1                                            Broj: Jž-774/2020

 

  

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv mlt. D. T. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbama mlt. D.T. i okr. S.T., podnesenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku od 17. veljače 2020., broj: 82. Pp J-585/2019-58, u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

I. Odbija se žalba mlt. D. T. kao neosnovana i potvrđuje se pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

II. Na temelju čl. 227. st. 4. u vezi sa čl. 139. st. 6. u vezi Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), mlt. D. T. se oslobađa obveze da naknadi troškove žalbenog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona.

 

 

p r e s u d i o     j e

 

I. Odbija se žalba okr. S. T. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, okr. S. T. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 17. veljače 2020., broj: 82. Pp J-585/2019-58, okr. S. T. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 10.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 337,00 kuna.

 

Istom presudom, odbijen je prijedlog tužitelja da se okr. S. T. izrekne zaštitna mjera udaljenja iz stambenog prostora s adrese B.M., S. M. xx te zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja bratu mlt. D. T.

 

Protiv te presude, žalbu je podnio okr. S. T., putem branitelja odvjetnika M. M., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe odnosno podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 17. veljače 2020., broj: 82. Pp J-585/2019-58, mlt. D. T. je, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, primijenjen sudski ukor te je odlučeno da se oslobađa obveze naknade troškova prekršajnog postupka.

 

              Protiv navedenog rješenja, žalbu je pravodobno podnio maloljetnik, po branitelju odvjetniku D. M., zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

              U odnosu na žalbu mlt. D. T.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijano prvostupanjsko rješenje iz osnova i razloga iz kojih se ono pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih maloljetnik pobija prvostupanjsko rješenje, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Suština žalbe zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. te čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona svodi se na tvrdnju da iz pobijane presude nije razvidno zbog čega se maloljetniku primjenjuje odgojna mjera, da u istoj uopće nema valjane izreke te da „pobijana presuda ne sadrži sve što osuđujuća presuda po zakonu mora sadržavati, u konkretnom slučaju izreku presude koja mora sadržavati razloge odnosno činjenice i okolnosti koje čine obilježje prekršaja, te naziv prekršaja prema propisu kojim je propisan.“.

 

Međutim, nije u pravu maloljetnik kada ističe gore navedene žalbene tvrdnje.

 

Prije svega, nejasno je zašto se u tim žalbenim tvrdnjama ističe termin „presuda“ kada je maloljetniku, pravilno i osnovano, odgojna mjera sudskog ukora primijenjena prvostupanjskim rješenjem, a ne presudom. Nadalje, žalitelj je potpuno zanemario odredbu čl. 227. st. 3. Prekršajnog zakona, kojom je propisano:

„(3) Rješenjem se maloljetnom počinitelju prekršaja primjenjuje odgojna mjera. U izreci tog rješenja se navodi samo koja se mjera primjenjuje, ali se maloljetni počinitelj ne proglašava krivim za prekršaj koji mu se stavlja na teret. U obrazloženju rješenja navest će se opis prekršaja i okolnosti koje opravdavaju primjenu odgojne mjere koja je primijenjena.“.

 

Dakle, iz prethodno citirane zakonske odredbe, suprotno žalbenim navodima, jasno proizlazi da se maloljetni počinitelj prekršaja, a u ovom postupku nije sporno da je D.T., 5. travnja 2019., kada se inkriminirani događaj dogodio, bio maloljetan, ne proglašava krivim za prekršaj koji mu se stavlja na teret, nego se u izreci rješenja samo navodi koja se mjera primjenjuje.

 

Prvostupanjski sud je u svemu postupio sukladno odredbi čl. 227. st. 3. Prekršajnog zakona te maloljetnom počinitelju rješenjem primijenio odgojnu mjeru, a u obrazloženju rješenja naveo opis prekršaja te decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, kao i okolnosti koje opravdavaju primjenu odgojne mjere koja je primijenjena pa pobijano rješenje sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama i isti su jasni i nisu proturječni

 

Ovime je ujedno odgovoreno i na žalbene navode da su daljnje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. te čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona počinjene jer „prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja pobijane presude uopće ne daje odlučne razloge za to, zbog čega pobijana presuda u tom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“, da je sud „pri donošenju odluke propustio razmotriti sva sporna pitanja koja su u ovom postupku bila od odlučne važnosti te u obrazloženju presude nije dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza“.

