- 1 -              Kžzd 29/2019-11

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 29/2019-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. P. i drugih, zbog kaznenih djela  iz čl. 166. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak i 101/17 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 8. srpnja 2019. broj Kzd-1/2018, u sjednici održanoj 28. svibnja 2020., u prisutnosti optuženog A. P. i njegovih branitelja, odvjetnika Ž. M. i odvjetnika D. B.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Djelomično se prihvaća žalba optužene K. Š. te se ukida prvostupanjska presuda pod toč. 6. izreke u odnosu na optuženu K. Š. i kaznena djela iz čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11 te se predmet u tom dijelu upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Uslijed gornje odluke, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženoj K. Š. prihvaćaju po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora i to kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine za kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 (toč. 4. izreke) i kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 1. i 2. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 (toč. 5. izreke) te se optužena K. Š., na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca u koju joj se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 7. veljače 2018. do 11. siječnja 2019.

 

II.              U ostalom dijelu žalba optužene K. Š. te u cijelosti žalbe optuženog A. P. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

             

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. A. P. i to: pod toč. 1. izreke za kazneno djelo iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 (ošt. M. Š.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pod toč. 2. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 1. i 2. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 (ošt. M. Š.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pod toč. 3. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 (ošt. G. P.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine te pod toč. 6. izreke, zbog dva kaznena djela iz čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11(ošt. J. i G. P.) za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po šest mjeseci pa je taj optuženik, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu je, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 7. veljače 2018. pa nadalje.

 

Istovremeno, proglašena je krivom opt. K. Š. i to: pod toč. 4. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 za koje joj je, primjenom odredaba o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pod toč. 5. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 1. i 2. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje joj je, također primjenom odredaba o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a pod toč. 6., zbog dva kaznena djela iz čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11 za koje joj je svako, primjenom odredaba o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, pa je, temeljem čl. 51. st. 1. KZ/11, osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci, uz uračunavanje vremena oduzimanja slobode od 7. veljače 2018. do 11. siječnja 2019.

 

Temeljem čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) oba optuženika oslobođena su obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

 

Protiv te presude žale se oba optuženika i državni odvjetnik.

 

Opt. A. P. se žali osobno i po svom branitelju Ž. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. i M. d.o.o. iz V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Opt. K. Š. se žali osobno i po svojoj braniteljici H. H., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na kaznena djela pod toč. 4. i 5. izreke ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a za kazneno djelo pod toč. 6. izreke ta presuda preinači i optuženica oslobodi optužbe. Žalbi je priložena preslika teksta poruke sa mobilnog aparata.

 

Osobne žalbe optuženika podnesene su iz istih razloga kao i žalbe po braniteljima pa su razmatrane kao jedinstvene cjeline.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oba optuženika osude na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je vratilo u zakonskom roku.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočili su branitelji opt. A. P., odvjetnici Ž. M. te D. B., koji su izložili navode podnesene žalbe. Prisutnost opt. A. P., koji se nalazi u Zatvoru u Z., osigurana je putem audio-video konferencijskog uređaja za prijenos slike i zvuka. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako uredno pozvan, nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I),

 

              Žalbe opt. A. P. i državnog odvjetnika nisu osnovane, dok je žalba opt. K. Š. djelomično osnovana.

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

 

U pravu je opt. K. Š. kada pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na kaznena djela iz čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11 za koja je pod toč. 6. izreke prvostupanjske presude proglašena krivom.

 

Naime, prvostupanjski sud smatra dokazanim da je ova optuženica, kao majka mljt. djece G. i J. P., propustila voditi brigu o njihovim higijenskim i zdravstvenim potrebama te potrebama obrazovanja, nije ih zaštitila od psihičkog i fizičkog nasilja kojem su bili izloženi od strane oca A. P., a ponekad svoju djecu i sama fizički kažnjavala te dopustila da djeca spavaju u istoj sobi tijekom spolnih odnosa između opt. A. P. i njezine kćeri M. Š., što je sve kod djece G. i J. izazvalo duboku traumatizaciju te odgojnu zapuštenost i emocionalnu destabilizaciju, kao i poremećaj ponašanja. Na taj način, zanemarivanjem svojih roditeljskih dužnosti te zlostavljanjem djece, pristala je ugroziti njihov psihofizički razvoj i time počinila dva kaznena djela povrede djetetovih prava.

