specificirao.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga. Stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 27. svibnja 2020. kod ovoga Suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na raspravu nisu pristupile uredno pozvane stranke te je ista održana u njihovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu upravnog spora te spisu upravnog postupka, pa je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prema odredbi članka 26.a Općega poreznoga zakona („Narodne novine“, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13., u daljnjem tekstu: OPZ) članovi uprave i izvršni direktori

društva kapitala odgovaraju kao porezni jamci ako pri vođenju poslova društva zloupotrebljavaju svoje ovlasti što ima za posljedicu nemogućnost ispunjenja obveza iz porezno-dužničkog odnosa i oštećenje poreznog tijela (stavak 1.). Radnjama kojima se oštećuje porezno tijelo kao vjerovnik u porezno-dužničkom odnosu osobito se smatraju: preusmjeravanje novčanih tokova na druge pravne ili fizičke osobe radi izbjegavanja plaćanja poreznih obveza, korištenje društva radi postizanja ciljeva koje ne bi sam mogao postići, a koji su zabranjeni, umanjenje ili otuđenje imovine društva ako je isto za posljedicu imalo nemogućnost plaćanja obveza iz porezno-dužničkog odnosa (stavak 2.). Osobna odgovornost postoji i u slučaju osobe koja se koristi drugim osobama koje djeluju kao njegovi povjerenici, tako da se u društvu kao član iskazuje netko drugi, ali to čini po nalogu i uputama te osobe (stavak 3.). Za podmirenje obveza društva, ali najviše do visine ostvarene koristi, supsidijarno odgovaraju i povezane osobe u čiju korist je poduzeto raspolaganje na štetu društva, što za posljedicu ima neispunjavanje obveze iz porezno-dužničkog odnosa (stavak 4.).

Sukladno odredbi članka 26.b OPZ-a, onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze (stavak 3.). Smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka osobito ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze (stavak 4., točka 4.).

U skladu s odredbom članka 26.d OPZ-a, osobe iz članka 26.a, 26.b i 26.c, te osobe iz članka 40.a, 40.b i 41. ovoga Zakona čija odgovornost je utvrđena rješenjem iz članka 158.f stavka 6. ovoga Zakona, za nemogućnost plaćanja obveze iz porezno-dužničkog odnosa odgovaraju kao porezni jamci.

Člankom 41. OPZ-a propisano je da su povezane osobe, u smislu ovoga Zakona, osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta: 1. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, kontrolu nad drugom ili drugima, 2. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, značajan utjecaj na drugu ili druge, 3. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba između kojih ne postoji odnos kontrole iz točke 1. ovoga stavka ili značajan utjecaj iz točke 2. ovoga stavka, ali koje predstavljaju jedan rizik za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa jer su međusobno povezane tako da postoji velika vjerojatnost da uslijed pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne osobe može doći do pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne ili više drugih osoba, jer se između njih provodi ili postoji mogućnost prijenosa gubitaka, dobiti ili sposobnosti za plaćanje (stavak 1.). Smatra se da postoji odnos povezanih osoba iz ovoga članka i između poreznog dužnika i: njegovog bračnog druga, njegovog krvnog srodnika u ravnoj liniji, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, po tazbini do istog stupnja bez obzira da li je brak prestao ili nije, posvojitelja, posvojenika, skrbnika, osobe pod skrbništvom, staratelja, osobe pod starateljstvom, te osobe koja s njime živi u zajedničkom kućanstvu (stavak 2.).  Ugovori i poslovni odnosi između povezanih osoba porezno će biti priznati samo onda ako bi i druge osobe koje nisu u takvom međusobnom odnosu pod istim ili sličnim okolnostima utvrdile takve ugovorne uvjete ili uspostavile takve poslovne odnose (stavak 3.).

Odredbom članka 158.a OPZ-a propisano je kako je postupak utvrđivanja zlouporabe prava iz porezno-dužničkog odnosa dio poreznog postupka koji porezno tijelo po službenoj dužnosti pokreće i provodi nad osobama koje u skladu s člankom 26.d ovoga Zakona odgovaraju kao porezni jamci radi provjere i utvrđivanja činjenica koje ukazuju na postupanje koje ima obilježje zlouporabe prava, a koje za posljedicu ima nemogućnost podmirenja obveza iz porezno-dužničkog odnosa (stavak 1.). Postupak utvrđivanja zlouporabe prava iz porezno

dužničkog odnosa osoba koje u skladu sa člankom 26.d ovoga Zakona odgovaraju kao porezni jamci provodi se jedino u slučaju nemogućnosti naplate poreznog duga od poreznog obveznika primjenom svih mjera prisilne naplate (stavak 2.).

