1

 

 

                              Poslovni broj: Gž R-519/2019-2

 

     

   REPUBLIKA HRVATSKA

       Županijski sud u Rijeci

          Žrtava fašizma 7

 

 

Poslovni broj: Gž R-519/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Branke Ježek Mjedenjak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz P., OIB: …zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u R., protiv tuženika K. A. d.o.o. R., OIB: …zastupanog po Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. d.o.o. R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-354/2018-23 od 19. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-354/2018-23 od 19. srpnja 2019.

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-354/2018-23 od 19. srpnja 2019.

 

Obrazloženje

 

              Točkom 1. izreke prvostupanjske presude odbijen je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti usmenog otkaza ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, sklopljenog 4. srpnja 2016. između tužitelja, kao radnika i tuženika, kao poslodavca koji je otkaz poslodavac dao radniku 24. svibnja 2018., uz utvrđenje nedopuštenom i ništetnom te nezakonitom usmene odluka kojom je taj ugovor otkazan i utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tužitelja nije prestao 24. svibnja 2018., uz nalog tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto i poslove referenta kontrole ulaza, grupa kontrole ulaza. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

 

Točkom 2. izreke odbijen je eventualno kumuliran tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik, kao poslodavac tuženiku, kao radniku nezakonito uskratio pravo obavljanja poslova ugovorenih ugovorom o radu od 4. srpnja 2016., za utvrđenje da je i nakon 24. svibnja 2018. na snazi ugovor o radu od 4. srpnja 2016., za utvrđenje da tužitelju kao radniku kod tuženika, kao poslodavca radni odnos nije prestao 24. svibnja 2018., sve uz nalog tuženiku da tužitelja vrati na poslove koji su određeni citiranim ugovorom o radu. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

Točkom 3. izreke naloženo je tužitelju tuženiku naknaditi trošak postupka od 5.000,00 kn.

 

Rješenjem sadržanim u citiranoj prvostupanjskoj presudi odbačena je tužba u dijelu kojim se traži utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 4. srpnja 2016. između tužitelja, kao radnika i tuženika, kao poslodavca, a koji je tužitelj otkazao 24. svibnja 2018., uz utvrđenje nedopuštenim i ništetnim (ništavnim) kao nezakonitim odluke poslodavca broj: 400-30-18/01-40-20-04-17-45 (broj: 40-20-04-17-88-1) od 24. svibnja 2018. (odluka o stavljanju odluke na oglasnu ploču), te odluke poslodavca broj: 400-30-18/01-40-20-04-17-45 (broj: 40-20-04-17-88) od 24. svibnja 2018. (odluka o prestanku radnog odnosa), kao i zahtjev za utvrđenje da tužitelju radni odnos nije prestao 24. svibnja 2018., sve uz nalog tuženiku da tužitelj vrati na ugovoreno radno mjesto te je odbačen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., dalje ZPP) te predlaže pobijane odluke preinačiti, odnosno podredno ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđivanje nedopuštenosti i nezakonitosti otkaza ugovora o radu ne neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 4. srpnja 2016., i to usmenog otkaza od dna 24. svibnja 2018., odnosno otkazivanja istog temeljem odluke tuženika, kao poslodavca od dana 24. svibnja 2018. te posljedično tome utvrđenje da radni odnos tužitelju nije prestao, kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto ugovoreno predmetnim ugovorom o radu. Tužitelj postavlja i zahtjev za utvrđenje da mu je tuženik nezakonito uskratio pravo na obavljanje ugovorenih poslova, a tužitelj zahtijeva i utvrđenje ništetnosti odluke o stavljanju odluke o otkazu na oglasnu ploču.

