- 1 -              III Kr 82/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 82/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. K. F. zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 23. siječnja 2018. broj Kzd-24/2017-8 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 23. siječnja 2019. broj Kžzd-4/2018-3, u sjednici održanoj 28. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. K. F. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 23. siječnja 2018. broj Kzd-24/2017-8 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 23. siječnja 2019. broj Kžzd-4/2018-3, proglašen je krivim K. F. zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

 

Protiv te presude osuđenik je putem branitelja K. K., odvjetnika iz K., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. i st. 2. ZKP/08., povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku te povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 2. i 4. ZKP/08. Predlaže ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude te da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i da se odgodi izvršenje kazne izrečene pravomoćnom presudom.

 

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje u tekstu: ZKP/08.)

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

U odnosu na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08. osuđenik navodi da je prvostupanjski postupak (rasprava) proveden pred predsjednikom vijeća kao sucem pojedincem umjesto pred vijećem za mladež (sudac za mladež i dva suca porotnika za mladež), a da Zakon o sudovima za mladež kao lex specialis ne dopušta dogovor stranaka oko sastava suda kako je to propisano u čl. 19.b ZKP/08.

 

Premda je u pravu osuđenik da vođenje kaznenog postupka prema odredbama Zakona o sudovima za mladež isključuje mogućnost dogovora stranaka o sastavu prvostupanjskog suda (čl. 19.b st. 4. ZKP/08.), povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije bila istaknuta u žalbi osuđenika podnijetoj protiv prvostupanjske presude pa se ovaj vid povrede procesnog zakona, sukladno čl. 517. st. 2. ZKP/08. ne može isticati, niti može biti predmetom ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Osuđenik smatra da su tijekom postupka teško povrijeđena njegova prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na raspravi da je povrijeđeno pravo na obranu i da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

Obrazlaže da je na raspravi obrana predala dokumentaciju iz koje je vidljivo kako je oštećenica na svom Facebook profilu stavila podatak da je rođena 28. veljače 2000. (koji podatak obrana nije imala u trenutku njenog ispitivanja pred sucem istrage), a predana je i dokumentacija prema kojoj je netočna izjava oštećenice da je osuđenik tražio da imaju spolni odnos prije nego ju je vozio u V. Ističe da je obrana upozoravala na nejasan i kontradiktoran iskaz oštećenice zbog čega je i predlagala njeno dopunsko ispitivanje putem video linka. Međutim, prvostupanjski sud je dokazni prijedlog odbio „...s konstatacijom da je oštećena odgovorila na pitanje, odnosno u svom iskazu navela vrijeme kada je okrivljeniku rekla koliko ima godina.“ Po mišljenju osuđenika potpuno je nejasno „...zbog čega sud nije prihvatio dokazni prijedlog da se oštećenoj predoči činjenica da je na svoj Facebook stavila podatak da je rođena 28. veljače 2000.g i ...zašto obrani nije bilo dopušteno da se to predoči oštećenoj i da se razjasne nejasnoće iz njezinog iskaza o tome kada je ona zapravo okrivljeniku, i da li mu je uopće, rekla koliko ima godina.“ Time je obrani uskraćena mogućnost konfrontacije sa oštećenicom u vezi sadržaja kreiranog na Facebook profilu vezano za svoju životnu dob te s tim u vezi prigovara i argumentaciji drugostupanjskog suda koji je neosnovanim ocijenio istovjetni žalbeni navod. Zamjera da se drugostupanjski sud u svojoj odluci „...uopće ... ne osvrće na žalbene navode...“ o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka...“, a k tome da je i sam počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka“...jer u obrazloženju odluke navodi nešto za što se tvrdi da je oštećena rekla, odnosno da nije osporavala, a oštećena o toj navodno neosporenoj činjenici nije dala bilo kakav odgovor, a nije dozvoljeno da se oštećenoj predoči sadržaj njezinog profila kojeg je sama kreirala.“ Zaključno se u zahtjevu navodi da je „Upravo zbog počinjenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo... i do povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika.“ jer po mišljenju obrane „...nije sa sigurnošću utvrđeno da li je i kada je oštećena rekla okrivljeniku koliko ima godina...“ te je „...preuranjeno ... zaključivati o kaznenoj odgovornosti okrivljenika odnosno da je počinio kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. KZ-a.“

 

Razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao i način na koji je provedena rasprava - kazneni postupak, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim prigovore osuđenika da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te s tim u vezi da mu je povrijeđeno pravo obrane na raspravi, niti su ostvarene ostale zahtjevom istaknute povrede zakona.