 

Osnovano se žalbom ističe žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, analizom iskaza oštećene djece G. i J. P., kao i iskaza djelatnika Centra za socijalnu skrb D. S., preuranjen je, a time, za sada, i pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da bi predmetno kazneno djelo bilo sa sigurnošću dokazano.

 

Naime, oba oštećena djeteta, G. i J., suglasno opisuju pretrpljeno grubo fizičko i psihičko maltretiranje od strane alkoholiziranog oca, ali tvrde da ih je majka, koju je otac pritom također tukao šakama i prijetio nožem, branila koliko je mogla. Također, iskazuju da se majka za njih najviše brinula, prala im odjeću te kuhala dok je otac bio u zatvoru, vodila ih liječniku te odlazila u školu. Oba djeteta iskazuju izrazitu emocionalnu povezanost s majkom, što je posebno vidljivo iz sadržaja pisama koje je mlt. G. upućivala majci za vrijeme trajanja ovog kaznenog postupka.

 

Suglasno iskazima djece, iskazuju i djelatnici Centra za socijalnu skrb D. S. koji su vršili mjere obiteljsko-pravne zaštite. Tako svjedoci M. Š., N. S., M. R. i S. S., na koje žalba ukazuje, potvrđuju da su s majkom, opt. K. Š., ostvarivali dobar kontakt i suradnju te je ona prihvaćala njihove savjete, posljedicom čega su kod G. primijećeni pozitivni pomaci u školovanju. O dolascima majke na roditeljske sastanke i informacije govore i djelatnici O. I. B. koju je G. pohađala, iako općenito smatraju da roditelji nisu ulagali dostatnu pažnju, posebno što se tiče odjeće koja je imala neugodan miris po duhanu te pri nabavci školskog pribora.

 

Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu nesporno teške materijalne uvjete u obitelji P., kao i činjenicu da se bračni krevet roditelja, zbog skučenosti prostora, silom prilika nalazio u istoj sobi gdje su djeca spavala, žalitelj s pravom osporava zaključak prvostupanjskog suda o tome da bi ova optuženica, kao majka, svjesno zanemarivala svoje roditeljske dužnosti zbrinjavanja i odgajanja djece ili ih zlostavljala. Prije je za zaključiti, kako žalba ističe, da je otac djece, opt. A. P., svojim agresivnim ponašanjem ugrožavao psihofizički razvoj djece, a optuženica se tome, zbog svojih inače prisutnih pasivnih osobina ličnosti utvrđenih psihijatrijskim vještačenjem, nije na odgovarajući način suprotstavila, iako je trebala. Međutim, to još uvijek, u kontekstu sada postojećih dokaza, ne bi ukazivalo na potreban stupanj grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti ili druge povrede djetetovih prava, kakve ima u vidu odredba čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11.

 

Zbog navedenog, pravilnost činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda uspješno je dovedena u sumnju pa je, prihvaćanjem žalbe optuženice, pobijanu presudu u tom dijelu trebalo ukinuti i vratiti nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sukladno čl. 483. st. 1. ZKP/08-I.

 

U ponovljenom postupku nadležni prvostupanjski sud će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanim, te će njihovom pravilnom analizom i ocjenom utvrditi relevantno činjenično stanje, vodeći pritom računa i o onom što mu je u ovoj odluci prethodno ukazano. Potom će prvostupanjski sud donijeti novu presudu, koju je dužan i valjano obrazložiti.

