- 1 -              Rev 726/2017-2

 

 

 

 

Broj: Rev 726/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima R. B. i R. B., odvjetnicima u P., protiv tuženika bolnice P., OIB: …, zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici u P. te umješača na strani tuženika B. o. Z. d.d., OIB: …, zastupanog po D. I., odvjetniku u Odvjetničkom društvu I. i C., j.t.d., P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u i - Pola poslovni broj Gž-2537/14-8 od 28. studenoga 2016. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-561/10-78 od 12. lipnja 2014., na sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-2537/14-8 od 28. studenoga 2016. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima nastalima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 92.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama od 12. ožujka 2010. do isplate, na ime imovinske štete iznos od 14.484,00 kuna, sa zateznim kamatama od 10. travnja 2014. do isplate, uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.995,26 kuna, dok je u preostalom dijelu i to u iznosu od 143.000,00 kuna na ime naknade neimovinske štete sa zatraženim zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2010. godine do isplate i u iznosu od 37.240,00 kuna na ime naknade imovinske štete sa zatraženim zateznim kamatama od 10. travnja 2014. do isplate, kao i s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 87.629,74, tužiteljev zahtjev odbijen. Ujedno je naloženo tužitelju da umješaču naknadi parnične troškove u iznosu od 5.848,61 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovna te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-561/10-78 od 12. lipnja 2014. godine u njenom odbijajućem dijelu (toč. II. izreke).

 

II. Prihvaća se žalba tuženika i umješača na strani tuženika, pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-561/10-78 od 12. lipnja 2014. godine preinačuje u njenom dosuđujućem dijelu (toč. I. izreke) i odluka o parničnom trošku sadržana u toč. III izreke, na način da pobijana presuda, u tom preinačenom dijelu, glasi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku bolnici P., OIB: … da tužitelju B. M. OIB: …, isplati na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 92.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena koja na taj iznos teče od 12. 03. 2010. godine do isplate, na ime imovinske štete iznos od 14.484,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena koja na taj iznos teče od 10. travnja 2014. godine do isplate te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 4.995,26 kuna, sve u roku 15 dana.

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 21.160,25 kuna u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tužitelju da umješaču na strani tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 31.581,25 kuna u roku od 15 dana.“

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog žalbenog postupka u iznosu od 8.890,00 kuna u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tužitelju da umješaču na strani tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.817,50 kuna u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, ističući materijalno pravno pitanje koje smatra važnim za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti u skladu s revizijskim navodima. Traži naknadu troškova revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio istu odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prije svega valja reći da vrijednost predmeta spora relevantna za ocjenu dopuštenosti revizije u ovom predmetu iznosi 286.724,00 kn pa je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Revizijski sud je stoga ispitao presudu po čl. 392.a st. 2. ZPP u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a tužitelj drži da mu to pravo pripada jer postoji odgovornost tuženika za naknadu štete zbog počinjene liječničke greške prilikom operativnog zahtjeva 18. prosinca 2007. u bolnici P., te zbog samovoljnog liječenja, jer je operativni zahvat nad njim obavljen bez njegovog valjanog pristanaka.

 

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj operiran 18. prosinca 2007. u bolnici P. gdje mu je učinjena totalna endoproteza kuka - minimalno invazivnom operacijom, kao i da je nakon te operacije kod tužitelja zaostalo produženje noge za dva centimetra te da je tužitelj trpio bolove koji nisu uobičajeni za tu operaciju.

 

Sporno je postojanje odgovornosti za štetu tuženika, odnosno je li prilikom operativnog zahvata počinjena liječnička greška te je li tuženik poduzeo samovoljni čin liječenja jer je operativni zahvat nad tužiteljem obavljen bez njegovog valjanog pisanog pristanka.

 

Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio na ime neimovinske štete iznos od 92.000,00 kuna, te iznos od 14.484,00 kuna na ime imovinske štete, sve s pripadajućim zateznim kamatama, utvrđujući da je u konkretnom slučaju došlo, uslijed nepostojanja dokaza da je tužitelj dao valjani informirani pristanak tuženiku na poduzimanje konkretnog operativnog zahvata, do samovoljnog liječenja tužitelja, a time, neovisno o postojanju liječničke pogreške, i do povrede njegovog tjelesnog i duševnog integriteta za koje je odgovoran tuženik.

 

Prvostupanjski sud u svojoj odluci navodi da tuženik nije postupio u skladu sa svojom obvezom iz čl. 8. Zakona o zaštiti prava pacijenata („Narodne novine“, broj 169/04, dalje: ZZPP), odnosno iz čl. 5. Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 13/03), budući da prema čl. 8. ZZPP pacijent ima pravo na potpunu obaviještenost o svom zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određenog dijagnostičkog ili terapijskom postupka, o mogućim prednostima, ali i rizicima obavljanja određenih zahvata, te zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj nije bio u situaciji da svojom slobodnom voljom, nakon što je obaviješten o naprijed navedenom da svoj pristanak na operaciju, pa time nije ni bilo valjanog pristanka tužitelja na predmetni operativi zahvat, a posljedično tome niti na komplikacije koje se nakon istoga mogu dogoditi i koje su se dogodile, zbog produljenja noge i pojave neočekivano jakih i dugotrajnih bolova.