 

Prije svega valja reći da se iz sadržaja zahtjeva razabire nezadovoljstvo osuđenika ocjenom dokaznog materijala i zaključkom o dokazanosti njegove kaznene odgovornosti, poglavito svijesti da je ostvario spolni odnošaj s djetetom mlađim od petnaest godina, što je prigovor činjenične naravi i nije predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je, uz reprodukciju sadržaja dokazne građe što uključuje i osuđenikov iskaz, iznio razloge o vrednovanju personalnih i materijalnih dokaza te shodno tome i otklonu osuđenikove obrane da “...ni u jednom trenutku nije znao koliko oštećena-žrtva ... ima godina... da ju je vidio samo po fotografijama...i da mu se činilo da ima najmanje 17 godina, ali isto tako tvrdio je da joj je on rekao da on ima 24 godine.“ Prema temeljitom i razumnom obrazloženju suda prvog stupnja razvidno je da je podrobno analizirana osuđenikova obrana u kontekstu iskaza oštećenice, ali i priložene dokumentacije uključujući komunikaciju putem Facebooka. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz oštećenice u kojem je navela da je prije spolnog odnosa osuđeniku rekla da ima dvanaest godina. Pored toga, sud prvog stupnja ovu činjenicu uzima dokazanom i ocjenom osuđenikove obrane u kojoj je opisao svoju zabrinutost kako će se oštećenica vraćati sa mjesta gdje ju je prije inkriminiranog događaja dovezao automobilom te je upozoravao ostale sudionike zbivanja da će svi imati problema s policijom, a k tome je oštećenici rekao da ima dvadeset četiri godine kako bi joj prikazao manju razliku u godinama. Za sud prvog stupnja značaj ima i činjenica da je tempore criminis osuđenik “...otac djeteta otprilike životne dobi kao i oštećena-žrtva...[što] još dodatno upućuje na zaključak da je ...trebao sa više opreza se upustiti u sve ovo a ne tako olako kao muškarac u životnoj dobi od 35 godina stupiti u spolni donos sa djevojčicom starom 12 godina.“ Konačno, ocjenjujući vjerodostojnost iskaza oštećenice prvostupanjski sud zaključuje da oštećenica nije imala razloga pred sucem istrage neistinito tvrditi da je osuđeniku“...rekla koliko ima godina prije stupanja u spolni odnos...a ni 1. okrivljenik nije dao nikakvo obrazloženje za to u svojoj obrani.“

 

Ovakvo utvrđenje odlučnih činjenica pravilnim je ocijenio i sud drugog stupnja pri razmatranju osuđenikove žalbe. Suština žalbenih zamjerki osuđenika odnosila se na osporavanje dokazanosti subjektivnog elementa kaznenog djela (svijest o dobi oštećenice ) i s tim u svezi prigovor o neosnovanom odbijanju dokaznog prijedloga obrane za ispitivanje oštećenice na raspravi. Razmotrivši bitne žalbene navode drugostupanjski sud je, u odnosu na istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka ocijenio da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge u pogledu odlučne činjenice svijesti osuđenika o dobi oštećenice kao i dostatne razloge o odbijanju dokaznog prijedloga obrane, a potom je prihvatio argumentaciju suda prvog stupnja o vrednovanju suprotstavljenih dokaza, iskaza oštećenice iz kojeg proizlazi da je osuđenik znao za njenu životnu dob i obrane osuđenika koji je to negirao, što je ujedno rezultiralo i ocjenom da je činjenično stanje potpuno i pravilo utvrđeno, dakle da je prvostupanjski sud cjelovito proveo dokazni postupak i da nije bilo potrebe za dopunskim ispitivanjem oštećenice. Prema tome, nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

Nadalje, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, okolnost odbijanja navedenog dokaznog prijedloga obrane, sama za sebe, bez razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu, odnosno da je postupak bio nepravičan.

 

Osuđenik je tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze, koje je dijelom sud prvog stupnja prihvatio i proveo na raspravi, a iz pobijane presude razvidno je na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju njegove kaznene odgovornosti. Stoga, odbijanjem dokaznog prijedloga obrane za ponovnim, dopunskim, ispitivanjem oštećenice, nije povrijeđeno pravo obrane na raspravi i ne dovodi u sumnju pravičnost postupka.

 

Nadalje, kako se postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrđeno u pravomoćnoj presudi i koje je odraženo opisom djela u izreci, pravilno je činjenični supstrat djela podveden pod kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. KZ/11. uz osudu na kaznu koja je odmjerena u zakonskim okvirima za predmetno djelo, a nisu utvrđene okolnosti koje isključuju krivnju nema ni povrede zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 2. i 4. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.), trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 28. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.