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženici u žalbama ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koju opt. K. Š. ne obrazlaže, dok opt. A. P., parafrazirajući zakonski tekst odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, smatra da postoji očita proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

 

Suprotno tome, sadržaj obrane opt. P. pravilno je reproduciran u obrazloženje prvostupanjske presude, a pitanje ocjene njezine vjerodostojnosti je činjenične prirode. Pri tome, prvostupanjski sud osnovano cijeni da je obrana opt. P., kada tvrdi da je ošt. M. tek ponekad znala ostati s njim u krevetu dok bi njegova izvanbračna supruga ustala skuhati kavu ili slično, u suprotnosti sa suglasnim iskazima ošt. M. Š. i djece optuženika, G. i J. P., koji dosljedno tvrde da je ošt. M. spavala s optuženikom u bračnom krevetu tijekom čitave noći, dok je majka oštećenice za to vrijeme spavala na kauču u kuhinji.

 

Također, paušalnom tvrdnjom žalbe opt. P. da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 3. st. 2. ZKP/08 o načelu in dubio pro reo , nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, već se time, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Podnoseći žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, oba optuženika ponavljaju svoje obrane prema kojima opt. A. P. nije imao spolne odnose s djetetom M. Š. niti ju je njezina  majka, opt. K. Š., na to navodila zlouporabom odnosa zavisnosti. Ukazuje se na rezultate psihijatrijskog vještačenja oštećenice prema kojima je ona osoba lake metalne retardacije, sklona izmišljanju nedostajućih sadržaja te značajno reducirane sposobnosti svjedočenja, a ponašanje joj je seksualizirano, erotomanskog tipa sumanutog doživljavanja. Zbog toga se, smatraju žalitelji, iskazu te oštećenice ne može vjerovati, a svi ostali svjedoci nemaju osobnih saznanja, već prenose ono što su od nje čuli. S obzirom da nema materijalnih tragova u vidu raskinuća himena oštećenice, a opt. P. je u inkriminirano vrijeme imao teškoća s erektilnom disfunkcijom, to nema sigurnih dokaza da bi do spolnih odnošaja sa oštećenicom uopće došlo.

 

Pored navedenog, u žalbi opt. P. se pobija vjerodostojnost iskaza ošt. G. P. za kazneno djelo pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude i ukazuje da psihijatrijskim vještačenjem optuženika nisu utvrđene njegove pedofilske sklonosti. Što se tiče kaznenog djela pod toč. 6. izreke, ovaj žalitelj smatra nespornim da je kod oba optuženika, kao roditelja, bilo određenih propusta u odgoju njihove djece, međutim, da kod optuženika ne postoji namjera zanemarivanja roditeljskih dužnosti, kao subjektivnog elementa bića kaznenog djela, jer je on, s obzirom na vlastite mogućnosti i zdravstvena ograničenja, djecu odgajao na način koji je smatrao primjerenim. Stoga se tvrdi da postoje okolnosti koje isključuju optuženikovu krivnju u smislu povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 2. ZKP/08.

 

Opt. K. Š. u žalbi dodaje da, u situaciji kada je iskaz ošt. M. Š., jedini dokaz o počinjenju kaznenih djela spolnog zlostavljanja, trebalo ju je na raspravi ponovno ispitati kako bi se utvrdio motiv takvog svjedočenja koje je oštećenica tijekom psihijatrijskog vještačenja izmijenila. Na potrebu ponovnog ispitivanja oštećenice ukazuje i sadržaj poruke koju je ona uputila svojoj majci nakon donošenja prvostupanjske presude, što predstavlja novu činjenicu relevantnu za utvrđivanje davanja lažnog iskaza.

 

Suprotno ovim navodima žalbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud sve činjenice u postupku pravilno i potpuno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim učin svih kaznenih djela za koja se optuženici terete (osim onog koji je obuhvaćen drugostupanjskim ukidnim rješenjem).

