1                     Poslovni broj: 2 UsI-270/2020-11

 

                                                                Poslovni broj: 2 UsI-270/2020-11

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja Z. L., iz R.,, kojeg zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u V., , protiv tuženika Ministarstva uprave, Zagreb, Maksimirska 63, radi odbacivanja prigovora – obavješćivanja o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava, 28. svibnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva uprave, KLASA: UP/I-112-01/20-01/1, URBROJ: 515-03-01/1-20-1 od 7. veljače 2020., radi nalaganja tuženiku da dostavi stručno mišljenje u kojem će izrijekom biti odgovoreno na sljedeće pitanje: „koji je to krajnji rok od nastupa okolnosti iz rješenja o raspolaganju u kojem upravno tijelo mora donijeti i dostaviti rješenje kojim se državnom službeniku utvrđuje prestanak službe“, te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

 

Obrazloženje

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-112-01/20-01/1, URBROJ: 515-03-01/1-20-1 od 7. veljače 2020. odbačen je prigovor tužitelja izjavljen protiv mišljenja Ministarstva uprave, KLASA: 112-01/19-01/192, URBROJ: 515-03-01/1-19-3 od 25. rujna 2019. godine. Rješenje od 7. veljače 2020. doneseno je u izvršenju ovosudne presude, poslovni broj: 2 UsI-1470/2019-6 od 27. siječnja 2020., kojom je tuženiku naloženo da o spomenutom prigovoru tužitelja odluči rješenjem. Tužiteljev je prigovor izjavio navodeći da od tuženika nije dobio odgovor na pitanje (postavljeno u dopisu tužitelja od 20. kolovoza 2018.) koje glasi: „Koji je to krajnji rok od nastupa okolnosti iz rješenja o raspolaganju u kojem upravno tijelo mora donijeti i dostaviti rješenje kojim se državnom službeniku utvrđuje prestanak službe?“. Tuženik je prigovor odbacio kao nedopušten, odričući primjenjivost članka 155. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP) u konkretnom slučaju. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da tuženik nije vodio postupak niti rješavao o upravnoj stvari stavljanja na raspolaganje i prestanka državne službe tužitelja pravomoćnim rješenjem Protuobavještajne agencije od 29. kolovoza 2003., te da davanje stručnog mišljenja nije upravna stvar što se rješava u upravnom postupku.

Tužitelj u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke od 7. veljače 2020. i tvrdi, u bitnome, da tuženik nezakonitim postupanjem nastoji izbjeći odgovor na tužiteljevo pitanje vezano uz primjenu Zakona o državnim službenicima, da je rješenje donijela neovlaštena osoba (različita od ministra uprave kao čelnika tijela), da je tuženik eventualno mogao odbiti zahtjev tužitelja ali ne i odbaciti ga kao nedopuštenog, da davanje stručnih mišljenja ulazi u doseg ovog instituta, da bi odgovor na postavljeno pitanje tužitelju omogućio spoznaju na koji način može zaštiti svoja prava (uključujući primjenu izvanrednih pravnih lijekova), te da tuženik tužiteljev podnesak nije ustupio drugome nadležnom tijelu (pa je očito tuženik nadležan postupati po njemu). Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, te da tuženiku naloži dostavu stručnog mišljenja u kojem će izrijekom biti odgovoreno na pitanje postavljeno dopisom od 20. kolovoza 2018. odnosno prigovorom. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 6.875,00 kuna (PDV uključen).

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja i dodaje da je osporavano rješenje potpisao državni tajnik koji zamjenjuje ministra. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, u spisu ovosudnog spora vođenog pod poslovnim brojem 2 UsI-1470/2019, te u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, te razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja. Što se tiče tužiteljeva raspravnog upiranja na okolnost da se tuženik nije usprotivio izvođenju dodatnih dokaza, Sud naglašava da se propuštanje izjašnjavanja o dokaznim prijedlozima protustranke ne smatra suglasnošću s tim prijedlozima, niti bi eventualna suglasnost protustranke vezivala sud, koji je jedini ovlašten ocijeniti svrhovitost usvajanja pojedinoga dokaznog prijedloga.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prema članku 23. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), čelnik tijela nije ovlašten prenijeti ovlast za rješavanje pojedine upravne stvari službenoj osobi (državnom službeniku odnosno službeniku) koji za to nije ovlašten po unutarnjim ustrojstvenim propisima. Na to se odnosi i upravnosudska praksa na koju se tužitelj pozvao na raspravi. U predmetnom slučaju, međutim, nije riječ o takvom prijenosu ovlasti, već o zakonskoj ovlasti ministra da odlukom ovlasti državnog tajnika (dakle, neposredno podređenoga državnog dužnosnika, a ne službenika) koji ga zamjenjuje u slučaju odsutnosti ili spriječenosti (čl. 56. st. 3. Zakona o sustavu državne uprave, „Narodne novine“, broj 66/19). Odlukom, KLASA: 808-01/19-01/11, URBROJ: 515-02-02-01/1-19-2 od 26. srpnja 2019.), ministar uprave ovlastio je državnog tajnika D. N. (potpisnika osporavanog rješenja) da zamjenjuje ministra u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti. Pritom se odsutnošću ne smatraju samo cjelodnevne odsutnosti čelnika tijela. Postoji i više vrsta spriječenosti. Nije riječ samo, primjerice, o bolovanju, korištenju odmora ili dopusta, službenom putovanju i sl. (što su, u osnovi, odsutnosti), već neke od njih postoje i kad čelnik obavlja dio službenih dužnosti, ponekad i u sjedištu tijela, zbog čega je spriječen obavljati cjelinu svojih dužnosti. Zbog toga nije bilo razloga usvojiti prijedlog tužitelja da se utvrdi pribivanje ili izbivanje ministra uprave u konkretnom razdoblju na radnome mjestu.