 

Temeljem provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje:

 

- da je tužitelj od strane predstavnika tužitelja, N. M., koji je tuženika zastupao temeljem punomoći tadašnjeg direktora M. R., pozvao tužitelja kako bi ga upoznao sa sadržajem rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Revr-1336/16-2 od 30. siječnja 2018., kojim su ukinute presuda Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž R-276/16-2 od 3. svibnja 2016. te presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-2277/13-14 od 24. srpnja 2015., a temeljem kojih je presuda tužitelj, kojem je prethodno bio otkazan ugovor o radu temeljem odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora, vraćen na rad i sklopljen je novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme 4. srpnja 2016.;

- da je tom prilikom tužitelj odbio preuzeti odluku o otkazu ugovora o radu sklopljenog 4. srpnja 2016. kao i obrazac o razduženju te odbio potpisati primitak istih, a o čemu je sastavljen zapisnik o uručenju koji je potpisan od strane N. M. i Z. T., koji je bio prisutan tom sastanku;

- da je tužitelj s danom 25. svibnja 2018. otvorio bolovanje, a tuženik da je s danom 24. svibnja 2018. odjavio tužitelja kao osiguranika s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, na kojoj odjavi da je kao razlog odjave navedeno ''Odluka nadležnog suda – sudski raskid ugovora o radu'';

- da je tužitelj 7. lipnja 2018. preporučenom pošiljkom uputio tuženiku zahtjev za zaštitu prava pozivajući se na održani razgovor obavljen s N. M.;

- da je tuženik 7. lipnja 2018. poštom zaprimio od tuženika presliku obrasca odjave s obveznog osiguranja.

 

              Iz tako provedenih dokaza prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim navode tužitelja da bi mu predmetni ugovor o radu bio usmeno otkazan, ocjenjujući da je isto u suprotnosti s iskazima svjedoka N. M. i Z. T., čiji iskazi ukazuju na činjenicu da je tužitelj odbio primiti pisanu odluku o otkazu i tzv. razdužnicu o čemu je i sastavljen zapisnik te odbija tužbeni zahtjev, kao pod točkom 1. izreke pobijane presude.

 

              Nadalje, cijeneći da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik tužitelju nezakonito uskratio pravo na obavljanje temeljem ugovora o radu od 4. srpnja 2016. ugovorenih poslova, obzirom da je predmetni ugovor o radu sklopljen temeljem presuda Općinskog suda u Rijeci i Županijskog suda u Rijeci kojima je utvrđena nezakonita odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a koje su ukinute citiranim rješenjem VSRH, ističe da predmetni ugovor o radu više ne proizvodi pravne učinke te odbija tužbeni zahtjev, kao u točki 2. izreke.

 

              Tužitelj je istom prvostupanjskom sudu podnio tužbu, koja je bila zavedena pod posl.br. Pr-42/2019 te je spojena radi zajedničkog raspravljanja na predmetni prvostupanjski spis, posl.br. Pr-354/2018, a koju je tužbu prvostupanjski sud odbacio te odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

 

              Naime, uzimajući o obzir da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava protiv odluke tužitelja na koji se referira u navedenoj tužbi, protiv odluke tuženika od 24. svibnja 2018. uputio tuženiku 21. prosinca 2018., ne ulazeći u razloge osnovanosti tog zahtjeva, a cijeneći odredbu čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (''Narodne novine br. 93/14., dalje ZR) odbacuje tužbu.

 

              Odluku o troškovima postupka iz točke 3. izreke presude temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              Donošenjem pobijanih odluka nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti pa niti povrede iz čl. 354. st. 1. te st. 2. t. 6. i 11. ZPP-a na koje ukazuje tužitelj. Naime, prvostupanjski je sud u donošenju pobijane presude primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. Nadalje, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) te okolnost da je sud odbio provođenje određenih dokaznih prijedloga u situaciji kad je utvrdio sve odlučne činjenice za presuđenje, ne dovodi do povrede iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, budući da takvim postupanjem tužitelju nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

              Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom da su u pobijanim odlukama izneseni jasni i obrazloženi razlozi za njihovo donošenje te je odluke moguće ispitati.

 

              Suprotno žalbenim navodima, pravilno je iz provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio da je tuženiku prilikom razgovora koji se odvijao u službenim prostorijama poslodavca, a u kojem su navedeni razlozi zbog kojih se tužitelja obavještava da mu prestaje radni odnos kod tuženika, ne usmeno, već temeljem pisane odluke o otkazu ugovora o radu pokušana dostava, odnosno uručenje te odluke, za koje je potrebe bio sastavljen i zapisnik o uručenju, a koju je odluku tužitelj odbio primiti, kao što je odbio i primitak obrasca o razduženju.

