Poslovni broj: UsI-1069/2019-9

                                                                                                                       

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: UsI-1069/2019-9

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Božidaru Horvatu, uz sudjelovanje zapisničarke Mirte Tomić, u upravnom sporu tužitelja O. G. d.o.o. iz S., zastupan po prokuristu M. E., protiv tuženika Osječko-baranjske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne i opće poslove, Osijek, Trg A. Starčevića 2, zastupan po službenoj osobi B. V., radi poništenja rješenja tuženika, dana 28. svibnja 2020. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Poništava se Rješenje Tuženika Osječko-baranjske županije, Upravni odjel za imovinsko-pravne i opće poslove, KLASA: UP/II-363-03/19-01/38, URBROJ: 2158/1-01-30/14-19-2, od 10. rujna 2019. god. i Rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine Semeljci KLASA: UP/I-363-02/19-01/02, URBROJ: 2121/07-02-19-1 od 13. lipnja 2019. god.

Utvrđuje se da Tužitelj O. G. d.o.o., S., OIB:…, nije obveznik plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor – neproizvodna djelatnost na adresi S., i to: za zgradu površine 13 m2 na k.č. br… k.o. S.; za zgradu površine 1.247 m2 na k.č. br… k.o… S.; za sušaru i silos 1.765 m2 i tri zgrade 1695 m2 na k.č. br… k.o. S. Ukupne obračunske površine 4.720 m2, u ukupnom iznosu 1.840,80 kuna mjesečno, počevši od 01.01.2019. god.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana Tužitelju naknadi trošak spora prema određenju suda.“

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj O. G. d.o.o. iz S. podnio je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika Osječko-baranjske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne i opće poslove, radi poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/II-363-03/19-01/38, URBROJ: 2158/1-01-30/14-19-2 od 10. rujna 2019. godine.

U tužbi tužitelj navodi kako je upravni postupak određivanja komunalne naknade pokrenut 12. travnja 2018. godine kada je prvostupanjsko tijelo rješenjem od 12. travnja 2018. godine tužitelju odredilo komunalnu naknadu u visini od 2.125,80 kn mjesečno, počevši od 1. travnja 2018. godine, na što se tužitelj žalio, te je tuženik rješenjem od 21. svibnja 2018. godine usvojio žalbu i predmet vratio na ponovni postupak. Tužitelj ističe kako je u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo dana 28. ožujka 2019. godine donijelo rješenje kojim je tužitelju određena komunalna naknada u ukupnom iznosu 1.840,80 kn mjesečno, počev od 1. siječnja 2019. godine, te se tužitelj i na navedeno rješenje žalio, a tuženik je rješenjem od 31. svibnja 2019. godine ponovno usvojio žalbu, te poništio navedeno prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, tužitelj navodi da prvostupanjsko tijelo nakon toga nije postupilo po uputi tuženika, odnosno nije omogućilo tužitelju aktivno sudjelovanje u postupku  i samim time mu onemogućilo izjašnjavanje o svim činjenicama bitnim za rješavanje postupka, te da je na navedeni način u predmetnom upravnom postupku povrijeđeno načelo utvrđivanja materijalne istine, budući nisu utvrđene sve bitne odnosno pravno relevantne činjenice za pravilno i zakonito rješavanje upravne stvari. Isto tako, tužitelj ističe da su sva njegova ulaganja usmjerena u proizvodnu djelatnost i da zapošljava gotovo 200 stanovnika Općine, te smatra da nije obveznik plaćanja komunalne naknade za predmetnu lokaciju, jer nisu ispunjeni svi zakonom predviđeni uvjeti. Također, tužitelj navodi kako je službeni stav Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja da za uvođenje komunalne naknade moraju biti ispunjeni svi uvjeti iz članka 22. stavak 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu, a da Općina Semeljci nije ispunila sve zakonom predviđene uvjete, time da je tužitelj na predmetnoj nekretnini samostalno izgradio i instalirao rasvjetu, te istu jedini i održava. Tužitelj navodi i da Općina Semeljci nikada nije uložila nikakva financijska sredstva kako bi opremila predmetne objekte niskonaponskom električnom energijom već da je sam o svom trošku tužitelj izgradio trafostanicu, te 35 kV vod kako bi osigurao srednje naponsku mrežu uz ogromna, vlastita financijska sredstva. Uz navedeno, tužitelj ističe da Općina Semeljci tužitelja nije opskrbila niti vodom prema mjesnim prilikama, te navodi da je spojen na regionalnu vodovodnu mrežu Đakovačkog vodovoda d.o.o. koji obavlja djelatnost javne vodoopskrbe, uslijed čega tužitelj otklanja svaku povezanost Općine Semeljci s predmetnom uslugom, sve kako to tužitelj obrazlaže u tužbi.

S obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja od 10. rujna 2019. godine, te ističe kako je pobijano rješenje doneseno na osnovu dokaza priloženih u spisu predmeta, te sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu, uslijed čega tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev (stranica 20).

Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu kao i u spis upravnog postupka.

Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog upravnog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima  („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 – u daljnjem tekstu: Zakon o upravnim sporovima), sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.

Tijekom upravnog postupka odnosno upravnog spora nije sporno da je prvostupanjskim rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine Semeljci KLASA UP/I-363-02/19-01/02, URBROJ: 2121/07-02-19-1 od 13. lipnja 2019. godine, u točki 1. izreke, tužitelju određena visina komunalne naknade za poslovni prostor – neproizvodna djelatnost na adresi S., i to: za zgradu površine 13 m2 na k.č.br.. k.o. S.; za zgradu površine 1.247 m2 na k.č.br….k.o. S.; za sušaru i silos 1.765 m2 i tri zgrade 1695 m2 na k.č.br…. k.o. S., ukupne obračunske površine 4.720 m2, u ukupnom iznosu 1.840,80 kn mjesečno, počevši od 1. siječnja 2019. godine. Točkom 2. izreke određeno je da ukupni iznos komunalne naknade godišnje iznosi 22.089,60 kn. Točkom 3. izreke određeno je da će se u skladu s točkom 1. ovog rješenja, obvezniku, počevši od 1. siječnja 2019. godine, dostavljati mjesečni računi bez dostave novog rješenja, osim ako se ne radi o izmjenama elemenata na temelju kojih je utvrđena visina obveze iz točke 1. ovog rješenja. U točki 4. izreke navedenog rješenja naveden je račun Općine Semeljci na koji se komunalna naknada plaća mjesečno, dospijećem svakog petnaestog dana u mjesecu za protekli mjesec. Točkom 5. izreke određeno je da će se, ukoliko obveznik ne izvrši obvezu plaćanja naknade iz točke 1. na način i u roku iz točke 4. ovog rješenja, primijeniti propisi o prisilnoj naplati. U slučaju nepravovremenog plaćanja, na dospjelu, a neplaćenu naknadu zaračunat će se zakonska zatezna kamata. Točkom 6. navedenog rješenja određeno je da je obveznik plaćanja komunalne naknade obvezan u roku od 15 dana od dana nastanka obveze plaćanja komunalne naknade, promjene osobe obveznika ili drugih podataka bitnih za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade prijaviti nadležnom upravnom odjelu nastanak te obveze, odnosno promjenu tih podataka, a ako to ne učini u propisanom roku, obvezan je platiti komunalnu naknadu od dana nastanka obveze, dok je točkom 7. izreke određeno da žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Isto tako, nije sporno da je tužitelj na navedeno prvostupanjsko rješenje od 13. lipnja 2019. godine izjavio žalbu, koja žalba je odbijena pobijanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/19-01/38, URBROJ: 2158/1-01-30/14-19-2 od 10. rujna 2019. godine.

Tijekom upravnog postupka i ovog upravnog spora nesporno je da je prvostupanjsko rješenje od 13. lipnja 2019. godine doneseno u ponovljenom postupku i to nakon što je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/19-01/21, URBROJ: 2158/1-01-30/14-19-2 od 31. svibnja 2019. godine poništio rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-363-02/19-01/1691, URBROJ: 2121/07-03-19-1 od 28. ožujka 2019. godine i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Također je nesporno kako je tuženik u obrazloženju navedenog rješenje od 31. svibnja 2019. godine utvrdio da je u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo dužno utvrditi vlasništvo odnosno korištenje, površinu i namjenu predmetnog prostora, odnosno obavljanje djelatnosti i o tome u spisu predmeta priložiti dokaze, kao i tužitelju omogućiti aktivno sudjelovanje u postupku i izjašnjavanje o svim činjenicama bitnim za rješavanje ove upravne stvari.

