- 1 -              Gr1 17/2020-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Gr1 17/2020-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sutkinji Goranki Barać-Ručević, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. iz S., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici D. V. i S. L., odvjetnici u S., protiv prvotuženika P. A. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. G., odvjetnik u S., i drugotuženice L. A. iz S. (C.), OIB: OIB: …., koju zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u C., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o sukobu nadležnosti između Općinskog suda u Splitu, koji se oglasio mjesno nenadležnim rješenjem poslovni broj P-475/19 od 21. svibnja 2019. i Općinskog suda u Crikvenici, koji je taj sukob izazvao dopisom poslovni broj P-2473/2019 od 10. siječnja 2020., 27. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Za postupanje u ovom predmetu u odnosu na prvotuženika P. A. nadležan je Općinski sud u Splitu.

 

II. Za postupanje u ovom predmetu u odnosu na drugotuženicu L. A. nadležan je Općinski sud u Crikvenici.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Splitu se rješenjem poslovni broj P-475/19 od 21. svibnja 2019., u povodu prigovora drugotuženice, oglasio mjesno nenadležnim, te je po pravomoćnosti rješenja predmet ustupio Općinskom sudu u Crikvenici. Odluku obrazlaže time da je u ovom postupku riječ o sporu koji se tiče nekretnine koja se nalazi na području nadležnosti suda u C., pa stoga smatra da je za postupanje u ovom predmetu, na temelju odredbe čl. 56. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP), isključivo nadležan Općinski sud u Crikvenici.

 

Općinski sud u Crikvenici, dopisom poslovni broj P-2473/2019 od 10. siječnja 2020. izazvao je sukob nadležnosti, navodeći da iz sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva ne proizlazi da se u ovom predmetu radi o stvarnopravnom, već o obveznopravnom zahtjevu tužiteljice prema prvotuženiku, uz upis brisanja prava vlasništva prvotuženika na nekretninama koje su bile predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju. Zbog navedenog, smatra da nije riječ o sporu iz odredbe čl. 56. st. 1. ZPP, te ujedno ističe da je tužiteljica prema drugotuženici postavila zahtjev u smislu odredbe čl. 197. ZPP, zbog čega drugotuženica, barem za sada, nije mogla prigovoriti mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Splitu.

 

Za postupanje u ovom predmetu u odnosu na prvotuženika P. A. mjesno je nadležan Općinski sud u Splitu.

 

Za postupanje u ovom predmetu u odnosu na drugotuženicu L. A. mjesno je nadležan Općinski sud u Crikvenici.

 

Iz stanja u spisu proizlazi da je tužiteljica protiv prvotuženika podnijela tužbu radi utvrđenja da je ništetan, nepostojeći, da nije pravno valjan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 30. lipnja 2017., potvrđen od javnog bilježnika O. S. O. u R. pod brojem OV-1829/17, sklopljen između prvotuženika, kao davatelja uzdržavanja i pok. N. (P.) A., kao primatelja uzdržavanja, a kojim Ugovorom je pok. N. (P.) A. iza svoje smrti ostavio prvotuženiku 2/3 idealnog dijela nekretnine upisane u zk.ul. 1154, k.o. S., označene kao k.č.br. 1519/2, u naravi kuća, garaža i dvor, površine 118 čhv, uz zahtjev da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje prije provedbe citiranog Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Nadalje, tužiteljica je ujedno istom tužbom, a protiv drugotuženice, istaknula supsidijarni zahtjev, radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 14. svibnja 2002., sklopljen između drugotuženice, kao davateljice uzdržavanja i pok. N. (P.) A., kao primatelja uzdržavanja, koji Ugovor je ovjeren 21. svibnja 2002. od Općinskog suda u Crikvenici pod brojem IV R1-60/02, kao i Aneksa tog ugovora sklopljenog 20. listopada 2016. i potvrđen od javnog bilježnika K. B. iz C. pod brojem OV-5293/16, uz zahtjev da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje prije provedbe citiranog Ugovora o doživotnom uzdržavanju te Aneksa istog Ugovora.

 

Dakle, spor koji se vodi među strankama radi utvrđenja da je ništetan, nepostojeći, da nije pravno valjan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o doživotnom uzdržavanju, sklopljen između prvotuženika, kao davatelja uzdržavanja i pok. N. (P.) A., kao primatelja uzdržavanja uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije provedbe tog Ugovora, odnosno, u dijelu u kojem se tužbom traži raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju, sklopljenog između drugotuženice, kao davateljice uzdržavanja i pok. N. (P.) A., kao primatelja uzdržavanja, uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije provedbe tog Ugovora te Aneksa istog Ugovora, po pravnoj prirodi nije spor koji se može izjednačiti sa sporom koji se vodi zbog smetanja posjeda ili sa sporom o pravu vlasništva odnosno drugog stvarnog prava na predmetnoj nekretnini.

 

Zbog toga u ovom parničnom postupku ne postoji isključiva nadležnost u smislu odredbe čl. 56. st.1. ZPP, koja propisuje da je za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa ne nekretnini isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina.

 

U ovom sporu tužiteljica je u smislu odredbe čl. 197. st. 1. ZPP, tužbom obuhvatila dva tuženika i traži da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema drugotuženici, u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema prvotuženiku (u tužbenom zahtjevu tužiteljica se pozvala na odredbu čl. 188. st. 2. ZPP).

 

Odredbom čl. 197. st. 2. ZPP, propisano je da na način predviđen u st. 1. čl. 197. ZPP, može tužitelj tužbom obuhvatiti dva ili više tuženika samo ako prema svakom od njih ističe isti zahtjev ili ako prema pojedinim od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi te ako je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva.

 

U ovoj pravnoj stvari tuženici nisu materijalni suparničari (čl. 196. st. 1. toč. 1. ZPP), jer se u pogledu predmeta spora ne nalaze u pravnoj zajednici niti njihova prava i obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove (riječ je o dva ugovora o doživotnom uzdržavanju, koje su prvotuženik i drugotuženica zasebno sklopili s pok. N. - P. A.), pa u ovoj pravnoj stvari ne dolazi do atrakcije nadležnosti primjenom odredbe čl. 50. ZPP.

 

Osim toga, u ovoj pravnoj stvari nije moguće zasnovati suparničarstvo, jer ne postoji mjesna nadležnost istog suda za svaki od zahtjeva (čl. 197. st. 2. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZPP, sud se može, u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje.

 

Drugotuženica L. A. prigovorila je mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Splitu u svom odgovoru na tužbu od 14. ožujka 2019., prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.

 

Stoga, kako je drugotuženica L. A. prigovorila mjesnoj nenadležnosti prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, to je pravilnom primjenom odredbe čl. 20. st. 1. ZPP, u svezi s odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 47. st. 1. ZPP, u odnosu na drugotuženicu mjesno nadležan Općinski sud u Crikvenici, kao općemjesno nadležan sud.

 

U odnosu na prvotuženika P. A. valja navesti da se Općinski sud u Splitu nije mogao oglasiti mjesno nenadležnim. Ovo iz razloga jer se ne radi o sporu iz odredbe čl. 56. st. 1. ZPP, za koji bi bila propisana isključiva nadležnost drugog suda.

 

Zato je u odnosu na prvotuženika P. A. i nadalje mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, kao općemjesno nadležan sud (čl. 46. st. 1. i čl. 47. st. 1. ZPP).

 

Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 23. st. 1. i 3. ZPP, odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.

 

                            Sutkinja:

              Goranka Barać – Ručević, v. r.