1                     Poslovni broj: 2 UsI-195/2020-11

                                                                Poslovni broj: 2 UsI-195/2020-11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja Z. L., iz R., F., kojeg zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u V., P., protiv tuženika Ministarstva uprave, Zagreb, Maksimirska 63, radi prigovora – pokretanja postupka upravne inspekcije po službenoj dužnosti, 28. svibnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva uprave, KLASA: UP/I-050-02/20-01/1, URBROJ: 515-08-01/1-20-1 od 27. siječnja 2020., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-050-02/20-01/1, URBROJ: 515-08-01/1-20-1 od 27. siječnja 2020. odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv obavijesti Ministarstva uprave, Samostalnog sektora za upravnu inspekciju, Službe za inspekciju državne uprave, KLASA: 050-02/19-01/414, URBROJ: 515-08-01/1-19-5 od 22. listopada 2019. godine. Rješenje od 27. siječnja 2020. doneseno je u izvršenju ovosudne presude, poslovni broj: 2 UsI-1590/2019-5 od 15. siječnja 2020., kojom je tuženiku naloženo da o spomenutom prigovoru tužitelja odluči rješenjem. Tuženikovom obaviješću od 22. listopada 2019. tužitelju je priopćeno da upravna inspekcija nema osnove naložiti donošenje rješenja o prestanku službe, vezano uz tužiteljevu predstavku kojom je u tom pogledu zatraženo provođenje inspekcijskog nadzora u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Prigovorom su zatraženi odgovori na tri službeničkopravna pitanja, te je zatražen odgovor o obilježjima rješenja od 29. kolovoza 2003. (izrekom kojeg rješenja je tužitelj stavljen na raspolaganje, te je utvrđeno da mu prestaje služba).

Tužitelj u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke od 27. siječnja 2020. i tvrdi, u bitnome, da se tuženik usredotočuje na nebitne stvari, bez stvarnih odgovora na tužiteljeve navode, da je rješenje donijela neovlaštena osoba (različita od ministra uprave kao čelnika tijela), da i sâm tuženik navodi da je upravna inspekcija ovlaštena zapisnikom narediti postupanje u skladu sa zakonom, da se tuženik parcijalno poziva na pojedine odredbe Zakona o upravnoj inspekciji („Narodne novine“, broj 15/18), da iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da je tužitelj zatražio donošenje rješenja u upravnom postupku, te da se istupi tuženikovih službenika u stručnim člancima i na stručnim skupovima ne mogu smatrati njihovim osobnim stavovima (u protivnom se ne bi radilo o njihovu službenom izbivanju s posla, uz pravo na dnevnice). Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 6.875,00 kuna (PDV uključen).

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, sljedeće. Stručna mišljenja koja iznose službenici ne obvezuju njihova javnopravna tijela. O radnopravnom statusu tuženika (prestanak službe po sili zakona) odlučeno je prije 16 godina pravomoćnim rješenjem, uključujući postupke po redovitim i izvanrednim pravnim lijekovima. Upravna inspekcija nije nadležna za davanje mišljenja o primjeni propisa, niti provodi upravne postupke, niti rješava u upravnim stvarima. Dodaje da je osporavano rješenje potpisao državni tajnik koji zamjenjuje ministra. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, u spisu ovosudnog spora vođenog pod poslovnim brojem 2 UsI-1590/2019, te u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, te razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja. Što se tiče tužiteljeva raspravnog upiranja na okolnost da se tuženik nije usprotivio izvođenju dodatnih dokaza, Sud naglašava da se propuštanje izjašnjavanja o dokaznim prijedlozima protustranke ne smatra suglasnošću s tim prijedlozima, niti bi eventualna suglasnost protustranke vezivala sud, koji je jedini ovlašten ocijeniti svrhovitost usvajanja pojedinoga dokaznog prijedloga.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prema članku 23. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), čelnik tijela nije ovlašten prenijeti ovlast za rješavanje pojedine upravne stvari službenoj osobi (državnom službeniku odnosno službeniku) koji za to nije ovlašten po unutarnjim ustrojstvenim propisima. Na to se odnosi i upravnosudska praksa na koju se tužitelj pozvao na raspravi. U predmetnom slučaju, međutim, nije riječ o takvom prijenosu ovlasti, već o zakonskoj ovlasti ministra da odlukom ovlasti državnog tajnika (dakle, neposredno podređenoga državnog dužnosnika, a ne službenika) koji ga zamjenjuje u slučaju odsutnosti ili spriječenosti (čl. 56. st. 3. Zakona o sustavu državne uprave, „Narodne novine“, broj 66/19). Uvidom u spis ovog spora, koji je obavio 11. svibnja 2020., tužitelj se upoznao sa sadržajem odluke, KLASA: 808-01/19-01/11, URBROJ: 515-02-02-01/1-19-2 od 26. srpnja 2019.), kojom je ministar uprave ovlastio državnog tajnika D. N. (potpisnika osporavanog rješenja) da zamjenjuje ministra u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti. Pritom se odsutnošću ne smatraju samo cjelodnevne odsutnosti čelnika tijela. Postoji i više vrsta spriječenosti. Nije riječ samo, primjerice, o bolovanju, korištenju odmora ili dopusta, službenom putovanju i sl. (što su, u osnovi, odsutnosti), već neke od njih postoje i kad čelnik obavlja dio službenih dužnosti, ponekad i u sjedištu tijela, zbog čega je spriječen obavljati cjelinu svojih dužnosti. Zbog toga nije bilo razloga usvojiti prijedlog tužitelja da se utvrdi pribivanje ili izbivanje ministra uprave u konkretnom razdoblju na radnome mjestu.

