- 1 -              Rev-x 1003/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1003/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda Zadru, poslovni broj Gž-673/12 od 1. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1454/2004 od 12. listopada 2011., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika B. P., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1454/2004 od 21. listopada 2011. suđeno je:

 

"I. Dužan je tuženik B. P. isplatiti tužitelju D. S. iznos od 51.129,18 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i to sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 03. srpnja 1998. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 28. veljače 2002. godine po stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti DEM, od 01. ožujka 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti EUR, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, te od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju  promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. U preostalom dijelu preko dosuđenog, a do zatraženog dijela u odnosu na glavnicu i zakonsku zateznu kamatu tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 84.033,70 kn, sve u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda Zadru, poslovni broj Gž-673/12-2 od 1. travnja 2014., odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tuženik.

 

Suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude (prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda) odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju tuženik ukazuje u reviziji.

 

Nadalje, zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

Stoga ovaj sud smatra korisnim ponoviti kako je pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), odnosno (u pravilu) za prvostupanjski sud, kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP.

 

U konkretnom slučaju tuženiku raspravljanje o predmetu spora omogućeno time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni. Na okolnosti da nije prihvaćeno nešto (ili sve) od onog što je stranka u postupku predlagala i što je ona time nezadovoljna, ne može se osnovano temeljiti tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi postupka. Stoga, kad je u ovom slučaju sud zaključio da je predmet spora dovoljno raspravljen i da se na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu te da nije potrebno provoditi dokaz (novim) grafološkim vještačenjem, nije počinjena bitna povreda postupka na koju tuženik ukazuje.

 

Nadalje, suprotno mišljenu tuženika, sudovi nisu utemeljili odluku na dokazima provedenim u predmetima P-2771/95 i P-274/98, već su - vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja – pri donošenju odluke uzeli u obzir odluke (pravne činjenice) koje su sadržane u pravomoćnim presudama donesenim u tim predmetima.

 

U svemu ostalom, revizijskim prigovorima koje tuženik ističe u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takve prigovore, u smislu odredbe čl. 385. ZPP, u revizijski nije dopušteno isticati pa ih u ovom stadiju postupka nije moguće ni ispitati.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koji je kao kupac isplatio tuženiku na ime kupoprodajne cijenu po ugovoru od 14. svibnja 1991., sklopljenim s tuženikom kao punomoćnikom (navodnog) prodavatelja D. K., time da tuženik nije imao valjanu punomoć.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je tužitelj 14. svibnja 1991., uz posredovanje marketing agencije ''B.'', vlasnika tuženika B. P. kupio objekt sagrađen na čest. ... i ... k.o. D.-K., za cijenu od 110.000 DEM;

 

- da je vlasnik objekta bio D. K.;

 

- da je tužitelj vodio postupak pod poslovnim brojem P-381/92, radi uknjižbe prava vlasništva na čest. ... i ... k.o. D.-K., u kojem je utvrđen vlasnikom tih nekretnina;

 

- da je vlasnik nekretnine D. K. tražio ponavljanje tog pravomoćno završenog postupka (P-381/92), u kojem je dopušteno ponavljanje i konačnom presudom poslovnog broja P-274/98 od 9. travnja 1998., tužitelj je bio odbijen s tužbenim zahtjevom da se utvrdi vlasnikom nekretnina oznake čest. ... i ... k.o. D.-K.;

 

- da je D. K. pokrenuo postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora od 14. svibnja 1991., u kojem je utvrđeno da je potpis na punomoći izdanoj marketing agenciji ''B.'' krivotvoren;

 

- da tuženik nije isplatio D. K. (vlasniku nekretnine) utuženi iznos koji mu je tužitelj dao na ime kupoprodajne cijene.

 

Na temelju ovih činjenica sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključivši da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnina od 14. svibnja 1991. s tužiteljem, nije imao (valjanu) punomoć prodavatelja D. K., niti je prodavatelj naknadno odobrio zaključenje ugovora. (čl. 88. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) pa je posljedično dužan vratiti tužitelju iznos od 51.129,18 EUR u protuvrijednosti u kunama koji je primio na ime kupoprodajne cijene kao iznos koji je stekao bez pravne osnove (čl. 210. ZOO).

 

Revizijskim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Prema  odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a, ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen (st. 3.).

 

Stoga, u situaciji kada se utvrdi da se radi o zaključenju ugovora bez ovlaštenja, a sklopljeni ugovor nije ni naknadno odobren (što je ovdje slučaj), tada, u smislu odredbe čl. 88. st. 1. i 3. ZOO-a, ugovor nije ni sklopljen, a kako to pravilno (za razliku od tuženika) smatraju nižestupanjski sudovi. Stoga je takav ugovor nepostojeći i bez pravnih učinaka, pri čemu valja napomenuti da je takvo shvaćanje već zauzeto u ranijim odlukama ovoga suda (npr. Rev-1045/10 od 12. lipnja 2012., Rev-1148/10 od 26. studenoga 2013.).

 

Nadalje, prema odredbi članka 210. ZOO, stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan je vratiti imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Iz predmetnog spisa da je tuženik na ime kupoprodajne cijene (iz ugovora koji je zaključio bez ovlaštenja) primio od tužitelja utuženi iznos koji nije proslijedio (navodnom) prodavatelju D. K., to je dužan tužitelju vratiti ono što je primio na ime prodajne cijene kao iznos koji je stekao bez pravne osnove,  kako su to valjano zaključili nižestupanjski sudovi.

 

Kako su sudovi, s obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno primijenili materijalno pravo prihvatom tužbenog zahtjeva, valjalo je (čl. 393. ZPP) reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.