- 1 -              Rev-x 771/2014-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 771/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjana Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Z. iz S., koju zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u S., protiv tuženika 1. J. K. i 2. A. K., iz S., koje zastupa punomoćnik dr. S. Ć., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-55/13 od 5 prosinca 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-3175/10 od 2. srpnja 2012., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Prihvaća se revizija tuženika, preinačava se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-55/13 od 5 prosinca 2013., te presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-3175/10 od 2. srpnja 2012. u dijelu pod toč. 1., 2. i 4. izreke i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I Utvrđuje se da je tužiteljica V. Z. ... vlasnica za 2/6 dijela cjeline stana u S., ..., položenog na 6 katu zgrade sagrađene na čest. zem. ... k.o. S., koji stan je označen brojem ..., površine 67,31 m2, i sastoji se od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, hodnika, WC-a, blagovaonice, kupaonice i lođe, sa svim pripadnostima.

 

II. Ovlašćuje se tužiteljica V. Z. ... da temeljem ove presude zatraži i postigne u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva stana u S. ..., položenog na 6 katu zgrade sagrađene na čest. zem. ... k.o. S., koji stan je označen brojem ..., površine 67,31 m2, i sastoji se od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, hodnika, WC-a, blagovaonice, kupaonice, lođe, na svoje ime, za 2/6 dijela cjeline, sa svim pripadnostima, uz prethodno brisanje tog prava imena tužene A. K. ..., a što su tuženici dužni trpjeti.

 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

 

2. Tužiteljici se nalaže naknaditi tuženicima parnične troškove u iznosu od 36.050,00 kuna, u roku od 15 dana od primitka ove odluke."

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-3175/10 od 2. srpnja 2012. suđeno je:

 

"I Utvrđuje se da je tužiteljica V. Z. ... vlasnica za 2/6 dijela cjeline stana u S., ..., položenog na 6 katu zgrade sagrađene na čest. zem. ... k.o. S., koji stan je označen brojem ..., površine 67,31 m2, i sastoji se od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, hodnika, WC-a, blagovaonice, kupaonice i lođe, sa svim pripadnostima.

 

II. Ovlašćuje se tužiteljica V. Z. ... da temeljem ove presude zatraži i postigne u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva stana u S. ..., položenog na 6 katu zgrade sagrađene na čest. zem. ... k.o. S., koji stan je označen brojem ..., površine 67,31 m2, i sastoji se od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, hodnika, WC-a, blagovaonice, kupaonice, lođe, na svoje ime, za 2/6 dijela cjeline, sa svim pripadnostima, uz prethodno brisanje tog prava imena tužene A. K. ..., a što su tuženici dužni trpjeti.

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljica V. Z. ... vlasnica za 1/6 dijela cjeline stana u S., ..., položenog na VI. katu zgrade sagrađene na čest. zem. ... k.o. S., koji stan je označen brojem 32, površine 67,31 m , i sastoji se od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, hodnika, WC-a, blagovaonice, kupaonice i lode, sa svim pripadnostima.

 

Ovlašćuje se tužiteljica V. Z. ... da temeljem ove presude zatraži i postigne u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva stana u S., ..., položenog na VI. katu zgrade sagrađene na čest. zem. ... k.o. S., koji stan je označen brojem ..., površine 67,31 m2, i sastoji se od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, hodnika, WC-a, blagovaonice, kupaonice lode, na svoje ime, za 1/6 dijela cjeline, sa svim pripadnostima, uz prethodno brisanje tog prava ima tužene A. K. ..., a što su tuženici dužni trpjeti."

 

IV. Dužni su tuženi solidarno u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 15.705,71 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. srpnja 2012. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je rijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena."

 

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-55/13 od 5. prosinca 2013. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-3175/10 od 2. srpnja 2012.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku odluku na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužiteljici plaćanje parničnog troška uključujući i trošak revizije.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju. Predlaže je "odbaciti ili odbiti u cijelosti."

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Tuženici u reviziji postavljaju pitanja koja glase:

 

"1.Je li pravo na otkup stana po svojoj naravi imovinsko pravo koje ovlašćuje svog nositelja da otkupi stan i na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva (dakle pravo zasnovano na zakonu koje predstavlja temelj stjecanja prava vlasništva), ili pravo na otkup stana predstavlja „pretpostavku da se imovina može steći", dok temelj stjecanja prava predstavlja zaključeni ugovor o kupoprodaji (otkupu) stana?

