- 1 -              Revt 43/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 43/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. P. Z. P., O., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate iznosa od 6.351.360,00 kuna, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-9356/12-4 od 22. rujna 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-745/11-8 od 11. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Dužan je tuženik u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 6.351.360,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. ožujka 2007.g. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od. 1. siječnja 2008. konačne isplate po stopi koja se određuje u visini eskontne stope HNB uvećane za osam postotnih poena koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem.

 

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 593.964,37 kn u roku od 8 dana, dok se odbija tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 30.875,00 kn. “

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-745/11-8 od 11. lipnja 2012. i sudi:

 

I. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6,351.360,00 kn (šestmilijunatrisopedesetjednutisućutristošezdeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a koja se od 1. siječnja 2008. do isplate određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za osam postotnih poena koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 317.500,00 kn (tristosedamnaesttisućapetsto kuna) u roku od osam dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu dijela parničnog troška u iznosu od 63.500,00 kn (šezdesettritisućepetsto kuna). “

 

Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati i preinači drugostupanjska presuda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa navodi tužitelja kojima u bitnom pobija činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda koja se odnose na predaju nekretnine u posjed nisu uzeti u razmatranje.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tužitelja u smislu odredbe čl. 373. a ZPP-a drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako, kao u konkretnom slučaju, prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski sud ovlašten je uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, dok je u naprijed navedenim pretpostavkama ovlašten donijeti takvu odluku i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.351.360,00 kuna koji tužitelj kao pošteni posjednik potražuje na temelju ulaganja u tuženikovo zemljište na kojem je zasadio nasad badema.

 

Između stranaka nije sporno da je prednik tužitelja koristio poljoprivredno zemljište i zasadio nasad badema od 9.600 stabala od kojih je 7.680 stabala još uvijek u urednom stanju i na rodu.

 

Sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

 

Prvostupanjski sud odbio je prigovor zastare kao neosnovan i prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) i čl. 8. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14), uz zaključak da rok zastare nije mogao početi teći prije otvaranja stečajnog postupka jer tuženica nije nikada tražila predaju u posjed predmetnih nekretnina, a na ročištu određenom radi ispitivanja prijavljenih tražbina tuženica nije u svojstvu izlučnog vjerovnika prigovorila utvrđenoj stečajnoj masi ni podnijela zahtjev za predaju nasada.

 

Drugostupanjski sud je, pozivom na odredbu čl. 38. st. 8. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91. - dalje: ZOVO), preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, zaključivši u bitnom da je osnovan prigovor zastare jer je zastarni rok od tri godine počeo teći 1992., a tužitelj je podnio tužbu 8. ožujka 2005.

 

Pri tome je drugostupanjski sud, shodno ovlaštenju iz čl. 373. a st. 1. i 2. ZPP-a utvrdio sljedeće činjenice:

 

-              da se sporno zemljište nije obrađivalo još od 1995. i da je nasad badema nakon 1996. bio devastiran i napušten.

 

-              da je tužitelj predmetnu nekretninu napustio 1992. u ratnoj agresiji i predmetni posjed više nije stekao, dok je tuženica raspolagala nekretninom na način da je unesena u Program raspolaganja O. P.,

 

-              da je do predaje u posjed nekretnine došlo 1992.

 

-              da je tužitelj podnio tužbu 8. ožujka 2005.

 

Prema odredbi čl. 38. st. 8. ZOVO potraživanje naknade tih korisnih troškova zastarijeva za tri godine od dana predaje stvari.

 

Polazeći od činjeničnog utvrđenja da je do predaje u posjed došlo 1992., dok je tužba podnesena 8. ožujka 2005., a koje se u revizijskom stupnju ne može pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je potraživanje tužitelja zastarjelo.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.