 

Ovom je sudu prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj 24. svibnja 2018. odbio primitak pisane odluke o otkazu ugovora o radu, budući da su u navedenom pravcu iskazi svjedoka N. M. i Z. T.u potpunosti sukladni kada opisuju sam tijek razgovora i pokušaju uručenja odluke o otkazu. Slijedom izloženog, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u okviru čl. 132. ZR-a, kojom je propisano da na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz čl. 133. ovoga Zakona, primjenjuju na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

U tom kontekstu osnovano tužitelj ukazuje na odredbe Pravilnika tužitelja, kojima je u čl. 123. st. 2. i 3. propisano da ako radnik odbije primiti pisanu odluku, osoba koja je dostavlja o tome će načiniti zabilješku s naznakom datuma pokušaja dostave, a spomenutu će odluku istoga dana staviti na oglasnu ploču Društva od kojeg i teče rok od osam dana u kojem se smatra da je odluka predana radniku te bi se stoga kao dan primitka odluke imao smatrati 1. lipnja 2018. i stoga je, u odnosu na točke 1 i 2 izreke prvostupanjske presude tužitelj pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava, a koju je činjenicu utvrdio i prvostupanjski sud. Kraj činjenice da je tužitelj dana 24. svibnja 2018. bio na radnom mjestu te je tog dana odmah i stavljena odluka o otkazu ugovora o radu na oglasnu ploču, neosnovano po ocjeni ovog suda tužitelj ističe da bi mu iz tog razloga poslodavac bio obvezan odluku dostaviti i preporučenom pošiljkom.

              Međutim, isto tako pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je u odnosu na tužbu zaprimljenu 18. siječnja 2019. pod posl.br. Pr-42/2019 tužitelj prekludiran u svom pravu, a obzirom na gore citirane odredbe Pravilnika te čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a.

              Nadalje, odluka o otkazu ugovora o radu, koja je donesena i potpisana od strane osobe koja je temeljem punomoći na to bila ovlaštena, a koju je tužitelj odbio primiti pokušana je u radnim prostorijama tuženika te tužitelj neopravdano ističe da to ne bi bilo njegovo radno mjesto, jer on rad i obavlja upravo unutar prostora koji pripada Društvu.

  Sam čin urudžbiranja odluke, nije ona činjenica koja bi bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanih odluka te je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da nije potrebno provesti dokaz utvrđivanjem načina urudžbiranja iste.

Navodi da bi tuženik ad hoc pripremio predmetne odluke za potrebe suda te da iste ranije nisu niti postojale nisu ničim dokazane tijekom postupka, a niti je ovom žalbom doveden u sumnju iskaz saslušanih svjedoka M. i T., a i sama činjenica odjave tužitelja s obveznog mirovinskog osiguranja jasno ukazuje na postojanje po tuženiku donesenih odluka. Dodaje se, da sam poslodavac, dakle tuženik odluku o otkazu temelji na sudskoj odluci – rješenju VSRH temeljem kojeg su ukinute presude Općinskog i Županijskog suda u Rijeci, a temeljem kojih je tužitelj nakon izvanrednog otkaza vraćen na rad, jasno ukazuju da tuženik, upravo na sudskoj odluci i temelji razlog za prestanak rada tužitelja.

Obzirom da je prethodno, odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, poslodavac zatražio mišljenje radničkog vijeća, a vraćen je na rad temeljem navedenih presuda Općinskog i Županijskog suda u Rijeci, u situaciji kada mu rad na koji je vraćen prestaje temeljem odluke kojom su te presude ukinute i postupci vraćeni na ponovno suđenje otpao je temelj povodom kojeg je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika te nema niti osnova za provođenje postupka savjetovanja s radničkim vijećem.

Valja dodati da je ovo vijeće, a obzirom na zamolbu tužitelja da se na sjednicu vijeća pozove njegovog punomoćnika kako bi obrazložio svoju žalbu, ocijenilo da radi donošenja odluke o žalbi za tim nije bilo potrebe.

 

U Rijeci 25. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća

 

                                                                                                              Ksenija Dimec

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Općinskom sudu

        u   Rijeci

 

Vraćamo vam spis zajedno sa pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.