- 1 -              Rev 4451/2019-2

 

 

 

 

Broj: Rev 4451/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. - I. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & M. D. u Z., protiv tuženika P. K. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S. B., te umješača na strani tuženika I. P. iz S. B., koju zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u S. B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-136/19-3 od 9. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2437/17-15 od 6. prosinca 2018., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-13171/16 od 07. veljače 2017. godine.

 

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 32.878,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. prosinca 2018. godine do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„II. Odbija se žalba tuženika P. K., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2437/17-15 od 6. prosinca 2018.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti, a podredno ukinuti pobijane presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je neosnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-13171/16 od 07. veljače 2017.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je na temelju ovršne isprave - rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ovr-1205/08 od 23. siječnja 2015., koje rješenje je preinačeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj GŽ-368/15 od 27. listopada 2016. te koje je postalo ovršno dana 7. prosinca 2016., naloženo I.-I. d.d. da plati I. P. novčani iznos od 358.858,12 kuna,

 

- da je na temelju rješenja Općinskog suda u Slavonskom brodu broj P-457/07 od 12. prosinca 2012., koje je postalo ovršno 24. rujna 2015., naloženo I. P. da I.-I. d.d. isplati novčani iznos od 318.125,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2012.,

 

- da je potraživanje u iznosu od 358.858,12 kuna I. P. ustupila P. K. temeljem Ugovora o prijenosu potraživanja od 25. studenog 2016.,

 

- da ustupitelj i preuzimatelj potraživanja iz ugovora o prijenosu potraživanja od 25. studenoga 2016. nisu obavijestili dužnika, ovdje tužitelja, o učinjenom ustupu,

 

- da je tužitelj 15. prosinca 2016. podnio izjavu o prijeboju tražbina koju je I. P., kao ustupitelj, uredno zaprimila dana 16. prosinca 2016.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke za prijeboj budući da tužitelj nije znao za izvršeno ustupanje tražbine jer ga ustupitelj o tome nije obavijestio, slijedom čega je ispunjenje tražbine od strane tužitelja prijebojem s protutražbinom ustupitelja, prije obavijesti o ustupanju, pravovaljano i oslobađa dužnika, ovdje tužitelja, obveze, zbog čega je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan pozivom na odredbu čl. 195. i čl. 196. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/2015 - dalje: ZOO) i čl. 82. st. 1. i st. 2. u vezi čl. 50. st. 1. točke 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ).

 

Tuženik u reviziji ističe da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom zajamčeno čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), kao i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 14/02, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija).

 

Suprotno navodima tuženika, nižestupanjski sudovi nisu iznijeli pravno shvaćanje prema kojem notifikacija dužnika o ustupu njegove tražbine novom vjerovniku nije pretpostavka valjanosti ugovora o ustupu tražbine, a koje bi bilo suprotno shvaćanju revizijskog suda izraženog u odlukama broj Revr-222/04-2 od 20. listopada 2004. i Revt-3/07 od 6. ožujka 2007., odnosno u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3809/94 od 9. srpnja 1996. i Pž-3105/93 od 14. prosinca 1993. na koje se revident poziva u reviziji. Naime, nižestupanjski sudovi nisu izrazili shvaćanje da bi obavijest dužniku bila pretpostavka valjanosti učinjenog ustupa, već da o navedenoj notifikaciji ovisi valjanost ispunjenja tražbine dužnika prema starom vjerovniku. Prema tome pogrešno revident upire na nejednakost u stavovima nižestupanjskih sudova i priloženih odluka.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, revident osporava pravilnost primjene odredbe čl. 82. st. 1. ZOO. kojom je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Pravilno navodi revident da notifikacija dužniku nije pretpostavka valjanosti učinjenog ustupa, međutim, ispušta iz vida stavak 2. iste odredbe kojom je propisano da je ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju pravovaljano i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti. Prema tome, kako iz činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio reviziji, proizlazi da tužitelj kao dužnik nije bio obaviješten o ustupu, niti je za njega znao, dužnik se ispunjenjem obveze prema ustupitelju, obveze oslobodio, makar u tom trenutku ustupitelj nije više bio nositelj tražbine. Dakle, riječ je o iznimci od pravila koje zahtijeva uzajamnost međusobnih tražbina koja se prebijaju, odnosno koja omogućuje da se obveza prijebojem ispuni prema osobi koja je tražbinu prenijela, a o tome nije obavijestila dužnika.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.