 

Preinačavajući navedenu prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu drugostupanjski sud je izrazio shvaćanje da u ovom konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 48/08. - dalje: ZOO) ističući da bolnica ne odgovara za štetu, jer je utvrđeno da šteta nije nastala uslijed propusta operatera, odnosno da je u danim okolnostima postupljeno prema pravilima struke, znači da nije bilo liječničke greške.

 

Potvrdu takvog utvrđenje, drugostupanjski sud nalazi u medicinskom vještačenju po fakultetu u Z., u kojem se navodi da prilikom predmetne operacije nije učinjena liječnička greška, dok nastalo produljenje lijeve noge spada u moguće komplikacija operativnog zahvata ugradnje TEP kuka. U odnosu na bolove koje je trpio tužitelj nakon provedenog zahvata navodi da je u vještačenju navedeno da nastali bolovi nisu posljedica liječničke greške tijekom prvog operativnog zahvata, već se mogu pripisati kombiniranoj patologiji kuka i uznapredovalih degenerativnih promjena na kralježnici koje su bile prisutne i prije operativnog zahvata na kuku.

 

Stoga, taj sud smatra, a sve kraj navedenih činjenica da je upravo tužitelj i primljen u bolnicu radi operacije ugradnje proteze kuka, da je tom prilikom obavio sve potrebne liječničke preglede prije operacije, da postoji i pisana suglasnost za je anesteziološki postupak, sama činjenica da tuženik ne posjeduje i pisani dokument - potpisani informirani pristanak na operaciju, nije razlog zaključku prvostupanjskog suda da se radilo o samovoljnom liječenju. Ističe da suglasnost dana za operaciju ne mora biti dana u pisanom obliku te da nedostatak nekih informacija, poput onih da ugradnjom proteze može doći do skraćivanja noge do tri centimetra, što se smatra po vještacima komplikacijom, te postoperativne boli koja je kod tužitelja bila vrlo izražajna, ali je uzrokovana i ranije postojećim uznapredovalim degenerativnim promjenama na kralježnici tužitelja, ne mogu biti osnova za dosudu naknade štete tužitelju.

 

Izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

 

Među osnovna prava koja regulira ZZPP uvrštena su i pravo na suodlučivanje i pravo na obaviještenost, na prihvaćanje, odnosno odbijanje medicinskoga postupka ili zahvata, te na povjerljivost (čl. 6. - 21. ZZPP).

 

Naime, čl. 6. st. 1. i čl. 8. ZZPP propisano je da pacijent ima pravo suodlučivanja što obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka te na obaviještenost o svome zdravstvenom stanju dok je odredbom čl. 16. istog zakona predviđena isključivo pisana suglasnost pacijenta na za određeni postupak.

 

Iz navedenih odredaba proizlazi da prilikom ocjene postojanja osnove odgovornosti tuženika prije svega valja poći od dvije temeljne premise: da bolesnik ima pravo na količinu informacija potrebnu kako bi mogao donijeti informiranu odluku o preporučenom medicinskom tretmanu, te da ima pravo prihvatiti ili odbiti danu preporuku liječnika.

 

Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3002/2005. od 21. studenoga 2007., koje tužitelj apostrofira u reviziji, valjan je samo onaj pristanak na dijagnostički postupak koji je pacijent dao nakon što je obaviješten o mogućim rizicima tog postupka, te samo u tom slučaju nema odštetne odgovornosti bolnice za nastalu neimovinsku štetu.

 

Također, u presudi ovog revizijskog suda poslovni broj Rev-2895/2015 od 29. kolovoza 2018. izraženo je pravno shvaćanje da je informirani pristanak valjan ako i samo ako je pristanku prethodila informiranost osobe o proceduri, ako je osoba dobivenu informaciju pravilno shvatila i na osnovi toga dobrovoljno dala/ustegla pristanak. Posebno se ističe „da bi pristanak bio pravno valjan, bolesnik treba poznavati sve na što daje taj pristanak. Razlog tolike važnosti pristanka stoji u činjenici da pristanak izražava temelj slobode osobe i njezinog prava da bude liječena. U odsutnosti pristanka terapeutski zahvat predstavlja povredu privatnosti, odnosno povredu prava na privatnost i na zdravlje. Bolesnik ima pravo uskratiti pristanak na određene tretmane ili kirurške zahvate pa i protivno mišljenju liječnika koji ga liječi, jer je samo on sposoban posjedovati cjelovitu predodžbu svih vrijednosti koje su u njegovoj situaciji aktualne.“

 