 

Žalbama optuženika bezuspješno se pokušava osporiti vjerodostojnost iskaza ošt. M. Š.. Ova oštećenica, ispitana na dokaznom ročištu u dobi od 18 godina života i u nazočnosti branitelja optuženika, vrlo jasno i dosljedno tereti svog očuha, opt. P., da je s njom u dva navrata obavio vaginalne spolne odnose, a svoju majku da ju je na to nagovarala riječima "odi, odi kod očuha spavati" te kada joj se ona pokušala suprotstaviti rekavši da s njim više ne želi imati spolne odnose, majka joj je naredila "moraš, moraš". Oštećenica navodi da je pri svakom posjetu majci morala spavati u krevetu s očuhom "jer su se mama i očuh tako dogovorili". Činjenicu da su oštećenica i opt. A. P. uvijek spavali zajedno u bračnom krevetu, potvrđuju i djeca optuženika, J. i G. P., koji nemaju razloga o tome netočno iskazivati. Time je sa sigurnošću obeskrijepljena tvrdnja optuženika da je oštećenica spavala zasebno, tj. u kuhinji, a ujedno su njihove obrane i u ostalim dijelovima izgubile na vjerodostojnosti. Doista, postavlja se opravdano pitanje zbog čega bi opt. K. Š., kao izvanbračna supruga, prepustila bračni krevet svojoj kćeri i spavala u kuhinji ako ne zato što je znala da će opt. A. P. s oštećenicom održavati spolne odnose, na način kako ona to opisuje.

 

Na sadržajno jednak način, oštećenica se najprije povjerila svjedoku I. K., prijateljici s kojom je dijelila sobu u Učeničkom domu u I. G., a isto je ponovila i tijekom razgovora s ravnateljem tog Doma, svjedokom D. Š. te odgajateljicom S. G., koji to u svojim iskazima na sudu potvrđuju. Odvedena na ginekološki pregled, oštećenica je suglasno ispričala liječnici, dr. sc. N. Š. D., te stručnim osobama Poliklinike za zaštitu djece G. Z. koji u okviru multidisciplinarnog tima zaključuju da oštećenica pokazuje simptome psihotraumatizacije vezano za spolno zlostavljanje očuha i zanemarivanje od strane majke.

 

Pri tome, a u odnosu na dokazanost obavljenih spolnih odnošaja između optuženika i oštećenice, netočno se žalbama tvrdi da je osuđujuća presuda isključivi rezultat terećenja oštećenice i iskaza posrednih svjedoka. Nasuprot tome, prvostupanjski sud s pravom cijeni relevantnima iskaze djece optuženika svjedoka J. i G. P., koji su u kritično vrijeme spavali u istoj prostoriji s optuženikom i oštećenicom. Naime, ispitan kao svjedok u dobi od 7 godina života, J. P. iskazuje da je, kada je M. bila u krevetu s tatom, "čuo jako čudne zvukove ... kao da neki čovjek vrišti aaaaa" što ga je uplašilo, dok svjedok G. P., tada u dobi od 12 godina, navodi da se "krevet stalno tresao kada je M. došla k tati" te je čula kada bi tata rekao M. "da se skine u gaće". Ova svjedokinja iskazuje i da joj je tata, optuženik, rekao "da su se on i M. dogovorili da su oni cura i dečko" i da je to tajna. U istinitost iskaza ovih svjedoka nema razloga sumnjati jer su oni emotivno vezani za svoje roditelje i nemaju nikakvog razloga lažno iskazivati, a i provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđeno je da su oboje adekvatno kompetentni iskazivati u sudske svrhe te da je s psihologijske strane iskaz u skladu sa stvarno proživljenim događajima, tj. da je vjerodostojan.

 

Žalbama optuženika ukazuje se da je ošt. M. Š., tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, donekle izmijenila i nadogradila opis događaja te da je, zbog njezine mentalne potkapacitiranosti, utvrđena značajna redukcija sposobnosti svjedočenja. Stoga ponavljaju da se iskazu oštećenice danom na sudu ne može pokloniti vjera.

