Poslovni broj: 35 Gž-377/2020-2 

 

 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-377/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju generalni punomoćnici S. Š., dipl.iur., i dr., zaposlenici tužitelja, protiv tuženika M. B., OIB: ..., i Ž. B., OIB: ..., oboje iz S., koje zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu D. C. & A. P. u Z., povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-386/2019-24 od 8. siječnja 2020., dana 28. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika te se toč. I. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-386/2019-24 od 8. siječnja 2020.:

 

-          potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 5.230,00 kn sa zateznim kamatama tekućima na iznos od 1.120,00 kn od 9. lipnja 2010. do isplate, a na iznos od 4.000,00 kn od 1. srpnja 2010. do isplate, sve po stopi preciziranoj u tom dijelu prvostupanjske presude,

 

-          preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućima od 15. travnja 2010. do isplate, tako da se u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.000,00 kn (tritisućekuna) sa zateznim kamatama tekućima od 15. travnja 2010. do isplate.

 

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u toč. III. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-386/2019-24 od 8. siječnja 2020., tako da se rješava da svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak žalbenog postupka u iznosu od 688,56 kn (šestoosamdesetosamkuna i pedesetšestlipa) u roku od 15 dana.

 

Nepobijana toč. II. izreke navedene presude ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suđeno je:

 

              "I. Nalaže se tuženicima M. B. iz S., OIB ... i Ž. B. iz S., OIB ... da tužitelju C. o. d.d. Z., OIB ... plate iznos od 8.230,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

              na iznos od 3.000,00 kn od 15. travnja 2010. do isplate

              na iznos od 1.120,00 kn od 9. lipnja 2010. do isplate i

              na iznos od 4.000,00 kn od 1. srpnja 2010. do isplate

i to u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 3.070,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. travnja 2010. do isplate kao neosnovan.

 

              III. Nalaže se tuženicima M. B. iz S., OIB ... i Ž. B. iz S., OIB ... da tužitelju C. o. d.d. Z., OIB ... nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.015,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 15 dana.“

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u toč. I. i III. izreke, kako proizlazi iz sadržaja žalbe, pobijaju tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbi i donese rješenje o obustavi parničnog postupka, podredno da presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, odnosno, podredno, da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

             

              Predmet postupka zahtjev je tužitelja, kao osiguratelja, prema tuženicima, kao nasljednicima njegova osiguranika Ć. B., za povrat isplaćene naknade štete u iznosu od 11.300,00 kn, sve zbog činjenice da je Ć. B. kritične zgode upravljao vozilom pod utjecajem alkohola.

 

Prvostupanjski sud pobijanu presudu temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da među strankama nije sporan štetni događaj koji se dogodio 1. ožujka 2010. u S.,

 

-          da je vozilo registarskih oznaka ..., kojim je u vrijeme štetnog događaja upravljao Ć. B., bilo osigurano kod tužitelja policom broj 016231500594,

 

-          da je tužitelj oštećenoj I. K. 30. lipnja 2010. isplatio iznos od 4.000,00 kn kao naknadu imovinske štete na vozilu, 14. travnja 2010. isplatio joj je 6.070,00 kn kao naknadu za pretrpljene bolove, strah i tuđu pomoć i njegu, a 8. lipnja 2010. isplatio joj je 1.230,00 kn za troškove zastupanja, dakle isplatio joj je ukupno 11.300,00 kn,

 

-          da je kritične zgode sada pokojni Ć. B. vozilom upravljao pod utjecajem alkohola od 0,75 g/kg te je prouzročio prometnu nesreću tako što je svojim osobnim vozilom registarskih oznaka ... prednjom desnom stranom naletio na stražnji lijevi dio teretnog vozila oštećenika, registarskih oznaka ..., parkiranog djelomično na nogostupu,

 

-          da u prekršajnom postupku nije utvrđena odgovornost Ć. B. za nastanak štetnog događaja te je isti oslobođen optužbe,

 

-          da tuženici tijekom postupka nisu dokazali da štetni događaj nije u uzročnoj vezi s činjenicom da je prednik tuženika Ć. B. kao vozač u trenutku prometne nesreće bio pod utjecajem alkohola, pa da se nisu ostvarili uvjeti iz čl. 3 st. 4 t. 2 Općih uvjeta da prednik tuženika ne izgubi svoja prava iz osiguranja,

 

-          da je na temelju provedenog prometnog vještačenja utvrđeno da šteta na vozilu iznosi 6.420,55 kn, dok je tužitelj oštećenici za imovinsku štetu na vozilu isplatio iznos od 4.000,00 kn