Iz odredbe članka 158.c stavka 1. OPZ-a proizlazi kako se postupak utvrđivanja zlouporabe prava može obavljati kod svih poreznih obveznika i drugih osoba koje raspolažu činjenicama i dokazima bitnima za odlučivanje.

Prema odredbi članka 158.f stavka 6. OPZ-a na temelju činjenica navedenih u zapisniku i u dopunskom zapisniku u slučaju iz stavka 5. ovoga članka donosi se rješenje.

Uvidom u spis upravnog postupka razvidno je da je kod poreznog obveznika M. M. d.o.o. B. M., obavljena provjera i utvrđivanje činjenica koje ukazuju na postupanje koje ima obilježje zlouporabe prava na temelju odredaba članka 158.a i članka 158.c OPZ-a, o čemu je prvostupanjsko tijelo sačinilo zapisnik KLASA: 415-07/14-01/2, URBROJ: 513-07-14-07-01/007-14-07 od 30. rujna 2014., a koji postupak je započeo predajom obavijesti prvostupanjskog poreznog tijela o pokretanju postupka KLASA: 415-07/14-01/2, URBROJ:513-07-14-07-01/007-14-02 od 13. kolovoza 2014.

Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj, osnivač i direktor trgovačkog društva M. M.d.o.o. prebacio ugovorom o zakupu poslovna postrojenja i opremu s društva M. M. d.o.o. na društvo U. d.o.o. te da se nabavka repromaterijala i prodaja gotovih proizvoda obavljala preko povezanih društava U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o., a utvrđena je i činjenica da je prijenos radnika s društva M. M. d.o.o. izvršen na društvo U. d.o.o. te su se stekli uvjeti, temeljem odredbe članka 158.c stavka 1. OPZ-a za provedbu provjere činjenica i dokaza kojima raspolaže trgovačko društvo M. M. d.o.o., a bitni su za provođenje postupka.

Uvidom u analitičku bilancu društva M. M. d.o.o. porezno tijelo je utvrdilo da se stanje imovine društva koje se vodi na sintetičkoj skupini „0“ kroz nadzirano razdoblje nije mijenjalo odnosno završno stanje na dan 31. prosinca 2013. je nepromijenjeno u odnosu na zadnje ažurirano stanje analitičke bilance od 19. kolovoza 2014., koje je ovlaštenim službenicima poreznoga tijela dostavilo to društvo. Slobodne imovine društvo M. M. d.o.o. ne posjeduje, jer su nekretnine u vlasništvu društva pod hipotekom Z. B. Z., a za pokretnine društva je porezno tijelo utvrdilo da su zanemarivo male vrijednosti.

Društva M. M. d.o.o. kao zakupoprimac i M. d.o.o. u stečaju, kojega zastupa stečajni upravitelj T. Z. kao zakupodavac sklopili su 10. prosinca 2012. ugovor o zakupu skladišta, proizvodnih pogona i opreme za proizvodnju bezalkoholnih pića. Društvo M. M. d.o.o. se tim ugovorom obvezalo mjesečnu zakupninu u iznosu od 15.000,00 kn uvećanu za PDV uplaćivati na račun zakupodavca.

Predmetne nekretnine i pokretnine u vlasništvu društva M. d.o.o. u stečaju su ugovorom o zakupu od 4. prosinca 2013. predane u zakup društvu U. d.o.o. (zakupoprimac – zastupan po direktorici A. K.). Aneksom ugovora od 26. veljače 2014. ugovor o zakupu je produljen na daljnjih šest mjeseci i to počevši od 1. ožujka do 31. kolovoza 2014. Kako je društvo M. d.o.o. u stečaju, ugovorne strane su utvrdile da ako prije isteka ugovorenog trajanja zakupnog odnosa nekretnine i pokretnine iz ugovora budu prodane, tada se ugovor raskida s danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnina kupcu, neovisno od činjenice što ugovorni rok zakupa još nije protekao. Zakupnina je određena u istom iznosu kao i u prvotnom ugovoru s društvom M. M. d.o.o.

