- 1 -              Kžm 5/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 5/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1., 2. i 7. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. A. Ž. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 4. veljače 2019. broj Kmp-6/16, u sjednici održanoj 28. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. A. Ž. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, opt. A. Ž. proglašen je krivim zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 1., 2. i 7. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Na temelju čl. 54. KZ/11. u tu mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. veljače 2016. do 14. ožujka 2016.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 4.000,00 kuna, od čega se 3.000,00 kuna odnosi na dio naknade za provedena vještačenja, a iznos od 1.000,00 kuna na ime paušala, dok je u skladu s čl. 148. st. 6. ZKP/08. oslobođen od plaćanja troškova postupka koji se odnose na naknade za branitelja po službenoj dužnosti i opunomoćenika žrtve oštećenice te dio naknade za provedena vještačenja.

 

Istom je presudom, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08. opt. A. Ž. oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 179. st. 1. ZKP/08. te je, na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. određeno da troškovi kaznenog postupka koji se odnose na oslobađajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijana presuda ukine i predmet "vrati" na ponovno suđenje, podredno, da se ta presuda preinači "na način da se optuženika proglasi krivim za kaznena djela iz optužnice i izrekne mu kaznu zatvora u duljem trajanju".

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i opt. A. Ž. po branitelju B. M., odvjetniku iz S., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači izricanjem blaže sankcije.

 

Optuženik je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se žalba odbije.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u dopisu od 6. svibnja 2019. broj KŽ-DO-347/2019 izjavilo da odustaje od žalbe u odnosu na oslobađajući dio presude za kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 179. st. 1. ZKP/08.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Neosnovano se državni odvjetnik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-VIII) tvrdnjom da je pobijana presuda nejasna i proturječna samoj sebi „…odnosno dokazima izvedenim u postupku.“ Državni odvjetnik nije zadovoljan ocjenom dokaznog materijala na temelju kojeg je sud prvog stupnja zaključio da je seksualni delikt ostvaren bez primjene sile kako je to optuženiku stavljeno na teret optužbom, na čemu državni odvjetnik ustraje u žalbi pa se u suštini radi o prigovoru činjenične naravi. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni poglavito u odnosu na nedokazanost sporne činjenice uporabe sile pri izvršenju spolnog odnosa (str.9 presude).

 

Slijedom navedenog nije osnovana žalba državnog odvjetnika  zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.-VIII.

 

Neosnovano se državni odvjetnik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Državni odvjetnik smatra da je sud neosnovano izmijenio pravni opis i pravnu oznaku djela, osudivši optuženika za kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 1., 2. i 7. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11., umjesto za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. toč. 1., 2. i 7. u vezi s čl. 153. st. 1. KZ/11., koje mu se optužnicom stavljalo na teret. Po stavu državnog odvjetnika, način na koji se spolni čin između optuženika i oštećenice odvio – tako  da ju je okružio rukama držeći se za namještaj i pritiskujući njezino tijelo prema udubini ormara i kutu sobe, uz činjenicu da je optuženik jače fizičke konstitucije od žrtve, upućuju upravo na primjenu sile. Dodaje da, s obzirom na svoju bolest, žrtva nije bila sposobna za davanje pristanka, zbog čega se u konkretnom slučaju ne može raditi o djelu iz čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11. jer kod navedenog kaznenog djela „…mora postojati (ne)pristanak, odnosno mogućnost pristanka, a ovdje takve mogućnosti nema.“

 

Vezano za spomenute navode državnog odvjetnika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u cijelosti prihvaća razloge iz pobijane presude u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela. Naime, kazneno djelo iz čl. 152. st. 1. KZ/11., a tako i njegov kvalificirani oblik iz čl. 154. st. 1. KZ/11., čini onaj tko s drugom osobom bez njezinog pristanka izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, pri čemu je u čl. 152. st. 3. KZ/11. propisano da pristanak podrazumijeva da je osoba bila sposobna donijeti i izraziti takvu odluku, a takvog pristanka nema ako je, između ostalog, spolni odnošaj izvršen iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje.

