- 1 -              Rev 224/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 224/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. C. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica N. M.-Đ., dipl. pravnica iz ... sindikata, protiv tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-962/19-2 od 23. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, broj Pr-594/18-4 od 7. ožujka 2019., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Utvrđuje se kao nedopušten otkaz ugovora o radu broj 5-246/11 sadržan u odluci tuženika broj 668 o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 8. svibnja 2015. te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

 

Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o., OIB: ..., Z. da tužiteljicu A. C. iz R., OIB ... vrati na rad sukladno odredbama nezakonito otkazanog ugovora o radu i potom je rasporedi na radno mjesto sukladno njenoj stručnoj spremi i poslovima koje je prethodno obavljala, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak, a sve to u roku 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno revizijskim navodima, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude jasni su i međusobno ne proturječe, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog navedenog, nije osnovan revizijski navod da je drugostupanjski sud tijekom postupka počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tuženika. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

              U revizijskom stupnju postupka sporno je je li tuženik prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljičinog ugovora o radu od 8. svibnja 2015., primjenjivao socijalne kriterije iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR) te druge kriterije koje je u svrhu provođenja postupka usporedbe radnika propisao kao poslodavac pa jesu li, u tom smislu, ispunjene zakonske pretpostavke dopuštenosti s obzirom na poštivanje kriterija prilikom usporedbe tužiteljice sa ostalim radnicima koje su radili isti posao kao i tužiteljica, i to konkretno kriterija duljine trajanja radnog odnosa tužiteljice.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je sljedeće:

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na poslovima pomoćnice šefa Centra u jedinici ... na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. rujna 2011.,

 

- da je tuženik od 2008. zabilježio kontinuirano, bitno smanjenje poslova i ostvarenje manjeg prijevoza u tonama u odnosu na 2007., zbog čega da je došlo do prestanka potrebe za obavljanjem posla na kojima tužiteljica radi,

 

              - da je Pravilnikom o organizaciji poslodavca, koji je u primjeni od 1. ožujka 2014., utvrđeno da je tehnološki višak radnika nastao zbog ukidanja, odnosno, smanjenja potrebnih radnih mjesta uslijed spajanja i ukidanja organizacijskih jedinica pa da je između ostalog došlo i ukidanja radnog mjesta tužiteljice te da kod poslodavca ne postoji slobodno radno mjesto na koje bi se tužiteljica mogla rasporediti,

 

- da se tuženik o predmetnom otkazu savjetovao sa sindikalnim povjerenikom Sindikata ..., koji se je u dopisu od 8. svibnja 2015. suglasio sa predmetnim otkazom,

 

- da se Hrvatski zavod za zapošljavanje, dopisom od 3. srpnja 2014., pozitivno očitovao o Pravilniku o organizaciji poslodavca,

 

- da je tuženik tijekom postupka tvrdio da nije bio dužan vršiti uspoređivanje tužiteljice po bilo kojim kriterijima za raspored na drugo radno mjesto jer da je radno mjesto tužiteljice ukinuto, nakon čega je naveo da bi se primjena kriterija za raspored na novo radno mjesta trebala vršiti unutar Područnog centra R., gdje su izvršitelji pored tužiteljice bili M. C., Ž. P., M. K., J. M. i M. B.,

 

- da se nije moglo utvrditi po kojim kriterijima i tko je proveo ocjenjivanje tužiteljice, kao niti ostalih radnika, tj. na koji način su primijenjeni osnovni, kao niti dodatni kriteriji, te zašto su djelatnici koji su se uspoređivali za nova radna mjesto dobili navedena radna mjesta, a tužiteljica ne.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski su sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, jer da tuženik prilikom otkazivanja tužiteljičinog radnog odnosa, time što nije dokazao da je vodio računa o svim zakonskim kriterijima, a niti na koji način je vodio računa o dodatnim kriterijima iz čl. 73. Kolektivnog ugovora H. C. d.o.o. ("Službeni vjesnik", broj 5/14 – dalje: KU) nije postupio prema odredbi čl. 115. st. 2. ZR. Pritom drugostupanjski sud dodaje da, pri odlučivanju kojeg će radnika utvrditi tehnološkim viškom, nije dovoljno u odluci naznačiti samo kriterije već je potrebno da poslodavac i respektira te kriterije određene odredbom čl. 73. KU i čl. 115. st. 2. ZR.

 

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, ali ne posve iz razloga koje navode ti sudovi.

 

Naime, odredbom čl. 115. st. 1. t. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom st. 2. tog članka propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema shvaćanju ovog suda u smislu citirane odredbe čl. 115. st. 1. t. 2. ZR tuženik, kao tužiteljev poslodavac prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o socijalnim kriterijima iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR (o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja radnika) kao i drugim kriterijima koje je sam propisao i bio ovlašten propisati (status branitelja iz Domovinskog rata i dr.), time da tuženik kao poslodavac ima autonomno pravo odlučiti koju će važnost dati svakom pojedinom od svih tih kriterija koje je sam propisao, ali poštujući ujedno i propisane zakonske kriterije.

 

U pravu je revident kada tvrdi da je, prema odredbi čl. 135. st. 1. ZR, u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, dok je, prema st. 3. tog članka, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. To znači da bi u ovom konkretnom slučaju bio na tužiteljici teret dokazivanja da tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu, odnosno odlučivanja koji od usporednih radnika se ima utvrditi viškom radnika, nije primjenjivao sve propisane kriterije (tako i u odluci ovoga revizijskog suda broj Revr 162/2018-2 od 14. studenoga 2018.).

 

Međutim, u situaciji kada je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, koja ovaj revizijski sud nije ovlašten preispitivati, tuženik izrijekom naveo da nije bio dužan vršiti bilo kakvo uspoređivanje tužiteljice po bilo kojim kriterijima za raspored na drugo radno mjesto jer da je radno mjesto tužiteljice ukinuto, onda se činjenica da tuženik nije postupio prema odredbi čl. 115. st. 2. ZR po pitanju uspoređivanja radnika po svim propisanim zakonskim socijalnim kriterijima ne može niti smatrati osporenom u postupku pa navodi revidenta da su sudovi pogrešno primijenili pravilo o teretu dokazivanja u ovom konkretnom postupku nisu od utjecaja na odluku o predmetu spora.

 

Slijedom toga, a kako predmetna Odluka o otkazu ne udovoljava svim zakonskim uvjetima, osobito onima propisanima u čl. 115. st. 2. ZR, da bi bila dopuštena i zakonita, pravilno je tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo prihvatiti kao osnovan.

 

Stoga, a kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.