Društvo U. d.o.o. je registrirano pri Trgovačkom sudu u Osijeku 29. listopada 2013., a prve promete s društvom M. M. d.o.o. je ostvarilo 15. studenoga 2013. Poslovanje je paralelno nastavljeno i preko društva A.C.S. d.o.o., preko kojega su nabavljani svi potrebni materijali za proizvodnju bezalkoholnih pića te su isporučeni gotovi proizvodi.

Kako su računi društva M. M. d.o.o. blokirani od 4. listopada 2013., porezno tijelo je nespornim utvrdilo da je poslovanje preusmjereno na društva A.C.S. d.o.o., S. Đ., u kojem je direktor M. K. (sin tužitelja) i U. d.o.o. iz B. M., gdje je direktor A. K. (snaha tužitelja).

Dana 1. studenog 2013. društva M. M. d.o.o. i A.C.S. d.o.o. sklopili su ugovor o prodaji repromaterijala kojim će društvo A.C.S. d.o.o. za potrebe proizvodnje bezalkoholnih pića i sirupa prodavati sav potreban repromaterijal, dok se društvo M. M. d.o.o. obvezalo dinamiku potreba repromaterijala naručiti po planu svoje proizvodnje, s tim da je rok plaćanja 30 dana, a plaćanje je ugovoreno kompenzacijom.

Istoga dana društva M. M. d.o.o. i U. d.o.o. su sklopili ugovor o prodaji repromaterijala za potrebe proizvodnje bezalkoholnih pića i sirupa. Društvo U. d.o.o. se za potrebe proizvodnje u društvu M. M. d.o.o. obvezalo davati usluge rada i izvršiti terećenja u bruto iznosu s rokom plaćanja 30 dana, a plaćanje je ugovoreno kompenzacijom.

Društva M. M. d.o.o. i U. d.o.o. su 1. studenog 2013. sklopili i ugovor o prodaji bezalkoholnih pića i sirupa označenih robnih markama kojim se društvo M. M. d.o.o. obvezalo da će za račun društva U. d.o.o. proizvoditi i prodavati bezalkoholna pića i sirupe označene robnim markama ARO, BINGO, CLEVER, MERKATOR, HR, GRAND SITI, DIZZY, S BUDGET, SUNFRESH, REVITA, PLODINE I BONUS u raznim pakiranjima. Društvo M. M. d.o.o. se obvezalo staviti na raspolaganje svu proizvedenu količinu bezalkoholnih pića i sirupa, kao i obračunavati te plaćati naknade za zbrinjavanje ambalažnog otpada i poticajne naknade prema Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Rok plaćanja je određen u roku od 30 dana, a vršiti će se kompenzacijom.

Društva M. M. d.o.o. i U. d.o.o. su 31. svibnja 2014. raskinuli ugovor o prodaji repromaterijala i usluga rada kao i ugovor o prodaji bezalkoholnih pića i sirupa označenih robnim markama ARO, BINGO, CLEVER, MERKATOR, HR, GRAND SITI, DIZZY, S BUDGET, SUFRESH, REVITA, PLODINE i BONUS, navodeći da između ugovornih stranaka nije došlo do realizacije  ugovora te da društvo M. M. d.o.o. nije za račun društva U. d.o.o. proizvodilo i prodavalo bezalkoholna pića.

Porezno tijelo je uvidom u izlazne račune kod društva M. M. d.o.o. utvrdilo da su društva A.C.S. d.o.o. i U. d.o.o. gotovo jedni kupci za sva bezalkoholna pića koja proizvodi društvo M. M. d.o.o., odnosno sve se fakturira navedenim društvima koja gotove proizvode prefakturiraju krajnjim kupcima. Nakon obavljene isporuke gotovih proizvoda krajnji kupci bezalkoholnih pića po izdanim fakturama društava U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o. obavljaju uplate na njihove račune.

Porezno tijelo je nadalje utvrdilo kako društvo M. M. d.o.o. svoje financijsko poslovanje treba voditi preko računa broj           HR… u Z. b., HR… H. i HR… u S. b., koji su bili u neprekidnoj blokadi od 4. listopada 2013. do 31. srpnja 2014. Uvidom u grupu konta 100 - žiro računi, utvrđen je priliv novčanih sredstava tijekom 2013. godine u iznosu od 13.051.215,01 kn, a u 2014. godini zaključno s 31. srpnja 2014. godine samo 76.365,96 kn. Iz navedenog je porezno tijelo zaključilo da se izbjegava priliv novčanih sredstava na račun poreznog dužnika društva M. M. d.o.o. i onemogućava naplata poreznog duga.