 

Prvostupanjski se sud, opisujući intelektualno i kognitivno funkcioniranje žrtve M. Ž., osnovano pozvao na provedeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje žrtve, koje su vještakinje dr. S. B. i psihologinja A. B. provele na temelju osobnog kontakta sa žrtvom i članovima njezine obitelji te uvidom u dostupnu medicinsku dokumentaciju. Imenovane su vještakinje kod žrtve M. Ž. utvrdile postojanje dijagnoza autizma i umjerene mentalne retardacije, zbog čega je žrtva u potpunosti nekritična i bez uvida u svoje stanje i mogućnost procjene realitetnih okolnosti, te trajno hendikepirana u svim segmentima funkcioniranja. Bez razvijene je spoznaje o opasnostima (pa tako i onih u seksualnom smislu), ne razumije namjere i postupke drugih osoba te na njih nije u stanju adekvatno reagirati, a nema niti razvijenu adekvatnu komunikaciju.

 

Uslijed ovakvog opisa stanja i funkcioniranja žrtve, očito je da, u smislu citirane odredbe čl. 152. st. 3. KZ/11., žrtva M. Ž. nije bila sposobna donijeti i izraziti odluku o odbijanju spolnog odnosa s optuženikom, što proizlazi i iz obrazloženja prvostupanjskog suda, kako je optuženik iskoristio tešku mentalnu bolest žrtve zbog koje ona nije bila svjesna njegove namjere i onoga što joj je učinio, pa da je spolni odnošaj izvršen bez pristanka žrtve. Prema tome, upravo je odredbom čl. 152. st. 3. KZ/11. obuhvaćen i slučaj kada žrtva nije u mogućnosti dati bilo kakav pristanak jer, kao u konkretnom slučaju, ne razumije počiniteljeve namjere i djelovanje.

 

Protivno daljnjim žalbenim navodima državnog odvjetnika, način na koji se sam spolni čin odvio, kako je to državni odvjetnik koncipirao u činjeničnom opisu djela iz optužnice i sadržano je u izreci pobijane presude, ne ukazuje da je optuženik spolni odnošaj obavio upotrebom sile. Sama činjenica da je optuženik veći i jači od žrtve ne znači sama po sebi da je on tu snagu upotrijebio kako bi slomio njezin otpor, a niti okolnost da je optuženik žrtvu okružio rukama i pritiskao njezino tijelo prema udubini ormara i kutu sobe također ne upućuju na uporabu sile, već dinamiku odvijanja spolnog odnosa u položaju i prostoru u kojem su se optuženik i žrtva nalazili. Osim toga, roditelji optuženika, D. i A. Ž., iskazali su da su bili prisutni u stanu kada se opisani događaj odvijao, ali u drugim prostorijama i nisu čuli nikakve zvukove niti su primijetili bilo što neuobičajeno, a također su, opisujući svoju kćer, žrtvu M. Ž., naveli da ista ne dozvoljava agresiju na sebe i burno reagira na bol.

 

Uslijed navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u postupku nije dokazano da je optuženi A. Ž. obavio spolni odnos sa žrtvom M. Ž. uporabom sile, već ga je, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, valjalo proglasiti krivim za teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 1., 2. i 7. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11., pri čemu kvalifikatorne okolnosti djela tijekom postupka nisu bile sporne.

 

Nadalje, nije u pravu državni odvjetnik da je optuženiku izrečena preblaga kazna, niti  optuženik kada ističe da je postignuta svrha kažnjavanja u vidu specijalne prevencije i predlaže da ga se osudi na kaznu zatvora u minimalnom trajanju uz izricanje uvjetne osude.

 

Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u pobijanoj su presudi pravilno ocijenjene sve otegotne i olakotne okolnosti u smislu čl. 47. KZ/11. koje su od utjecaja na visinu kazne. Optuženik u žalbi prigovara da je nedovoljno cijenjeno kako u konkretnom slučaju nisu nastupile štetne posljedice za daljnje funkcioniranje i zdravlje žrtve, no pri tome gubi iz vida da izostanak psihičkih tegoba koje žrtve seksualnih delikata uobičajeno imaju, posljedica je njezine mentalne bolesti, što je optuženik upravo iskoristio za počinjenje djela. Nadalje, svrha kažnjavanja, pored specijalne je i generalna prevencija, a radi se o teškom kaznenom djelu kojim je optuženik grubo povrijedio spolni integritet i dostojanstvo svoje bolesne i nemoćne sestre. Stoga se dovoljna društvena osuda takvog djela i utjecaj na sve ostale da se suzdrže od činjenja sličnih kaznenih djela ne može postići blažom kaznom koju predlaže optuženik, ali nije potrebno, uvažavajući sve utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, niti izreći strožu kaznu, kako neosnovano predlaže državni odvjetnik.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 28. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.