 

2.Može li osoba koja nije stekla status člana obiteljskog domaćinstva stanara sukladno čl. 12. Zakona o stambenim odnosima, zbog činjenice zaključenja braka sa članom obiteljskog domaćinstva stanara, koji je pak uz suglasnost stanara (nositelja stanarskog prava) zaključio ugovor o prodaji (otkupu) stana, steći pravo vlasništva na stanu?

 

3.Da li se otplaćivanjem rata otkupa stana na kojem je postojalo stanarsko pravo, iz zajedničkih sredstava muža, žene i muževe majke, može steći pravo suvlasništva na jednake dijelove (svaki za po 1/3 dijela), neovisno od činjenice što je u momentu zaključenja ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, stvarna volja nositelja stanarskog prava (stanara-majke) bila da isključivo sin (član obiteljskog domaćinstva stanara) stekne pravo vlasništva?"

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja tuženici se pozivaju na odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o braku i porodičnim odnosima, na odluke Vrhovnog suda poslovni broj Rev-695/96, Rev-x-43/09, Rev-52/11, Rev-2241/98, Rev-1365/08 te odluke Ustavnog suda broj U-III-2686/05, U-III-3136/03 i U-III-2357/06 za koje drži da su temeljena na shvaćanju suprotnom onome na kojemu je temeljena osporena odluka.

 

Predmet ovog spora, jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva u ½ dijela stana u S., ..., koji se nalazi na VI. katu zgrade sagrađene na čest. zem. ... k.o. S., koji stan je označen brojem ..., površine 67,31 m2, i sastoji se od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, hodnika, WC-a, blagovaonice, kupaonice i lođe, a koji stan je kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženikom 1.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je rješenjem o dodjeli stana na korištenje od 28. studenog 1974. stan u S., ... dodijeljen ocu tuženika pod 1. A. K., odnosno suprugu tuženice 2. A. K.;

 

- da je 9. prosinca 1974. stanarsko pravo preneseno na tuženicu 2. A. K.;

 

- da je tuženica 2. A. K. dala suglasnost svom sinu, tuženiku 1., da zaključi ugovor o prodaji stana od 10. svibnja 1994. a sve temeljem odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo;

 

- da je ugovorom o darovanju od 23. studenoga 1998. tuženik pod 1. navedeni stan darovao tuženoj pod 2. koja se u zemljišnim knjigama upisala kao vlasnica stana;

 

- da su tužiteljica i tuženik 1. zaključili brak studenom 1993. godine i bili u bračnoj zajednici do kraja 1998. godine u kojem je rođeno dvoje djece.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužiteljica suvlasnica predmetnog stana u 2/6 dijela (nakon utvrđenja njezina doprinosa u stjecanju imovine) jer je stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice a davanje suglasnosti tuženice 2., svom sinu, tuženiku 1. za otkup stana "(…) nema značenje i čin stjecanja imovine već samo pretpostavku da se imovina može steći (...)."

 

Prema shvaćanju ovoga suda (a tako i u odluci Ustavnog suda poslovni broj U-III-3136/2003 od 25. siječnja 2006.) polazište u ocjeni pitanja predstavlja li određena imovina bračnu tečevinu predstavljaju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 45/89 i 59/90 - dalje: ZBPO). Odredbom čl. 277. ZBPO bilo je propisano kako je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina.

 

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da su bitna obilježja bračne stečevine da je stečena radom ili da potječe iz imovine stečene radom, te da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da predmetni stan predstavlja imovinu stečenu zajedničkim sredstvima za vrijeme trajanja braka jer je tuženik 1. u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora s obročnom otplatom bio u braku s tužiteljicom, a suglasnost koju je tuženica 2. dala svom sinu, tuženiku 1. za otkup stana nema značenje i stjecanja imovine već je to pretpostavka da se imovina može steći.

 

Osim odredbi ZBPO, obzirom da se radi o otkupu stana na kojemu je postojalo stanarsko pravo, imaju se primijeniti i odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 27/91, 33/92, 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 - ZPS) pa je tako odredbom čl. 6. ZPS određeno da stan ima pravo kupiti stanar pod uvjetima ovoga Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva. Stanarom, odnosno članom obiteljskog domaćinstva stanara smatraju se osobe, određene propisima o stanovanju (čl. 12. Zakona o stambenim odnosima).