Uvidom u informacijski sustav Porezne uprave na dan 1. siječnja 2014. utvrđen je dug društva M. M. d.o.o. u iznosu od 774.452,26 kn za neplaćene poreze i doprinose. Od navedenih obveza D. je tijekom 2014. godine uplatio jedino 7.143,45 kn poreza na

dohodak te doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Zaduženje društva M. M. d.o.o. za neplaćene poreze i doprinose se povećalo u 2014. godini i na dan 31. kolovoza 2014. je iznosilo 2.605.144,97 kn neplaćenih obveza.

Porezno tijelo je također utvrdilo da je društvo U. d.o.o. upisano u registar Trgovačkog suda u Osijeku rješenjem poslovni broj: Tt-/4592-2 od 30. listopada 2013. pod nazivom U. d.o.o. za trgovinu, proizvodnju i usluge sa sjedište u B. M.,  a registrirana djelatnost društva je između ostalog i proizvodnja, punjenje distribucija i promet bezalkoholnih i alkoholnih pića, dok je društvo A.C.S. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge iz S. Đ., u kojoj je odgovorna osoba M. K. je isto tako registrirano za proizvodnju, punjenje, distribuciju i promet bezalkoholnih i alkoholnih pića.

Sukladno svemu navedenom, pokrenut je postupak propisan člankom 158.a Općeg poreznog zakona kod poreznih jamaca tužitelja, direktora društva M. M. d.o.o. te društava U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o., dok je povezanost osoba, dužnika i jamaca utvrđena primjenom odredbi članka 41. Općeg poreznog zakona.

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Središnji ured donio je uputu o postupanju pri utvrđivanju zlouporabe prava u poreznom postupku KLASA: 410-01/12-01/2538, URBROJ: 513-07-21-06/12-01 od 24. rujna 2012., kojom je utvrđen iznos dugovanja za koji jamči pravna osoba koja dužniku ne uplaćuje na žiro-račun sredstva za obavljene usluge i time ga onemogućava da izmiruje obveze prema svojim vjerovnicima.

Porezno tijelo je utvrdilo kako su preuzimanjem zaposlenika društva M. M. d.o.o. i njihovim nastavkom rada u društvu U. d.o.o. temeljem navedenog ugovora o prodaji repromaterijala i usluga rada, društva U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o. preuzela cjelokupno poslovanje od društva M. M. d.o.o., zbog čega to društvo kao glavni dužnik nema uvjete za daljnje poslovanje, a povezana društva U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o. su pokrenula potpunu gospodarsku djelatnost proizvodnje bezalkoholnih pića s istim zaposlenicima, istom opremom i za iste kupce.

Porezno tijelo je zaključilo, da je društvo M. M. d.o.o. kao glavni dužnik nastavilo poslovati i primati novčana sredstava na svoj žiro-račun, s istim zaposlenicima obavljajući proizvođačku djelatnost, ukupan prihod ostvaren naplatom bio bi naplaćen ovrhom sa žiro-računa na ime podmirenja duga po osnovi poreza, doprinosa i drugih javnih davanja, odnosno da povezana društva U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o. nisu preuzela djelatnost, naplatu i zaposlenike, ista ne bi niti započela s gospodarskom djelatnošću proizvodnje i distribucije bezalkoholnih pića, dok prema spomenutoj uputi od 24. rujna 2012. cjelokupni prihodi koje povezana pravna osoba ostvaruje na temelju ugovora od glavnog dužnika predstavljaju ostvarenu korist.

Međutim, navedenim postupanjem društvo M. M. d.o.o. je preusmjerilo novčane tokove na druge pravne osobe, slijedom čega društvo više nije sposobno podmirivati svoje kratkoročne i dugoročne obveze prema vjerovnicima. Porezno tijelo je utvrdilo kako opisano poslovanje ima za posljedicu nemogućnost plaćanja obveza iz porezno dužničkog odnosa te je za neplaćene porezne obveze kao jamce utvrdilo tužitelja kao odgovornu osobu u društvu M. M. d.o.o. te društva A.C.S. d.o.o. i U. d.o.o.