 

-          da je tužitelj oštećenici za troškove zastupanja u postupku naplate štete od osiguravajućeg društva po odvjetnici isplatio iznos od 1.230,00 kn,

 

-          da je na temelju kombiniranog prometnog i sudsko-medicinskog vještačenja utvrđeno da oštećenica I. K. pri utvrđenoj dinamici odigravanja predmetne prometne nesreće i pri ostvarenoj promjeni brzine vozila između 6 i 8 km/h nije mogla zadobiti istegnuće mišića vrata tj. trzajnu ozljedu vratne kralježnice koja joj je postavljena u njenoj medicinskoj dokumentaciji, zato što pri promjenama brzine vozila ispod 10 km/h, a 10 km/h je tzv. beznačajna granica opterećenja, nijedna osoba u vozilu ne može zadobiti tu ozljedu,

 

-          da je na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka M. F. utvrđeno da je oštećenica I. K. u ovom štetnom događaju pretrpjela kratkotrajni i intenzivni primarni strah koji se javlja u trenutku ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja, a sekundarni strah kojeg karakterizira zabrinutost za zdravstveno stanje bio je srednjeg intenziteta 2 dana i manjeg intenziteta još 5 dana, dok je trpjela i bolove srednjeg intenziteta 3 dana te manjeg intenziteta još 10 dana,

 

              pa slijedom navedenih utvrđenja zaključuje da je oštećenoj I. K. nastala neimovinska šteta u iznosu od 3.000,00 kn pa da tužitelj ima pravo na naknadu tog iznosa od tuženika (a ne iznosa od 6.070,00 kn koji je po toj osnovi potraživao od tuženika), a osim toga da su mu tuženici dužni platiti i isplaćene iznose od 4.000,00 kn (po osnovi imovinske štete na vozilu) i 1.230,00 kn (po osnovi troškova odvjetničkog zastupanja).

 

              Pritom prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o strogo osobnoj obvezi pokojnog Ć. B., nego o imovinskoj obvezi koja prelazi na nasljednike, zbog čega smatra da postoji pasivna legitimacija tuženika M. B. i Ž. B..

 

              Tuženici u žalbi ustraju u osporavanju svoje pasivne legitimacije, neosnovano ističući da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 215.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP) i obustaviti predmetni parnični postupak.               

             

              Protivno navodima žalbe, u konkretnom slučaju nema uvjeta za obustavu predmetnog postupka, već je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je prema tuženicima, nakon smrti njihova pravnog prednika, trebalo nastaviti parnični postupak, a u konačnici i da isti odgovaraju za njegove obveze. Ispravno je, pri tome, stajalište suda prvog stupnja da obveza za koju se prvotno teretio sada pokojni Ć. B. nije strogo osobna obveza, nego obveza koja prelazi na njegove nasljednike koji, prema tome, za istu i odgovaraju do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Priroda predmetne obveze nije, naime, takva da ne bi mogla prijeći na nasljednike jer predmetnu obvezu (regresne) isplate novčanog iznosa jednako tako mogu ispuniti i tuženici.

             

              Tuženici ističu i da oni nisu preuzeli postupak, međutim, rješenjem prvostupanjskog suda od 12. svibnja 2017. tuženici su pozvani da kao nasljednici preminulog prvotnog tuženika preuzmu predmetni postupak te je određeno da rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Budući da rješenje o određivanju ponovnog početka tijeka rokova koji su zbog prekida prestali teći (čl. 215. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14)) po svom sadržaju predstavlja rješenje o nastavku postupka, jer utvrđuje pravne posljedice nastavka postupka, te s obzirom da se tuženici, kao nasljednici prvotnog tuženika Ć. B., ne mogu protiviti nastavku postupka prema njima, slijedi da je prvostupanjski sud pravilno nastavio postupak nakon utvrđenog prekida prema tuženicima čija pasivna legitimacija, uzevši u obzir sve navedeno i činjenicu da ne osporavaju da imaju položaj nasljednika prvotnog tuženika, nije dvojbena.

 

              Nadalje, tuženici u žalbi osporavaju odgovornost njihova prednika za nastanak predmetne prometne nesreće, pozivajući se da je Ć. B. u prekršajnom postupku oslobođen od optužbe i na mišljenje prometnog vještaka I. J. prema kojem je, u slučaju da je iskaz Ć. B. u prekršajnom postupku istinit, njegova reakcija bila primjerena.