Uvidom u spis upravnog postupka odnosno uvidom u zk.ul.br… k.o. S. nesporno je utvrđeno da je kč.br… zgrada i dvorište u selu površine 3176 m2 i kč.br…. sušara, silosi, 3 zgrade i ekonomsko dvorište u selu površine 16922 m2 vlasništvo tužitelja u cijelosti, dok je uvidom u zk.ul.br…. k.o. S. nesporno utvrđeno da je kč.br… gospodarsko dvorište i porta selo površine 115 m2 također vlasništvo tužitelja u cijelosti.

Nadalje, uvidom u Izvod iz katastarskog plana Državne geodetske uprave Odjela za katastar nekretnina Đakovo od 14. lipnja 2018. godine i od 15. lipnja 2018. godine te uvidom u skicu izmjere broj 58/06 od 9. ožujka 2006. godine, skicu premjeravanja broj 13 od 22. studenog 1995. godine i skicu premjeravanja broj 30/97 od 14. studenog 1997. godine, nesporno je utvrđeno da je ukupna obračunska površina predmetnih nekretnina 4.720 m2.

Iz podataka o poslovnom subjektu Sudskog registra Trgovačkog suda u Osijeku nesporno je utvrđeno da je tužitelj registriran kao društvo s ograničenom odgovornošću za proizvodnju, promet i usluge u poljoprivredi.

Odredbom članka 49. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 – u daljnjem tekstu: Zakon o općem upravnom postupku) propisano je kako službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti: ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa; ako je to nužno za poduzimanje hitnih mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi ili imovine veće vrijednosti koje se ne mogu odgađati, ako je to u javnom interesu, a činjenice na kojima se rješenje temelji su utvrđene ili barem učinjene vjerojatnim.

Odredbom članka 91. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18, 110/18 i 32/20 – u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnom gospodarstvu) propisano je da je komunalna naknada novčano javno davanje koje se plaća za održavanje komunalne infrastrukture (stavak 1.). Komunalna naknada je prihod proračuna jedinice lokalne samouprave koji se koristi za financiranje odražavanja i građenja komunalne infrastrukture, a može se na temelju odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave koristiti i za financiranje građenja i održavanja objekata predškolskog, školskog, zdravstvenog i socijalnog sadržaja, javnih građevina sportske i kulturne namjene te poboljšanja energetske učinkovitosti zgrada u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, ako se time ne dovodi u pitanje mogućnost održavanja i građenja komunalne infrastrukture (stavak 2.).

Člankom 92. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da se komunalna naknada plaća za stambeni prostor, garažni prostor, poslovni prostor, građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, neizgrađeno građevinsko zemljište (stavak 1.). Komunalna naknada plaća se za nekretnine iz stavka 1. ovoga članka koje se nalaze na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave (stavak 2.). Građevinskim zemljištem koje služi obavljanju poslovne djelatnosti smatra se zemljište koje se nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja, a na kojemu se obavlja poslovna djelatnost (stavak 3.). Neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra se zemljište koje se nalazi unutar granica građevinskog područja na kojemu se u skladu s propisima kojima se uređuje prostorno uređenje i gradnja mogu graditi zgrade stambene ili poslovne namjene, a na kojemu nije izgrađena zgrada ili na kojemu postoji privremena građevina za čiju izgradnju nije potrebna građevinska dozvola. Neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra se i zemljište na kojemu se nalazi ruševina zgrade (stavak 4.).

Prema odredbi članka 93. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. ovoga Zakona.