S obzirom na sve prethodno navedeno, porezno tijelo je utvrdilo prvostupanjskim rješenjem od 17. studenoga 2014. da je tužitelj, kao osnivač i direktor društva M. M. d.o.o. svojom odlukom o zaključivanju ugovora s društvima A.C.S. d.o.o. i U. d.o.o., odnosno preusmjeravanjem poslovnih i financijskih sredstava i prijenosu ugovora o radu onemogućio daljnje poslovanje društva M. M. d.o.o. i poslovanje prenio na povezana društva U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o., u kojima su odgovorne osobe supružnici A. i M. K. (snaha i sin tužitelja) te time zloupotrijebio svoje ovlasti i

oštetio porezno tijelo te je stoga tužitelj, sukladno članku 26.a stavku 1. i 2. OPZ-a, odgovoran za nemogućnost ispunjenja poreznih obveza društva M. M. d.o.o. Osim toga, pretpostavka za odgovornost tužitelja kao člana društva M. M. d.o.o. proizlazi iz odredbe članka 26.b stavka 4. točke 4. OPZ-a, jer je donio poslovnu odluku o zaključivanju ugovora o prodaji repromaterijala i usluga rada preusmjeravanjem novčanih sredstava od prodaje bezalkoholnih pića i o prijenosu ugovora o radu društvu U. d.o.o., čime je morao znati da će ista za posljedicu imati nemogućnost naplate obveza iz porezno dužničkog odnosa.

Stoga je utvrđeno da je opisanim radnjama tužitelj sukladno članku 26.a stavku 1. i 2. OPZ-a i članku 26.b stavka 4. OPZ-a, zloupotrijebio svoje ovlasti sa posljedicom nemogućnosti ispunjenja obveze iz porezno-dužničkog odnosa pa je isti odgovoran radi zlouporabe prava kao porezni jamac za neplaćene porezne obveze društva M. M. d.o.o. u iznosu cjelokupnog poreznog duga, odnosno za iznos od 2.605.144,97 kn.

Tuženik je osporavanim rješenjem odbio žalbu tužitelja navodeći kako pretpostavka odgovornosti tužitelja kao člana društva proizlazi iz odredbe članka 26.b stavka 4. točke 4. OPZ-a, dok je u odnosu na odgovornost tužitelja kao osnivača i direktora društva  M. M. d.o.o. (članak 26.a OPZ-a), tuženik citirao navedenu odredbu i zaključio da je tužitelj kao osnivač i direktor društva  M. M. d.o.o. prenošenjem poslovnih i financijskih sredstava na povezana društva zloupotrijebio svoje ovlasti te je stoga odgovoran za nemogućnost ispunjenja poreznih obveza društva M. M. d.o.o. pa stoga nisu osnovani prigovori tužitelja da su obrazloženja odluka prvostupanjskog tijela i tuženika u pogledu tužiteljeve odgovornosti proturječna jedna drugom.

Nadalje, u konkretnom slučaju su primijenjene posebne odredbe o postupku utvrđivanja zlouporabe prava (Glava VI. a OPZ-a) gdje je u članku 158. a stavku 1. OPZ-a propisano da je postupak utvrđivanja zlouporabe prava iz porezno-dužničkog odnosa dio poreznog postupka koji porezno tijelo po službenoj dužnosti pokreće i provodi nad osobama koje u skladu s člankom 26.d ovoga zakona odgovaraju kao porezni jamci radi provjere i utvrđivanja činjenica koje ukazuju na postupanje koje ima obilježje zlouporabe prava, a koje za posljedicu ima nemogućnost podmirenja obveza iz porezno-dužničkog odnosa. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se postupak utvrđivanja zlouporabe prava iz porezno dužničkog odnosa osoba koje u skladu sa člankom 26. d ovoga zakona odgovaraju kao porezni jamci provodi jedino u slučaju nemogućnosti naplate poreznog duga od poreznog obveznika primjenom svih mjera prisilne naplate.

Pri tome je dopustivost provedbe postupka utvrđivanja zlouporabe prava propisana odredbom članka 158. c koji predstavlja pravnu osnovu za primjenu odredbi članka 26. a – 26 d OPZ-a, te je odredbom članka 158. c stavak 2. OPZ-a propisano da se navedeni postupak može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje zlouporabe prava.

