- 1 -              Revr 1404/2016-2

Broj: Revr 1404/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. G. (OIB: ... ) iz R., koju zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik iz R. protiv tuženika C. C. d.o.o. (OIB: ... ) J., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik iz V., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida, naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-7/2016-2 od 14. travnja 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-48/15-11 od 30. studenoga 2015., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.

p r e s u d i o   j e:

I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, te utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 11. travnja 2013., kao i ispravak te odluke od 22. travnja 2013. uz utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao dana 31. svibnja 2013. Pod točkom II. odbijen je tužbeni zahtjev za određivanjem sudskog raskida ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme dana 12. listopada 2012. s danom 30. lipnja 2013. Točkom III. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti iznos od 17.374,60 kn sa zateznom kamatom od 30. lipnja 2013. do isplate, u roku od 8 dana. Točkom IV. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti na ime plaće za lipanj 2013. iznos od 4.343,65 kn sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2013. do isplate u roku od 8 dana, te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od 30. studenoga 2015. do isplate u roku od 8 dana. Pod točkom V. naloženo je tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.137,50 kn, u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-48/15-11 od 30. studenoga 2015. u točki III. u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 4.343,65 kn. U točki II. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u točkama I., II., III., IV. i V. izreke prvostupanjske presude te je suđeno pod a) utvrđen je nedopušten otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 11. travnja 2013., kao i ispravak te odluke od 22. travnja 2013., te se utvrđuje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika dana 31. svibnja 2013., pod točkom b) određen je sudski raskid ugovora o radu od 12. listopada 2012. sklopljenog na neodređeno vrijeme između tužiteljice i tuženika za radno mjesto i poslove prodavača s danom 30. lipnja 2013., pod točkom c) naloženo je tuženiku naknaditi štetu zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 13.030,95 kn sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2013. do isplate, u roku od 8 dana, pod točkom d) naloženo je tuženiku isplatiti na ime plaće za lipanj 2013. iznos od 4.343,65 kn sa zateznim kamatama od 16. srpnja 2013. do isplate, u roku od 8 dana, pod točkom e) naloženo je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.440,00 kn u roku od 8 dana.

Protiv točke 2. drugostupanjske presude (u dijelu u kojem tuženik nije uspio u postupku) reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu drugostupanjsku odluku odnosno podredno preinačiti pobijanu odluku i vratiti predmet na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu. Traži trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

U odgovoru na reviziju tužiteljica u cijelosti osporava revizijske navode tuženika i predlaže njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu. Traži trošak za sastav odgovora na pristojbu.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice od 11. travnja 2013. i ispravak te odluke od 22. travnja 2013., sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 2013., naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 13.030,95 kn te isplata plaće za lipanj 2013. u iznosu od 4.343,65 kn.

Tuženik u reviziji ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koji navodi su neosnovani, jer izreka presude ne proturječi razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, nema ni proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danima i postupku i samih tih isprava i zapisnika. Revident posebno ističe bitnu povredu odredba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u odnosu na točku 2.d) glede sintagme naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu. Navedenu povredu povezuje s pogrešnom primjenom odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, dalje: ZR-a), što je neosnovano iz razloga što je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 117. st. 1. ZR-a koja propisuje da radnik ima pravo na naknadu štetu koja mu je nastala uslijed nedopuštenosti otkaza.

Tuženik u reviziji osporava pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na Pravilnik o radu tuženika. Zaključak je drugostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da je tužiteljica prekršila obvezu iz radnog odnosa iz članka 90. i 95. Pravilnika o radu tuženika (čl. 90 se odnosi na redoviti otkaz ugovor o radu, a čl. 95. na izvanredni otkaz ugovora o radu uz koje je pobrojano koje su to povrede obveza iz radnog odnosa).

Ovdje se radi o tome da tuženik primjenom odredbi članka 107. stavak 1. točka 3. ZR-a nije dokazao opravdanost razloga za otkaz tužiteljici, jer se istoj kao glavni razlog za otkaz stavlja na teret narušenje međuljudskih odnosa u radnom kolektivu kao i radne atmosfere, za koju prema mišljenju drugostupanjskog suda tuženik nije dokazao isključivu odgovornost tužiteljice. Ostale povrede koje revident uopćeno navodi u reviziji ( poput toga da je tužiteljica bila uključena u niz drugih incidenata s drugim radnicama, da je bila višekratno upozoravana na obveze iz radnog odnosa, da su radni odnosi između nje i kolegice teško i trajno poremećeni) nisu točno definirane i dokazane povrede.

Člankom 107. stavkom 1. točkom 3. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Dakle, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da tuženik nije dokazao opravdanost razloga za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, odnosno nije točno naveo o kojim povredama radne obveze se radi kod tužiteljice (a što nižestupanjski sudovi nisu mogli utvrditi niti iz odluke o otkazu kao niti tijekom postupka). Općenito formulacije tuženika o razlozima za otkaz poput narušenja međuljudskih odnosa i loše radne atmosfere ne može samo po sebi biti razlogom za otkaz bez dokaza da je tužiteljica skrivila takve okolnosti.

U takvoj situaciji ispunjene su i pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu na zahtjev tužiteljice iz članka 117. stavka 1. ZR-a, jer je tužiteljica zasnovala novi radni odnos, a visina naknade štete određena je u iznosu tri mjesečne plaće, primjereno okolnostima slučaja i suglasno pretpostavkama iz navedene zakonske odredbe.

Zbog svega navedenoga, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu temeljem odredbe članka 393. ZPP-a.

Odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju, prema odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 27. svibnja 2020.