 

Nasuprot tome, ovdje treba imati u vidu da je psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice provedeno godinu dana nakon danog iskaza na sudu, što je moglo utjecati na kvalitetu onoga što je tijekom vještačenja izjavila. Naime, dr. sc. J. Z. i dr. sc. J. P. suglasno zaključuju da je, zbog lake mentalne retardacije oštećenice, moguće da psihopatološke značajke sadržaja njezinog mišljenja tijekom vremena fluktuiraju, iskaz može tijekom vremena biti smješten u rasponu od bivanja u okvirima realiteta preko precijenjenih ideja pa sve do sumanutosti. Međutim, s druge strane, ocjenjujući konkretno dani iskaz oštećenice na sudu, oba vještaka suglasno zaključuju da, s obzirom na način verbalizacije, uklopljenost u realni prostorni i vremenski kontekst te odgovarajuću emocionalnu pratnju, iskaz oštećenice odgovara stvarno proživljenim događajima te da vjerodostojnost njezinom iskazu daju i drugi kontrolni elementi, konkretno iskaz svjedoka J. i G. P..

 

Zbog navedenog, neovisno o tome što je tijekom psihijatrijskog egzamena sadržaj mišljenja oštećenice u vezi kritičnog događaja bio kontaminiran sumanutim sadržajima erotomanskog tipa (teme zavođenja, silovanja, trudnoće s drugim osobama), vještaci i pri ispitivanju na raspravi ponavljaju da to ne utječe na istinitost onoga što je prethodno na sudu izjavila.

 

Zbog navedenog, iako žalitelji u žalbi fragmentarno koriste pojedine dijelove nalaza i mišljenja vještaka vadeći ih iz konteksta, nema nikakve dvojbe da su rezultati vještačenja u odlučnom pitanju procjene konkretno danog iskaza na sudu, ostali neizmijenjeni i to neovisno o brojnim pitanjima obrane na koja su vještaci jasno i profesionalno odgovorili. Stoga nikakve potrebe za provođenjem novog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice nema.

 

Isto tako, nema potrebe niti za ponovnim ispitivanjem ošt. M. Š. na raspravi. Njezin iskaz iz istrage je na raspravi pred prvostupanjskim sudom reproduciran bez primjedaba stranaka ili prijedloga za neposredno ispitivanje. To što je opt. K. Š. uz žalbu priložila presliku Messenger poruke oštećenice "dobro mama priznati ću da sam lagala ok" uopće ne izaziva sumnju u istinitost onoga što je prethodno ispričala svjedocima I. K., D. Š. i S. G., a potom i stručnim osobama Poliklinike, te iskazala na sudu. Sadržaj navedene poruke, ako uopće predstavlja vjerodostojan izvor, prije ukazuje da je majka oštećenice na nju izvršila pritisak kako bi sebi olakšala položaj u ovom kaznenom postupku.

 

Doista, kakvog bi motiva oštećenica imala za lažno terećenje svoje majke i njezinog izvanbračnog supruga. Žaliteljica u tom pravcu sada ne navodi konkretne razloge, dok oni razlozi koje je opt. A. P. naveo u svojoj obrani (nagovor bake i djeda oštećenice ili nagovor susjede optuženika s kojom se sukobio po nacionalnoj osnovi) uopće nisu životno uvjerljivi. Naime, baka i djed, svjedoci M. i A. Š., iskazuju da o događajima iz optužnice nemaju nikakvih saznanja, osim onoga što im je oštećenica ispričala nakon pokretanja ovog kaznenog postupka. Osim toga, kaznena prijava protiv optuženika podnesena je na inicijativu ravnatelja Učeničkog doma u I. G., a ne na inicijativu oštećenice, pa okolnosti pod kojima su kaznena djela otkrivena ne upućuju na involviranost osoba na koje optuženik ukazuje.

 

Što se tiče izostanka materijalnih tragova u vidu defloracije himena oštećenice, prvostupanjski je sud ispitao stručne osobe, ginekologa dr. sc. N. Š. D. i stalnog sudskog vještaka ginekološke struke, dr. sc. I. F., koji suglasno potvrđuju da, kada se radi o tako elastičnom naboranom himenu, kakav je pregledom utvrđen kod oštećenice, penetracija spolovilom u njezino spolovilo ne mora nužno dovesti do raskinuća. Ovo naročito u pubertetskoj dobi oštećenice. S druge strane, sve da su manje ozljede himena i nastale pri spolnom odnošaju iste bi protekom vremena zacijelile bez tragova. Stoga intaktnost himena u konkretnom slučaju ne isključuje istinitost onoga što je oštećenica na sudu izjavila.