Sud smatra neosnovanim prigovor tužitelja da su navedene zakonske odredbe OPZ-a primijenjene retroaktivno jer je Zakon o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 78/12., dalje: ZID OPZ-a), kojim su te odredbe dodane u OPZ, stupio na snagu tek 21. srpnja 2012., obzirom da je dopustivost provođenja postupka i utvrđivanja zlouporabe prava propisana člankom 158.c OPZ-a (u vezi članka 94. OPZ-a) koji predstavlja pravni temelj za primjenu odredbi članka 26.a - 26.d toga Zakona te članka 10. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 152/11. - pročišćeni tekst, 111/12. i 68/13.). Naime, tužitelj je utvrđen poreznim jamcem nakon stupanja na snagu ZID OPZ-a, a na temelju činjeničnog stanja koje je trajalo kroz dulje vremensko razdoblje i koje je postojalo u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, pa kako su porezne obveze tužitelju kao poreznom jamcu utvrđene nakon stupanja na snagu ZID OPZ-a, to prema stajalištu Suda, nema mjesta tvrdnjama

o njegovoj retroaktivnoj primjeni.

Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-24/2014-6 i Usž-26/2014-6 od 6. i 8. svibnja 2014. Ujedno, prema ocjeni Ustavnog suda Republike Hrvatske u Odlukama, brojevi: U-III-3110/2014 i U-III-3045/2014 obje od 5. veljače 2015. naznačene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske obrazložene su na ustavnopravno prihvatljiv način, a u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost.

Nadalje, dopustivost provođenja postupka utvrđivanja zlouporabe prava, a u skladu s presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-792/2013-3 od 20. veljače 2014., proizlazi i iz odredbe članka 10. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima  kojom je propisano da se onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obvezu društva ne može pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze. U skladu s odredbom stavka 4. navedenoga članka smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka naročito: ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina i ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze.

Iz navedenoga jasno proizlazi da člancima 26.a i 26.b OPZ-a nije propisana nova obveza poreznih obveznika i poreznih jamaca, jer je ona postojala i ranije u navedenim odredbama Zakona o trgovačkim društvima, već su postojeće obveze odgovornih osoba u društvima s ograničenom odgovornošću samo preciznije određene i prilagođene porezno-dužničkom odnosu.

Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da kao odgovorna osoba i član trgovačkog društva M. M. d.o.o. nije preusmjerio poslovanje i novčane tokove preko drugih pravnih osoba, već da društvo M. M. d.o.o. nije moglo poslovati u uvjetima blokade, zbog čega je stečajni upravitelj društva M. d.o.o. u stečaju svoju opremu, skladište i pogon dao u zakup društvu U. d.o.o., dok društvo M. M. d.o.o. nije društvu U. d.o.o. prodavalo gotove proizvode, već je to činilo društvu A.C.S. d.o.o. po cijeni po kojoj nije oštećeno niti društvo A.C.S. d.o.o. niti društvo M. M. d.o.o.

Međutim, odlučna činjenica zbog koje je utvrđena odgovornost tužitelja ogleda se u tome što su društva U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o. na temelju spomenutih ugovora o prodaji repromaterijala i usluga rada, kao i preuzimanjem zaposlenika društva M. M. d.o.o. preuzeli cjelokupno poslovanje od  toga društva, zbog čega društvo M. M. d.o.o. kao glavni dužnik nema uvjete za daljnje poslovanje, jer se pokrenula potpuna gospodarska djelatnost proizvodnje bezalkoholnih pića u povezanim društvima U. d.o.o. i A.C.S. d.o.o., u kojima su odgovorne osobe snaha i sin tužitelja, s istim zaposlenicima i opremom te za iste kupce.

Prema tome, nisu osnovane tvrdnje tužitelja o tome da kao odgovorna osoba i član trgovačkog društva M. M. d.o.o. na ranije opisani način nije preusmjerio poslovanje i novčane tokove preko drugih pravnih osoba, zbog čega porezni dužnik M. M. d.o.o. nije bio u mogućnosti podmiriti svoje obveze iz porezno dužničkog odnosa.

Slijedom navedenog, ocjena je Suda, uzimajući u obzir naprijed navedeno činjenično stanje i mjerodavne zakonske odredbe, kako su tijekom upravnog postupka utvrđene činjenice koje ukazuju na postupanje koje ima obilježje zlouporabe prava te da je porezno tijelo valjano zaključilo kako su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za obvezivanje tužitelja kao poreznoga jamca u ovoj upravnoj stvari te je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

Stoga je primjenom odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 28. svibnja 2020.

 

                                                                                                                           Sutkinja

                                                                                                                                    Jasenka Beker v. r.

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).