Nadalje, prigovor - kao redoviti pravni lijek propisan ZUP-om - dopušten je u odnosu na dvije vrste obavijesti (čl. 42. i čl. 155. ZUP-a), dvije vrste postupanja (čl. 156., te čl. 157.-158. ZUP-a), i u odnosu na neispunjavanje obveza javnopravnog tijela iz upravnog ugovora (čl. 154. ZUP-a). Norme članka 122. ZUP-a ne čine podlogu za definiranje dodatne, zasebne vrste prigovora, već supsidijarno reguliraju postupovnu materiju vezanu uz prigovore uređene drugim odredbama ZUP-a.

Tužitelj je prigovor izjavio pozivom na norme članka 155. ZUP-a, kojima je, u okviru uređenja zaštite od postupanja javnopravnih tijela, regulirano obavješćivanje o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava. Javnopravno tijelo dužno je obavijestiti zainteresiranu osobu na njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite njezinog prava ili pravnog interesa u određenoj upravnoj stvari (st. 1.). Na zahtjev zainteresirane osobe javnopravno tijelo dužno je u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva izdati obavijest u pisanom obliku (st. 2.). Ako javnopravno tijelo odbije izdati obavijest u pisanom obliku, zainteresirana osoba u roku od osam dana ima pravo izjaviti prigovor (st. 3.). Ako javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijest, zainteresirana osoba ima pravo izjaviti prigovor (st. 4.).

Međutim, konkretno tužiteljevo pitanje, u sadržaju kojim je formulirano, ne odnosi se ni na uvjete, ni na način, ni na postupak ostvarivanja ili zaštite prava ili pravnog interesa tužitelja u određenoj upravnoj stvari iz nadležnosti tuženika, već je riječ o traženju općenitoga pravnog tumačenja. Ovo ne ulazi u doseg instituta iz članka 155. ZUP-a, pa odbacivanjem tužiteljeva prigovora izjavljenog po ovoj osnovi nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

U odnosu na primjenu izvanrednih pravnih lijekova odredbe članka 155. ZUP-a bile bi primjenjive, primjerice, kada bi zainteresirana osoba (potencijalna stranka u budućem postupku) od javnopravnog tijela nadležnog za rješavanje konkretne vrste upravne stvari zatražila obavijest pod kojim uvjetima, na koji način i/ili u kojem postupku može podnijeti odnosni pravni lijek, ali ne i na koji način treba tumačiti pravnu normu koja bi mogla biti primijenjena prilikom odlučivanja o meritumu (osnovanosti) eventualno podnesenoga pravnog lijeka.

U pogledu tužiteljeva raspravnog ukazivanja na upute objavljene na tuženikovoj internetskoj stranici, očito je riječ o uputama vezanima uz primjenu odredbi članka 32. Zakona o sustavu državne uprave. Potonje odredbe ne odnose se na materiju iz članka 155. ZUP-a, niti na ostale prigovore propisane ZUP-om. K tome, primjena norme članka 32. Zakona o sustavu državne uprave u režimu je tzv. obične predstavke, u odnosu na koju podnositelj ima pravo u propisanom roku dobiti odgovor (u formi dopisa – neupravnog akta). Međutim, negativan odgovor na takvu predstavku podnositelj nije ovlašten osporavati prigovorom. S druge strane, mišljenje primljeno povodom takvog podneska (čak i kada bi podnositelj njime bio zadovoljan) sâmo po sebi ne isključuje samostalnost koja pri (kasnijem) rješavanju upravne stvari službenoj osobi pripada na temelju članka 9. ZUP-a, vezano uz članak 5. toga Zakona.

Tužitelj se u prigovoru i ostatku svojeg izlaganja dosljedno pozivao na primjenu odredbi o prigovoru iz članka 155. ZUP-a, pa nije bilo osnove da tuženik tužiteljev prigovor tretira kao predstavku iz članka 32. Zakona o sustavu državne uprave, već je o tom podnesku bio dužan odlučiti kao o prigovoru zbog neizdavanja obavijesti o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava (u smislu čl. 155. st. 3. i 4. ZUP-a), što je tuženik i učinio.

Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 28. svibnja 2020.

 

                                                                                                                                   S u d a c

 

               dr. sc. Alen Rajko, v.r.