 

Isto tako, prvostupanjski sud, temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr. T. D., s pravom otklanja tezu obrane o erektilnoj disfunkciji kod optuženika u vrijeme događaja te u tom pravcu daje prihvatljive razloge na koje se žalitelj upućuje, kako ne bi došlo do bespotrebnog ponavljanja.

 

Kvalifikatorne okolnosti pod kojima su optuženici počinili kaznena djela za koja su pod toč. 1., 2., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude oglašeni krivima, žalitelji u svojim žalbama ne osporavaju niti dovode u sumnju.

 

U odnosu na kazneno djelo bludnih radnji počinjenih na štetu svoje kćeri G. P. (toč. 3. izreke pobijane presude), opt. A. P. opet bezuspješno dovodi u sumnju terećenje svoje kćeri navodeći da je njezin iskaz "vjerojatno kombinacija brkanja mašte i zbilje". Nasuprot tome, ova oštećenica ispitana na dokaznom ročištu od 25. svibnja 2018., osim što tereti svog oca da se "mrdao i seksao" sa njezinom polusestrom M., opisuje i kako je nju "tata dirao rukom po čuči, a onda je ona morala njega po piceku". O tome se prethodno povjerila svojoj udomiteljici koja je podnijela prijavu protiv optuženika. Oštećenica je na jednak način opisivala očevo ponašanje i tijekom intervjua za potrebe psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja.

 

Oštećeno dijete G. P. doista nema motiva lažno teretiti svog oca niti to proizlazi iz rezultata psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja prema kojem je ona kompetentna da iskazuje u sudske svrhe, a s psihologijske strane njezin je iskaz sukladan stvarno proživljenim događajima. Također, kod ove oštećenice utvrđen je distimični poremećaj koji se manifestira u seksualiziranom ponašanju te kroničnoj depresivnosti posljedicom seksualnog, fizičkog i emocionalnog zlostavljanja.

 

Kod takvog stanja stvari, navod žalbe da kod optuženika tijekom vještačenja nije utvrđen pedofilski poremećaj, ne utječe na zaključak o dokazanosti kaznenog djela jer je opće poznato da se takve seksualne aberacije ne mogu psihijatrijskim putem sa sigurnošću verificirati, niti isključiti.

 

Zbog navedenog, rezultati dokaznog postupka nedvojbeno pokazuju da je optuženik počinio i ovo kazneno djelo iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 i to zlouporabom odnosa zavisnosti kćeri prema njemu, kao ocu.

 

Što se tiče kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11 počinjenog na štetu djece J. i G. P. (toč. 6. izreke), opt. A. P. u žalbi i sam priznaje "da je bilo određenih propusta u odgoju njegove djece", tj. da je prema njima bio strog, ali to objašnjava svojim psihičkim tegobama i ovisnošću o alkoholu, a bez namjere da svojim postupcima ugrozi njihov psihofizički i emocionalni rast. Stoga smatra da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, kao subjektivnu komponentu bića kaznenog djela, pa je osuda za to kazneno djelo posljedica povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 2. ZKP/08.

 

Ovi navodi žalbe potpuno su promašeni jer u postupku nije utvrđen bilo kakav razlog za isključenje kaznene odgovornosti optuženika. Suština predmetnog kaznenog djela očituje se u grubom zanemarivanju roditeljske dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta, a takvo ponašanje optuženika nedvojbeno proizlazi iz iskaza zaposlenika Osnovne škole I. B., D. S., i to ravnatelja B. G., učiteljice L. I. i socijalnog pedagoga N. F., ali i iz izvješća stručnih osoba Centra za socijalnu skrb D. S. koji je provodio nadzor nad roditeljskom skrbi u okviru mjera obiteljskopravne zaštite. Isto tako, u postupku je sa sigurnošću dokazano da je taj optuženik postupao izrazito grubo i bešćutno prema svojoj djeci, tukao ih rukama, šibom i "nekom plastikom", čupao za kosu te su morali dugo klečati "ko u crkvi", što sve potvrđuju optuženikova djeca J. i G. u svojim iskazima, a niti optuženik u žalbi ne osporava. Ovo tim više kada se uzme u obzir da je optuženik već osuđivan zbog agresivnog ponašanja prema svojoj kćeri G..