Odredbom članka 100. Zakona o komunalnoj naknadi propisano je da rješenje o komunalnoj naknadi donosi upravno tijelo u skladu s odlukom o komunalnoj naknadi i odlukom o vrijednosti boda komunalne naknade (B) u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti (stavak 1.). Rješenje iz stavka 1. ovoga članka donosi se do 31. ožujka tekuće godine ako se odlukom predstavničkog tijela mijenja vrijednost boda komunalne naknade (B) ili drugi podatak bitan za njezin izračun u odnosu na prethodnu godinu te u slučaju promjene drugih podataka bitnih za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade (stavak 2.). Rješenje iz stavka 1. ovoga članka donosi se i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se uređuje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako su prvostupanjsko rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine Semeljci KLASA: UP/I-363-02/19-01/02, URBROJ: 2121/07-02-19-1 od 13. lipnja 2019. godine kao i pobijano rješenje tuženika KLASA: UP/II-363-03/19-01/38, URBROJ: 2158/1-01-30/14-19-2 od 10. rujna 2019. godine doneseni u zakonito provedenom upravnom postupku odnosno da su navedena rješenja u cijelosti zakonita sukladno odredbi članka 49. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, sud smatra kako su prvostupanjsko tijelo u rješenju od 13. lipnja 2019. godine kao i tuženik u pobijanom rješenju od 10. rujna 2019. godine pravilno i zakonito tužitelju naložili plaćanje komunalne naknade za poslovni prostor - neproizvodna djelatnost sukladno odredbi članka 92. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, budući je tijekom upravnog postupka kao i ovog upravnog spora nesporno utvrđeno kako se nekretnina tužitelja nalazi na području na kojem je dostupna komunalna infrastruktura Općine Semeljci, uslijed čega i postoji obveza tužitelja na plaćanje komunalne naknade sukladno odredbi članka 92. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu.

Nadalje, prema ocjeni ovog suda, nije osnovan prigovor tužitelja kako je sam financirao komunalnu infrastrukturu, budući u prilog navedenih tvrdnji tužitelj tijekom upravnog spora nije dostavio nikakve dokaze u smislu odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima te članka 33. Zakona o upravnim sporovima. Međutim, sud smatra kako predmetna činjenica niti nije od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, budući je odredbom članka 92. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano kako se komunalna naknada plaća za nekretnine iz stavka 1. ovog članka koje se nalaze na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete, te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama, te čini sastavni dio infrastrukture jedinica lokalne samouprave, bez obzira tko je navedenu infrastrukturu financirao (pravno shvaćanje iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1877/17-2 od 8. studenog 2017. godine).

Isto tako, sud smatra kako je tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora nesporno utvrđeno da pristupna cesta prema navedenim nekretninama postoji, kao i da su iste nekretnine priključene na vodovodnu mrežu odnosno da je i tužiteljeva nekretnina priključena na električnu energiju, uslijed čega, prema ocjeni ovog suda, tužbeni navodi da je tužitelj samostalno izgradio i instalirao rasvjetu koju jedini održava, kao i da je o svom trošku izgradio trafostanicu te 35kV vod te da Općina Semeljci nije tužitelja opskrbila javnom rasvjetom, niti električnom mrežom, a niti vodom prema mjesnim prilikama, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, budući se komunalna naknada može odrediti za područje općine na kojem postoje pristupne ceste, električna energija i opskrba vodom, a pri tome nije odlučno obavljaju li se te komunalne usluge baš u svakoj ulici. Također, sud smatra kako je za obvezu plaćanja komunalne naknade dovoljno da je javna rasvjeta osigurana na području naselja unutar kojega se nalazi ulica gdje se nalazi nekretnina, odnosno kako je dovoljno da u konkretnom slučaju na području Općine Semeljci postoji pristupna cesta, te opskrba električnom energijom i vodom, a što niti sam tužitelj ne čini spornim, time da je nesporno i da komunalna infrastruktura postoji i u odnosu na ulicu gdje se nalaze konkretne nekretnine tužitelja (pravna shvaćanja iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7071/2011-4 od 11. rujna 2013. godine i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-11715/2011-4 od 5. ožujka 2014. godine).

Prema tome, budući sud smatra da donošenjem prvostupanjskog rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine Semeljci KLASA: UP/I-363-02/19-01/02, URBROJ: 2121/07-02-19-1 od 13. lipnja 2019. godine kao i donošenjem pobijanog rješenja tuženika KLASA: UP/II-363-03/19-01/38, URBROJ: 2158/1-01-30/14-19-2 od 10. rujna 2019. godine nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja, to je primjenom odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući je tužitelj u ovom upravnom sporu zatraži troškove spora prema određenju suda, te cijeneći da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, kao i da tuženik nije zatražio troškove upravnog spora, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II. izreke presude).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

              U Osijeku 28. svibnja 2020.

 

Sudac

 

Božidar Horvat v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).