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe te dosadašnju sudsku praksu, i prema stavu ovog suda, da bi pristanak bio valjan bolesnik ima pravo prethodno dobiti informacije koje se odnose na svrhu, prirodu i predvidljive posljedice preporučenih i alternativnog liječničkog postupka; vjerojatnost njihove uspješnosti; korist koju nose; rizike koje takvi zahvati općenito nose sa sobom kao i rizike koji su vezani uz individualne posebnosti svakog bolesnika; moguće negativne popratne pojave koje ti postupci uključuju kao i moguće posljedice neprovođenja liječničkog postupka. Informacija mora biti jasna, izrečena jezikom i na način koji bolesnik s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti može razumjeti kako bi mogao sam odvagnuti korist i štetu predloženog zahvata. Navedene informacije nije potrebno dati odjednom, ali pisana suglasnost koju će pacijent dati/uskratiti mora uslijediti nakon njihovog priopćavanja.

 

Na temelju iznesenog, s obzirom da tužitelj nije bio u navedenom smislu obaviješten i nije dao svoj pisani pristanak za izvedeni zahvat, drugostupanjski je sud nije pravilno primijenio materijalno pravo izrazivši pravno shvaćanje da ne obavješćivanje tužitelja o mogućim prednostima, ali i nedostacima i rizicima provođenja predloženog operativnog zahvata, ne daje pravo tužitelju na naknadu štete, uslijed čega je neosnovano preinačio prvostupanjsku presudu.

 

Naime, kad postoji valjani pristanak pacijenta, u smislu da je on informiran i svjestan rizika na koje pristaje, onda mu se neuspjeh liječenja može staviti na teret. Kad takvog pristanka nema, onda je rizik neuspješnog liječenja na bolničkoj ustanovi, dakle u ovom konkretnom slučaju na tuženiku. Medicinski zahvat na tijelu i drugim osobnim dobrima pacijenta nije dopušten samo zato što postoji medicinska indikacija, već stoga što je pacijent pristao na takav zahvat. Stoga, liječenje bez pristanka, u slučaju neuspješnog liječenja, može dovesti do odgovornosti za štetu pružatelja zdravstvene usluge i/ili zdravstvenog radnika koji je pacijentu neposredno pružio zdravstvenu uslugu. Iznimke su propisane zakonom i odnose se na situacije kada pristanak nije bilo moguće ishoditi (primjerice zbog nesposobnosti pacijenta da dade pristanak).

 

Nadalje, zahtjev informiranog pristanka odnosi se na čitavo liječenje tužitelja kod tuženika, dakle na sve pojedine njegove dijelove, pa postojanje pristanka za anesteziranje, ne može osloboditi tuženika odgovornosti za naknadu štete prouzročene potpunim ili djelomičnim neuspjehom cijelog operativnog zahvata, iako nije utvrđeno postojanje liječničke pogreške.

 

Na navode drugostupanjskog suda, da je tužitelj konkludentno dao pristanak na operativni zahvat time što je za takav zahvat postojala medicinska indikacija i što se on dragovoljno istom podvrgnuo, valja reći da je odlučno je li pacijent prethodno bio valjano informiran. Naime, bolesnik u pravilu ne zna puno preporučenim medicinskim zahvatima, tako da bi njegov pisani pristanak, sam za sebe, doista predstavljao puku formalnost, ako prije njega nije bio obaviješten o značenju i posljedicama medicinskog zahvata koji mu se preporuča. U takvoj situaciji postoji faktična nejednakost pacijenta u odnosu na pružatelja zdravstvenih usluga, jer većina pacijenta bez savjeta liječnika nije u mogućnosti procijeniti svoje zdravstveno stanje, moguće pristupe i metode liječenja te posebice rizike pojedinih metoda, naročito kod operativnih zahvata. Pristanak pacijenta ima relevantno značenje tek ako je pacijent svoj pristanak utemeljio na odgovarajućim obavijestima koje mu je dao pružatelj zdravstvene usluge, dakle nakon što bude prikladno obaviješten o svim bitnim, relevantnim aspektima predložene metode liječenja.

 

Iz navedenog proizlazi da rizik koji bi uobičajeno snosio bolesnik koji je bio valjano obaviješten o svim aspektima zahvata koji se namjerava poduzeti i na isti pristao, prelazi na liječnika/bolničku ustanovu u situaciji kada postupaju bez takvog informiranog pristanka pacijenta, koji se morao i mogao prethodno pribaviti.

             

Zbog pogrešnog pravnog stava drugostupanjskog suda o postojanju valjanog pristanka tužitelja na poduzeti operativni zahvat, on nije ocijenio žalbene navode u žalbama parničnih stranaka koji su od odlučnog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava i zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Stoga je valjalo presudu suda drugog stupnja u povodu revizije tužitelja ukinuti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski će sud ponovno odlučiti o izjavljenim žalbama tužitelja i tuženika, imajući pri tome u vidu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, te potom donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

 

Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.