 

Pri tome, optuženikova krivnja za takvo ponašanje uopće nije dovedena u sumnju jer je on, neovisno o svojim psihičkim tegobama, tempore criminis bio ubrojiv, a ovisnost o alkoholu, po mišljenju psihijatrijskog vještaka, nije bila od značenja za počinjenje djela. Optuženik se, u stvari, iživljavao na svojoj djeci što je sukladno karakteristikama njegove osobnosti utvrđenima psihijatrijskim vještačenjem i to antisocijalnom poremećaju i narcističkim crtama ličnosti. Osobno shvaćanje optuženika o tome što je dobro ili nije za njegovu djecu, ovdje nije relevantno jer se zapuštanje i zlostavljanje djece procjenjuje u skladu s inače uvriježenim očekivanjima roditeljskog ponašanja. Posljedice koje su kod djece nastupile i zbog kojih im je nužan kontinuirani psihoterapijski tretman, očito pokazuju da je ponašanjem optuženika ugrožen njihov pravilan psihofizički i emotivni razvoj, a optuženik je na tu posljedicu barem pristao, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Zaključno, dakle, sve činjenice u odnosu na navedena kaznena djela su pravilno i potpuno utvrđene te je odgovarajućom primjenom materijalnog prava optuženike trebalo proglasiti krivima, na način učinjen u prvostupanjskoj presudi.

 

Konačno, nisu u pravu optuženici, ali niti državni odvjetnik, kada pobijaju odluku prvostupanjskog suda o kazni.

 

U žalbi opt. A. P. se tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio otegotne, a podcijenio utvrđene olakotne okolnosti, dok se u žalbi opt. K. Š. tek paušalno ističe ovaj žalbeni osnov, bez navođenja konkretnih razloga.

 

Državni odvjetnik, pak, u žalbi ističe naročitu težinu i posljedice počinjenih kaznenih djela na štetu djece zbog čega nije bilo uvjeta da se opt. A. P., za svako kazneno djelo, utvrde kazne zatvora na granici posebnog minimuma, a opt. K. Š. još i ublaže zakonom zapriječene kazne.

 

Suprotno tvrdnjama žalbi, prvostupanjski je sud pri odmjeravanju kazni valjano utvrdio sve olakotne i otegotne okolnosti konkretnog slučaja te ih je valjano ocijenio.

 

Zdravstvene tegobe opt. A. P., a posebno njegovo učešće u Domovinskom ratu koja okolnost i nije trebala biti posebno olakotna s obzirom da se radi o kaznenim djelima seksualnog zlostavljanja djece, već su dostatno cijenjene od strane prvostupanjskog suda, posebno kada se uzme u obzir optuženikova ranija osuđivanost i to za kazneno djelo s elementom nasilja na štetu vlastite kćeri.

 

Isto tako, nema uvjeta za blaže kažnjavanje opt. K. Š. jer su sve utvrđene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti, već dovele do izricanja kazni ispod zakonom zapriječenog minimuma.

 

S druge strane, optuženike ne treba niti strože kazniti budući da su okolnosti istaknute u žalbi državnog odvjetnika već našlo je dovoljnog odraza u visini kazni izrečenih po sudu prvog stupnja.

 

Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da su sve pojedinačne kazne pravilno utvrđene te da su jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina izrečena opt. A. P., kao i ovdje izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca opt. K. Š., nužne i pravedne kako bi se njima izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima tako teških i odioznih kaznenih djela te će se takvim kaznama u potrebnoj mjeri utjecati na optuženike da shvate krajnju neprihvatljivost vlastitih ponašanja, a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka.

 

Slijedom izloženog, podnesene žalbe, osim žalbe opt. K. Š. u odnosu na kazneno djelo pod toč. 6. izreke pobijane presude, nisu osnovane, pa kako niti ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 28. svibnja 2020.