Broj: Rev 1918/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz R., kojeg zastupa punomoćnica I. J. L., odvjetnica u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., protiv tuženika A. Š. iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u R., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž-4694/09-2 od 13. siječnja 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. broj. P-1824/03-32 od 21. svibnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2013.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva na 1/50 dijela k.č. 1687/29, k.o. S., a što odgovora dijelu površine te čestice od 6 m², sve kako je to prikazano na skici u nalazu vještaka mjernika D. J., te se nalaže tuženiku tužitelju izdati tabularnu  ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.420,00 kn, u roku od 15 dana."

Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda tako što je predmetni tužbeni zahtjev odbijen, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 6.350,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. u vezi čl. 373. a.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje ili da se drugostupanjsku presudu preinači i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizija je u ovom predmetu podnesena pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a, prema kojoj odredbi stanke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ona donesena prema odredbi čl. 373. a. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu upravo na temelju te zakonske odredbe jer je našao da je odlučne pravno relevantne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu kao i drugih posredno izvedenih dokaza neovisno o tome kako je te dokaze ocijenio prvostupanjski sud.

U prvom redu valja istaći da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka joj je razumljiva i u suglasnosti s razlozima presude.

Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom.

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se poziva podnositelj revizije.

Također, pazeći u smislu čl. 392. a. st. 1. ZPP-a po službenoj dužnosti na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a, valja istaći da u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje prava vlasništva 1/50 dijela izgrađenog građevinskog zemljišta (k.č. 1687/29 k.o. S.) što odgovora dijelu površine te čestice od 6 m² prema skici nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka uz nalaganje tuženiku izdavanje tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama.

Kao osnovu za isticanje tako postavljenog zahtjeva tužitelj u tužbi spominje da se nalazi u nesmetanom posjedu i vanknjižnom vlasništvu time da kasnije navodi i "dogovor" stranaka.

Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev pri čemu je zaključio da bez obzira na okolnost što spornih 6 m² u cijelosti ulazi u susjedno ležeću građevinsku parcelu (k.č. 1787/29 K.O. S. u vlasništvu tužitelja), nalazi da je prijepornih 6 m² pripalo tužitelju dogovorom o uspostavi linije razgraničenja njihovih susjedno ležećih građevinskih čestica na terenu još 1973., nakon izgradnje njihovih kuća posredstvom stambene zadruge.

U prilog postojanja dogovora sud prvog stupnja se pozvao na određene posredne činjenice (indicije), a to je dopis tuženika upućen tužitelju 17. travnja 1998., činjenicu postojanja izvjesnog zidića, te po tužitelju zasađene živice.

Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud u bitnom navodi da sve priložene isprave u spisu upućuju na nedostatak kvalitete posjeda potreban za stjecanje prijepornog zemljišta dosjelošću, a s tim u vezi da tužitelj nije uspio dokazati postojanje dogovora o podjeli spornog dijela okućnice, kako to on tvrdi.

Revizijski sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva iz slijedećih razloga.

Budući da je riječ o susjedno ležećem izgrađenom građevinskom zemljištu koje se nalazilo u režimu tadašnjeg društvenog vlasništva, u prvom redu valja istaći da na temelju čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP) u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine (ovdje dijela nekretnine) koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

Za stjecanje prava vlasništva putem redovite dosjelosti na nekretninama zahtjeva se samostalnost i kvalificiranost posjeda kroz zakonom određeno vrijeme od 10 godina.

Kvalificirani posjed je onaj posjed koji je pošten, zakonit i istinit.

Zakonit posjed je onaj posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi.

Tužitelj uopće ne navodi o kojem pravnom poslu, odnosno ugovoru je riječ kao pravnom temelju posjeda, osim što uopćeno govori o izvjesnom "dogovoru" stranaka.

Budući da se spominje 1973. kao godina nastanka dogovora valja reći da prema čl. 9. st. 1. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta iz grada (Službeni list SFRJ br. 43/65, 57/65 i 7/67) ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo korištenja morao je biti sklopljen u pisanom obliku. Sukladno st. 2. te odredbe ugovor koji nije sklopljen u pisanom obliku ne proizvodi nikakav pravni učinak.

Nadalje, na području gdje je provedeni urbanistički plan realiziran (čl. 27. i 95. Zakona o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta ("Narodne novine", broj 14/73) sud ne može uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima o raspolaganju društvenim sredstvima, što znači da se na takvom području stranke ne mogu drugačije dogovoriti nego li je to određeno provedbenim planom, a izvjesno prijepornih 6 m² ulazi u dio izgrađene građevinske čestice na kojoj je tuženik imao pravo korištenja, a sada pravo vlasništva.

Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 3. travnja 2003., tuženiku je tužba dostavljena nakon 2. rujna 2004. (list 20), a glavna rasprava je zaključena 6. svibnja 2009.

U postupku koji je prethodio reviziji drugostupanjski sud je konačno zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje dogovora o tome da tužitelju pripadne prijeporno zemljište.

U reviziji se u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a pobijanu presudu ne može osporavati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, podredno treba reći, sve kad bi dogovor između stranaka i postojao, on u vrijeme svog nastanka kako je već iskazano ne bi predstavljao valjani pravni temelj za stjecanje zakonitog posjeda.

Zbog toga tužitelju doista u svakom slučaju nedostaje kvaliteta posjeda potrebna za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornom dijelu nekretnine na osnovu redovite dosjelosti.

Budući da je za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na temelju samostalnog poštenog posjeda (izvanredna dosjelost) potreban rok dosjelosti od 20 godina (čl. 159. st. 3. ZVDSP-a), koji nije protekao (do podnošenja tužbe), evidentno dosjelošću tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva, a s time u vezi ni na temelju dogovora kako je prethodno obrazloženo.

Zbog svega rečenog, revizijske prigovore nije bilo moguće prihvatiti, te je na osnovu odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 20. studenoga 2013.