Nadalje, prigovor - kao redoviti pravni lijek propisan ZUP-om - dopušten je u odnosu na dvije vrste obavijesti (čl. 42. i čl. 155. ZUP-a), dvije vrste postupanja (čl. 156., te čl. 157.-158. ZUP-a), i u odnosu na neispunjavanje obveza javnopravnog tijela iz upravnog ugovora (čl. 154. ZUP-a). Norme članka 122. ZUP-a ne čine podlogu za definiranje dodatne, zasebne vrste prigovora, već supsidijarno reguliraju postupovnu materiju vezanu uz prigovore uređene drugim odredbama ZUP-a.

Očito je da se tužiteljev prigovor ne odnosi na prigovore iz članka 154., 155., 156., 157. ni 158. ZUP-a. Tuženik je, stoga, opravdano prigovor tretirao u kontekstu odredbi članka 42. ZUP-a, kojima je uređeno pokretanje postupka po službenoj dužnosti. Postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa (st. 1.). Kod ocjene o postojanju razloga za pokretanje postupka po službenoj dužnosti javnopravno tijelo uzet će u obzir predstavke, odnosno druge obavijesti koje upućuju na potrebu zaštite javnoga interesa (st. 2.). Kad službena osoba utvrdi da ne postoje uvjeti za pokretanje postupka po službenoj dužnosti, obavijestit će o tome podnositelja što je prije moguće, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja predstavke, odnosno obavijesti (st. 3.). Podnositelj ima pravo izjaviti prigovor javnopravnom tijelu od kojeg je primio obavijest kojom se ne prihvaća prijedlog za pokretanje postupka, u roku od osam dana od dana primanja obavijesti, kao i u slučaju da u propisanom roku nije dobio odgovor (st. 4.).

Nužna pretpostavka za primjenu prigovora iz članka 42. ZUP-a jest da se prigovor odnosi na odbijanje javnopravnog tijela da, povodom inicijative podnositelja, pokrene upravni postupak po službenoj dužnosti (kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa). Ako nije riječ o postupku koji ima karakter upravnog postupka - u kojem se rješava upravna stvar, uz donošenje rješenja (upravnog akta), nema primjene odredbi članka 42. ZUP-a.

Ni po važećem Zakonu o upravnoj inspekciji, ni po njegovu normativnom predniku (Zakonu o upravnoj inspekciji, „Narodne novine“, broj 63/08), upravna inspekcija ne provodi upravni postupak. Ovdje nema ni odredbi posebnog zakona koje bi upravnoj inspekciji dale takve ovlasti. Stoga odbijanjem tužiteljeva prigovora, tretiranog kao prigovor iz članka 42. ZUP-a, nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

Ako je, pak, tužitelj želio inicirati pokretanje nekoga od neupravnih postupaka iz ovlasti upravne inspekcije, njegov bi prigovor valjalo odbaciti, jer u takvom slučaju nije primjenjiv ni jedan od prigovora iz ZUP-a. Posrijedi bi bila tzv. obična predstavka, u odnosu na koju podnositelj ima pravo u propisanom roku dobiti odgovor (u formi dopisa – neupravnog akta). Međutim, negativan odgovor na takvu predstavku podnositelj nije ovlašten osporavati prigovorom.

Iz prethodno iznesenog slijedi da ni ostali tužiteljevi navodi ne mogu dovesti do usvajanja predmetnog prigovora.

Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 28. svibnja 2020.

                                                                                                                                  S u d a c

               dr. sc. Alen Rajko, v.r.