 

              U prekršajnom postupku Prekršajnog suda u Sesvetama poslovni broj: III-P-513-10 tuženik je oslobođen od optužbe da bi zbog neprilagođene brzine kretanja uvjetima i stanju kolnika izazvao predmetnu prometnu nesreću, jer je na temelju prometnog vještačenja provedenog u tom postupku utvrđeno da je radnja uključivanja u promet nepoznatog vozila s prilaznog kolnika s lijeve strane (kako je to u iskazu danom u prekršajnom postupku tvrdio Ć. B.) mogla biti uzrokom nastanka prometne nesreće.

 

              Prometni vještak I. J. je u nalazu i mišljenju danom u ovom parničnom postupku naveo da je, u slučaju istinitosti iskaza Ć. B. iz prekršajnog postupka, tehnički prihvatljivo da je prednik tuženika trebao poduzeti interventno bočno pomicanje u desno odnosno da je u tom slučaju njegova reakcija mogla biti primjerena radi izbjegavanja sudara s nepoznatim vozilom.

 

              Prednik tuženika Ć. B. dao je iskaz i u ovom postupku, gdje je saslušan kao stranka, no tom prilikom nije spominjao da bi se kritične zgode s prilaznog kolnika, s njegove lijeve strane, počelo u promet uključivati nepoznato vozilo, već da je, kada je započeo radnju zaobilaženja vozila na koje je potom naletio, vidio da se iz suprotnog smjera približava drugo vozilo pa da je, radi izbjegavanja direktnog sudara s tim vozilom, udario u stražnji dio parkiranog vozila, dodajući da se vozilo iz suprotnog smjera kretalo dosta brzo te "samo je nastavilo s kretanjem kada je prošlo pored mene". 

 

              Bez obzira na činjenicu da je Ć. B. iskaz u ovome postupku dao tri godine nakon nesreće, u dobi od 77 godina, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da postoji njegova odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja, s obzirom da on dajući iskaz u ovom parničnom postupku ni na koji način nije spominjao vozilo koje bi došlo s prilaznog puta, već je izričito govorio o vozilu koje bi nailazilo iz suprotnog smjera, opisujući dodatne okolnosti u smislu da se to vozilo kretalo brzo, da je samo nastavilo kretanje pored njega i da je upravo radi izbjegavanja direktnog sudara s tim vozilom udario u stražnji dio parkiranog vozila. Na ročištu 22. siječnja 2013. na kojem je dan navedeni iskaz tada tuženi Ć. B. bio je zastupan po punomoćniku D. C. koji mu tom prilikom, međutim, nije predočio da postoji protivnost takvog iskaza u odnosu na njegov iskaz iz prekršajnog postupka te nije zatražio razjašnjenja u tom dijelu. Kod takvog stanja stvari, pravilan je stav suda prvog stupnja prema kojem nije prihvatljiva varijanta odvijanja štetnog događaja koju je Ć. B. opisao u prekršajnom postupku, a koju, iskazujući u parničnom postupku u kojem je bio tužen, ni na koji način nije ni spomenuo, a kamoli precizirao, već je opisivao drukčiju verziju razvoja štetnog događaja.

 

              Na temelju prometnog vještačenja provedenog od strane vještaka I. J., u ovom postupku utvrđeno je da je nesreću prouzročio upravo prednik tuženik Ć. B., jer je njegov ovopredmetni iskaz o naletu na parkirano vozilo u cilju izbjegavanja frontalnog sudara utvrđen kao neistinit, budući da je mišljenje vještaka da je preglednost kritične zgode bila odlična i da bi prednik tuženika takvo vozilo mogao pravovremeno uočiti. Imajući u vidu daljnje mišljenje vještaka J. da parkirano teretno vozilo oštećenika nije doprinijelo nastanku prometne nesreće jer je, s obzirom na kolnik, bilo pravilno parkirano, te uzevši u obzir činjenicu da tuženici nisu dokazali da štetni događaj nije u uzročno-posljedičnoj vezi s nespornom činjenicom da je njihov prednik nesreću izazvao upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola od 0,75 g/kg (za koji prekršaj je osuđen u prekršajnom postupku), iako je teret dokaza te činjenice na njima (prema čl. 3. st. 4. toč. 2. tužiteljevih Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, kojim je propisano da osiguranik ne gubi svoja prava iz osiguranja ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je vozač u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola, opojnih droga, psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari), pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prvostupanjski sud zaključio da je nastupila posljedica gubitka prava iz osiguranja Ć. B. (u čiju pravnu poziciju su, kako je već objašnjeno, nakon njegove smrti stupili tuženici, kao njegovi nasljednici).