 

Nadalje, maloljetnik smatra da je daljnja bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona počinjena time što je prvostupanjski sud, u odnosu na radnje maloljetnika koje su mu bile stavljene na teret optužbom, izostavio dio radnji koji se odnosio na verbalno nasilje, a što prvostupanjski sud, po žalitelju, obrazlaže izostankom zakonom propisanih posljedica, pa da je „apsolutno nejasno zašto onda uopće istog kažnjava za tjelesno nasilje“ jer je „razvidno da niti u ovom inkriminiranom dijelu nema bitnih konstitutivnih elemenata koja čini biće prekršaja iz čl. 10. toč. 1. ZZNO“.

 

Međutim, pravilno je i osnovano, prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa optužbe izostavio one radnje kojima se maloljetnik teretio za počinjenje psihičkog nasilja, jer te radnje po propisu nisu bile prekršaj. Naime, optužbom se maloljetniku, osim tjelesnog nasilja, stavljalo na teret da je počinio i psihičko nasilje verbalnim vrijeđanjem brata riječima koje su bile navedene u činjeničnom opisu optužbe. Prema zakonskoj odredbi čl. 10. toč. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, psihičko nasilje je ono netjelesno nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost pa je, prema tome, prouzročenje povrede dostojanstva ili uznemirenosti žrtve jedna od odlučnih činjenica odnosno jedan od konstitutivnih elemenata koja čini biće prekršaja psihičkog nasilja. Radi se o prekršaju koji je tzv. materijalno kažnjivo djelo koje se ne iscrpljuje u samoj radnji, nego u svom biću sadrži i posljedicu kao učinak na objektu radnje.

 

S obzirom da u činjeničnom opisu optužbe nije bilo naznačeno da bi maloljetnikovo vrijeđanje pogrdnim riječima prouzročilo kod njegovog brata bilo koju zakonom propisanu posljedicu (povredu dostojanstva ili uznemirenost), proizlazi da je nedostajao jedan od konstitutivnih elemenata bića prekršaja koji se maloljetniku stavljao na teret, zbog čega radnje koje su se odnosile na psihičko nasilje nisu bile prekršaj.

 

Iz navedenih razloga, prvostupanjski sud je, pravilno i osnovano, iz činjeničnog opisa optužbe izostavio one radnje kojima se maloljetnik teretio za počinjenje psihičkog nasilja pa žalba u tom dijelu nije osnovana.

 

Nije osnovana ni žalbena tvrdnja, koju maloljetnik svrstava kao bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, iako bi se zapravo radilo o žalbenoj osnovi povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 1. Prekršajnog zakona, da u odnosu na radnje tjelesnog nasilja nedostaju konstitutivni elementi koji čine biće tog prekršaja, „jer se u konkretnim radnjama (koje nisu niti dokazane) ne radi o takovom intenzitetu fizičkog nasrtaja da bi ga se moglo kvalificirati kao tjelesno nasilje“.

 

Naime, tjelesno nasilje predstavlja svaki oblik tjelesnog nasrtaja na žrtvu kojim kod iste nisu nastupile posljedice u vidu ozljede, jer bi se u tom slučaju radilo o nekom obliku tjelesne ozljede, koje su propisane u Kaznenom zakonu kao kazneno djelo. Dakle, za ispunjenje bića djela prekršaja tjelesnog nasilja nije potrebno da se radi o tjelesnom nasrtaju nekog jačeg intenziteta, kako to neosnovano smatra maloljetnik, nego ovaj prekršaj obuhvaća bilo koji oblik tjelesnog nasrtaja uslijed kojeg nije nastala posljedica u vidu tjelesne ozljede.

 

Nadalje, nije osnovana ni žalbena tvrdnja da je, zbog toga što u radnjama maloljetnika nama namjere činjenja nasilja, počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 2. Prekršajnog zakona. Prije svega, čl. 196. toč. 2. Prekršajnog zakona označava povredu materijalnog prekršajnog prava zbog postojanja okolnosti koje isključuju krivnju, a okolnosti koje isključuju krivnju su: neubrojivost, kažnjivo djelo djeteta 14 godina, zabluda o protupravnosti djela, zabluda o biću djela, koje okolnosti ne postoje u ovom prekršajnom predmetu. Nadalje, kod isticanja da u njegovim radnjama nema namjere činjenja nasilja, maloljetnik zanemaruje odredbu čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona, kojom je propisano da je za počinjenje prekršaja dovoljan nehaj, a da se namjera kao oblik krivnje, sukladno čl. 25. st. 2. Prekršajnog zakona, samo iznimno može propisati propisom o prekršaju, a što nije slučaj kod inkriminiranog djela prekršaja. Udarac otvorenim dlanom ruke po desnom ramenu, i po ocjeni ovog suda, evidentno i nesporno predstavljaju radnje tjelesnog nasilja pa ponašanje maloljetnika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim.