 

U odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2686/2005, U-III-3136/2003 i U-III-2357/2006 , a na koje se tuženici pozivaju u reviziji, zauzeto je shvaćanje da "(…) je pravo na otkup stana imovinsko pravo, koje je za nositelje stanarskog prava nastalo na temelju zakona, u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava. S obzirom da je pravo na otkup stana svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo na stvaranje imovinskog prava - prava vlasništva. U odnosu na stanarsko pravo sudovi su u osporenim presudama utvrdili da ono ne predstavlja vlasničko pravo, već da se pravo vlasništva stječe tek kupnjom stana. Međutim, a obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud utvrđuje da pravo vlasništva na spornom stanu koji je tužena otkupila na svoje ime, potječe od prava na otkup stana (…)".

 

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-695/1996 od 13. listopada 1999. ( istaknutoj kao razlog važnosti) izraženo je shvaćanje "(…) stanarsko pravo bračnih drugova ne predstavlja njihovu imovinu, jer stanarsko pravo nema značenje imovinskog prava, pa stoga u slučaju kupnje stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i stjecanja vlasništva po toj osnovi, ne može se uzeti da tako stečena imovina potječe iz zajedničke imovine bračnih drugova (…)".

 

Dakle, stajalište nižestupanjskih sudova da (…) pravo na otkup stana nema značenje i stjecanje imovine, već je pretpostavka da se imovina može steći (...) je u suprotnosti sa navedenim odlukama. Naime, tuženik 1., uopće ne bi mogao sklopiti predmetni ugovor o kupoprodaji, da nema osobna svojstva određena u odredbi čl. 6. ZPS-a, dakle da nije stanar (nositelj stanarskog prava) ili član obiteljskog domaćinstva stanara odnosno bez suglasnosti tuženice 2., svoje majke. Imajući u vidu da je tužiteljica bila u braku sa tuženikom 1. svega šest mjeseci prije sklapanja ugovora o kupoprodaji te se u smislu odredbe čl. 12. Zakona o stambenim odnosima nije mogla smatrati članom obiteljskog domaćinstva stanara to nije niti mogla steći pravo otkupa predmetnog stana, a stoga ni pravo vlasništva. (tako i ovaj sud u svojim odlukama Rev- 2241/1998 i Rev-1365/08-2).

 

Pravilno tuženici ističu da je tuženica 2. bila nositelj stanarskog prava i samo je ona temeljem čl. 6. ZPS-a mogla bez ičijeg dopuštenja zaključiti ugovor o otkupu stana. Ona je davanjem suglasnosti iz čl. 6. st. l. ZPS-a nedvojbeno iskazala želju i nakanu da to svoje imovinsko pravo ustupi svome sinu, ovdje tuženiku pod 1.

 

Polazeći od ovih stavova i imajući u vidu okolnost na koji način je u konkretnom slučaju stečeno stanarsko pravo – osobnim odnosom majke i sina (tuženica 2. od svog supruga a koja je zajedno s tuženikom 1. bila član obiteljskog domaćinstva stanara) te suglasnost tuženice 2. na temelju kojeg je sklopljen Ugovor u kupoprodaji stana broj 1110 na osnovu odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ovaj sud ocjenjuje kako je stajalište nižestupanjskih sudova o tome da navedena nekretnina predstavlja imovinu koja potječe iz zajedničke imovine bračnih drugova u protivnosti s već izraženim shvaćanjem kako Vrhovnog suda RH tako i Ustavnog suda RH u citiranim odlukama.

 

Nakon svega izloženog treba zaključiti da se nižestupanjske odluke temelje na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju izraženom u citiranim odlukama ovoga suda i da su nižestupanjski sudovi djelomičnim usvajanjem zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je valjalo (čl. 395. st. 1. ZPP) reviziju tuženika prihvatiti i preinačiti obje nižestupanjske presude na način kako je to učinjeno u izreci ove presude (toč. 1).

 

Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova postupka, vodeći računa o pravilima iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, te primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 - dalje: OT) i te Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18), tuženiku pripadaju troškovi odmjereni presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-3175/2010 od 2. srpnja 2012. u iznosu od 29.436,75 kuna kao i troškovi pravnih lijekova: 125 bodova na ime troškova sastava žalbe protiv prvostupanjske presude (Tbr.10/1) i 150 bodova za sastav revizije (Tbr. 10/4) ili ukupno 275 bodova što s PDV-om iznosi 3.437,50 kn uz uvećanje od 10% ( Tbr 36 ) iznosi 3.781,25 kuna. Tome valja pridodati troškove sudskih pristojbi na žalbu u iznosu od 1.416,00 kuna i reviziju u iznosu od 1.416,00 kuna.

 

Stoga je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženicima ukupne troškove ove parnice u iznosu 36.050,00 kuna (toč. 2. izreke ove presude).

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.