- 1 -              Revr 442/2017-2

Broj: Revr 442/2017-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. L. K. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. škole K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. D. G. i B. G. sa sjedištem u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž R - 14/2015-2 od 12. siječnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini broj P - 406/13 od 6. ožujka 2015., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,

r i j e š i o   j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž R - 14/2015-2 od 12. siječnja 2017. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužiteljice i tuženik obvezan po osnovu popravljanja neimovinske štete naknaditi tužiteljici iznos od 71.450,00 kuna, te po osnovu imovinske štete iznos od 14.820,00 kuna, a obvezan je tužiteljici naknaditi i troškove parničnog postupka od 13.971,87 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom. U više traženom za iznos od 37.838,82 kune s pripadajućom zateznom kamatom zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i u odbijajućem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, dok je prihvaćena žalba tuženika i primjenom odredbe čl. 373.a Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen zahtjev tužiteljice. Odlukom o troškovima postupka tužiteljica je obvezana naknaditi tuženiku 18.125,00 kuna, suviše trošak žalbe 1.562,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za popravljanje štete koju trpi zbog ozljede na radu.

Prvostupanjski sud odlučio je o zahtjevu tužiteljice cijeneći utvrđenim: - da je tužiteljica u radnom odnosu s tuženikom temeljem sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, - da je tužiteljica za vrijeme radnog vremena i u prostorijama tuženika 5. prosinca 2011. stradala na način da se na hodniku ispred učionice pokliznula i pala, okliznuvši se na masni komad salame koji se nalazio na podu hodnika ispred učionice, pri čemu je zadobila tešku tjelesnu ozljedu lijevog koljena, te – da je do nezgode došlo u trenutku kada su se učenici „nagurali“ ispred učionice, tako da tužiteljica nije vidjela komad salame na podu, iz čega dalje zaključuje da tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnog događaja.

Drugostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice cijeneći utvrđenim da je tužiteljica za vrijeme radnog vremena pala u prostoru škole u kojoj radi, te iščašila koljeno lijeve noge. Međutim, prema daljnjoj ocjeni drugostupanjskog suda, niti jedan dokaz, osim iskaza tužiteljice, ne daje osnov za zaključak da je uzrok ozljeđivanja tužiteljice neodgovarajuće održavanje hodnika. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, na tužiteljici je teret dokaza uzroka ozljeđivanja za koje odgovara tuženik, tj. „...neadekvatno održavan i masni pod hodnika...“, koju činjenicu tužiteljica prema shvaćanju drugostupanjskog suda (uz primjenu odredbe čl. 221.a ZPP-a) nije dokazala.

Izloženo stajalište drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti kao pravilno. Naime, riječ je o ozljedi na radu do koje je došlo 5. prosinca 2011., pa odgovornost tuženika za štetu koju trpi tužiteljica po osnovu ozljede zadobivene na radu kod tuženika treba cijeniti prema posebnom pravnom uređenju Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09, u daljnjem tekstu: ZZR). Prema odredbi čl. 15. ZZR-a, poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu (stavak 1.), a iznimno poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (stavak 2.). Dakle, riječ je o objektivnoj odgovornosti na koju se u dijelu kojim to nije drukčije regulirano posebnim pravnim uređenjem ZZR-a, odgovarajuće primjenjuju općih propisi o objektivnoj odgovornosti iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu, kod utvrđenja da je predmetna šteta tužiteljici uzrokovana ozljedom na radu, na tuženiku kao poslodavcu je teret dokaza postojanja okolnosti u kojima se on može u cijelosti ili djelomično osloboditi od odgovornosti za nastalu štetu. Naime, kako je prethodno navedeno, u skladu s odredbom čl. 15. st. 2. ZZR-a, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Pritom treba napomenuti da se prema shvaćanju ovog suda (Revr – 794/16 – 2 od 30. svibnja 2017.), navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opće obveznopravne propise specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kada naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kada ne sadrže cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi radom, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz članka 1067. ZOO-a.

Kako zbog pogrešne primijene materijalnog prava drugostupanjski sud nije cijenio navedene okolnosti činjeničnog stanja odlučnog za odluku o postavljenom zahtjevu tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, to ne postoje uvjeti za preinačenje presude. Zbog navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci, a kako to nalaže odredba čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 27. svibnja 2020.