 

U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na nezakonito i neprofesionalno postupanje policijskih službenika, treba navesti da je maloljetnik, ukoliko smatra da su policijski službenici postupali protivno pravilima svoje službe, imao na raspolaganju podnošenje odgovarajućih pravnih sredstava te da ovi žalbeni navodi nemaju nikakvog utjecaja na njegovu prekršajnu odgovornost.

 

Isto tako, neosnovana je žalbena tvrdnja da su svi dokazi koje su policijski službenici prikupili u izvidima prekršaja nezakoniti, jer su policijski službenici postupali nezakonito, pa da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 10. Prekršajnog zakona. Prije svega, u spisu nema podataka da bi policijski službenici postupali nezakonito i suprotno pravilima svoje službe, radi se o paušalnoj tvrdnji žalitelja i njegovoj subjektivnoj ocjeni, koja nije potkrijepljena ni jednim relevantnim dokumentom. Osim toga, pobijano prvostupanjsko rješenje temelji se na dokazima, iskazima svjedoka, koji su izvedeni u žurnom postupku, a ne na iskazima svjedoka koji su dani u policijskoj postaji, a da bi se radilo o bitnoj povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 10. Prekršajnog zakona nužan zakonski uvjet je da se odluka temelji na nezakonitom dokazu, o čemu se u ovom predmetu ne radi.

 

Nisu osnovani ni žalbeni navodi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kojima se tvrdi da je prvostupanjski sud „sasvim krivo cijenio postupanje policijskih službenika a time propustio utvrditi motive postojanja razloga neistinitog svjedočenja istih“.

 

Naime, prvostupanjski sud je, pravilno i osnovano, povjerovao iskazima svjedoka policijskih službenika M. K., kao neposrednog očevica događaja, te M.Š., kao posrednog svjedoka, čiji iskazi su potpuno suglasni i neproturječni te potvrđeni materijalnim dokazom – službenom zabilješkom od 5. travnja 2019. Za razliku od vjerodostojnih iskaza navedenih svjedoka policijskih službenika, obrane okr. S. T. i mlt. D.T. su proturječne, jer jedan tvrdi da između njih nije bilo nikakvog sukoba, nego da se sukob dogodio između okr. S.T. i njegove supruge, dok drugi tvrdi da je između njih bilo sukoba, ali samo verbalna prepirka. Također, i ostali svjedoci iskazuju proturječno o razlozima zbog kojih su došli na mjesto događaja, a s obzirom da se radi o majci okrivljenih te o prijateljima okrivljenih te s obzirom da iskazuju suprotno nego svjedoci policijski službenici i tvrde da nakon dolaska policijskih službenika nije bilo nikakvog sukoba, prvostupanjski sud im osnovano nije povjerovao.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana ni žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Budući da iz sadržaja žalbe proizlazi da se maloljetnik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da će samim prijekorom u potpunosti biti postignuta svrha odgojnih mjera iz čl. 66. Prekršajnog zakona te da će se na taj način dostatno pozitivno djelovati razvijanje cjelokupne ličnosti maloljetnika i jačanje njegove osobne odgovornosti.

 

Odlučujući o troškovima prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, ovaj sud je maloljetnika oslobodio obveze naknade istih, budući da iz podataka u spisu ne proizlazi da ima vlastitih prihoda ili imovine (čl. 227. st. 4. Prekršajnog zakona).

 

U odnosu na žalbu okr. S. T.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Okr. S.T. na početku žalbe iznosi tvrdnje o nezakonitosti odluke u odnosu na mlt. D. T. U odnosu na ove žalbene navode odgovoreno je kod razmatranja žalbe maloljetnika, pa se identični razlozi, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, sada neće iznositi i okr. S.T. se upućuje na njih.