 

              Kod takvog stanja stvari pravilna je i zakonita toč. I. izreke u dijelu u kojem su tuženici obvezani isplatiti tužitelju iznose od 4.000,00 kn i 1.230,00 kn jer se radi o isplaćenoj naknadi imovinske štete na vozilu i isplaćenoj naknadi troškova zastupanja oštećenice po punomoćnici odvjetnici u izvansudskom postupku naplate štete.

 

              Isto, međutim, nije slučaj glede, pobijanom presudom dosuđenog, iznosa od 3.000,00 kn kojeg je tužitelj (uz iznos od 3.070,00 kn u odnosu na koji je tužbeni zahtjev djelomično odbijen) isplatio oštećenici iz štetnog događaja, jer je na temelju nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka J. Š. utvrđeno da pri utvrđenoj dinamici odigravanja predmetne prometne nesreće i pri ostvarenoj promjeni brzine vozila između 6 i 8 km/h I. K. nije mogla zadobiti istegnuće mišića vrata, tj. trzajnu ozljedu vratne kralježnice koja joj je postavljena u medicinskoj dokumentaciji, zato što pri promjenama brzine vozila ispod 10 km/h nijedna osoba u vozilu ne može zadobiti navedenu ozljedu. Prema tome, isključena je uzročno-posljedična veza između predmetne prometne nesreće i trzajne ozljede vratne kralježnice I. K., a to znači da nema pravne osnove za potraživanje u tom dijelu isplaćenog iznosa od tuženika. Točno je, doduše, da je medicinski vještak M. F. iznio mišljenje o trajanju i intenzitetu kvalifikatornih okolnosti – fizičkih bolova i straha, međutim, navedeni vještak je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene medicinske dokumentacije iz koje proizlazi da je oštećenica zadobila istegnuće vratne muskulature. Vještačenje je, dakle, provedeno uzimanjem u obzir činjenica koje proizlaze iz medicinske dokumentacije i pod pretpostavkom da iste postoje. Međutim, kako je na temelju sudsko-medicinskog vještačenja utvrđeno da ozljedu istegnuća mišića vrata I. K. kritične zgode nije mogla zadobiti, ne postoji uzročno-posljedična veza niti između predmetne prometne nesreće i okolnosti fizičkih bolova i straha.

 

              Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nije počinjena jer pobijana presuda nema proturječnosti niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a u odnosu na navedenu žalbenu osnovu treba dodati da je prvostupanjski sud uzeo u obzir nalaz i mišljenje prometnog vještaka H., koji je dan u okviru  kombiniranog prometnog i sudsko-medicinskog vještačenja, budući da upravo iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je prilikom naleta prednika tuženika na parkirano vozilo došlo do promjene brzine između 6 i 8 km/h, što je sud prvog stupnja prihvatio, dok se navod iz obrazloženja da je kombinirano vještačenje, uz sudsko-medicinskog vještaka J. Š., proveo prometni vještak N. E. (a ne S. H.) može pripisati očitoj omašci suda prvog stupnja.

 

              Stoga je tužbeni zahtjev neosnovan i u pogledu daljnjeg iznosa od 3.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama pa je slijedom svega navedenog pobijana presuda, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, potvrđena u dijelu toč. I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 5.230,00 kn, sa zateznim kamatama tekućima na iznos od 1.120,00 kn od 9. lipnja 2010. do isplate, a na iznos od 4.000,00 kn od 1. srpnja 2010. do isplate, sve po stopi preciziranoj u tom dijelu prvostupanjske presude, a primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena u dijelu toč. I. izreke u kojem je naloženo tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućima od 15. travnja 2010. do isplate, tako da se odbija  kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućima od 15. travnja 2010. do isplate.

 

              Zbog djelomične preinake prvostupanjske presude u konačnici je valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka. S obzirom da je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 11.300,00 kn, dok je u konačnici uspio sa iznosom od 5.230,00 kn, radi se o približno jednakom uspjehu obiju parničnih stranaka pa je opravdano odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka (čl. 154. st. 4. ZPP).

 

              U konačnici je tuženicima koji su djelomično uspjeli sa žalbom, razmjerno žalbenom uspjehu od 36,45%, valjalo dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 688,56 kn. Troškovi se sastoje od odvjetničke nagrade za sastav žalbe u iznosu od 1.289,06 kn, sukladno Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 36. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i troškova sudske pristojbe za žalbu protiv presude u zatraženom iznosu od 600,00 kn, sukladno Tbr. 3. st. 1. u vezi sa Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19).

 

 

 

 

 

 

Nepobijana toč. II. izreke navedene presude ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu 28. svibnja 2020.