 

Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi kojima okr. S. T. ističe da se, ako je sud nedvojbeno utvrdio da je prvo maloljetnik tjelesno napao njega, a nakon čega mu je on uzvratio istom mjerom, u njegovom ponašanju stječu obilježja nužne obrane.

 

Naime, po ocjeni ovog suda, pozivanje okr. S. T. na postupanje u nužnoj obrani potpuno je neosnovano. Ovo, prije svega, iz razloga što se on brani da je između njega i maloljetnika došlo isključivo samo do verbalne prepirke, a ne i do tjelesnog nasilja. Budući da, dakle, okr. S. T., otklanja mogućnost da bi na bilo koji način sudjelovao u događaju za koji je proglašen krivim, neosnovano je njegovo pozivanje na institut nužne obrane. Nadalje, žalitelj se upućuje i na odredbu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojom je propisano da se nove činjenice (a i dokazi) u žalbi mogu iznositi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, a koji uvjet u ovom konkretnom predmetu očigledno nije ostvaren. Iz podataka u spisu proizlazi da okr. S. T. u prvostupanjskom postupku nije isticao činjenicu postupanja u nužnoj obrani pa se navedena nova činjenica ni s ove osnove ne može uspjehom isticati u žalbenom postupku. Osim toga, postupanje žalitelja nema elemente nužne obrane, jer postupanje u nužnoj obrani pretpostavlja istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad, a u konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da nakon jednokratnog udarca maloljetnika otvorenim dlanom po ramenu okr. S. T., napad maloljetnika nije i dalje trajao, a niti je maloljetnik ičime i na bilo koji način pokazivao svoju namjeru da i dalje tjelesno napada okr. S. T., zbog čega se u njegovom ponašanju ne stječu obilježja nužne obrane.

 

U odnosu na žalbene tvrdnje kojima se ističe da u njegovom ponašanju nisu ispunjena bitna obilježja prekršaja tjelesnog nasilja, jer se „ne može svaki tjelesni kontakt ocijeniti kao primjena fizičke sile u svrhu nasilje“, čime očigledno, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, žalitelj ističe povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč.1. Prekršajnog zakona, žalitelj se upućuje na razloge koji su izneseni kod razmatranja identičnih žalbenih tvrdnji mlt. D. T., pa se identični razlozi ovog suda, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, sada neće iznositi.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okr. S. T. neosnovano navodi da svjedoci K., L. i H. nisu s okrivljenicima ni srodnici niti prijatelji, jer su svi navedeni svjedoci iskazali da su prijatelji i s okr. S. T. i s maloljetnikom. Navedena činjenica da se radi o prijateljima obojice okrivljenika naznačena je u zapisnicima o ispitivanju svjedoka nakon njihovih osobnih podataka, pri čemu je bitno navesti da su oba okrivljenika bila nazočna ispitivanju svjedoka i nisu stavili primjedbu na navedenu činjenicu. Stoga su navedeni žalbeni navodi neosnovani, dok se u odnosu na ostale žalbene navode, kojima se ističe nezakonito i neprofesionalno postupanje policijskih službenika te tvrdnja da je prvostupanjski sud neosnovano povjerovao iskazima svjedoka policijskih službenika, žalitelj upućuje na razloge koji su izneseni kod razmatranja identičnih žalbenih tvrdnji mlt. D. T., pa se identični razlozi ovog suda, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, sada neće iznositi.

 

Neosnovani su žalbeni navodi kojima se iskaz svjedoka policijskog službenika K. obezvređuje i ukazuje na njegovu nevjerodostojnost tvrdnjom da je mlt. D. T. neosuđivan, a da je ovaj svjedok rekao da su mu oba okrivljenika, pa dakle i maloljetnik, poznata od ranije kao osobe sklone narušavanju javnog reda i mira.  Ovi žalbeni navodi su neosnovani jer iz Potvrde Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za kazneno pravo, Odjela za prekršajne evidencije (list 73 spisa) proizlazi da je mlt. D.T., presudom Općinskog suda u Osijeku broj Pp J-381/2019, pravomoćnom 11. travnja 2019., osuđivan zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa je evidentno da je svjedok policijski službenik iskazivao istinito.

 

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. S. T. nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. I ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnove za izricanje blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema dokaza da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

 

Zagreb, 28. svibanj 2020.

 

 

 

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 7 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.