- 1 -              Rev 573/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 573/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz N., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., protiv tuženika H. M. d.d. u stečaju, Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-105/2019-3 od 5. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2795/15-32 od 27. veljače 2017., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 20. srpnja 2015. te s tim u vezi i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto građevinski radnik – miner, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (stavak I. izreke). Ujedno je odbijen i zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine pobijanu drugostupanjsku odluku.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

 

Prema odredbi članka 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 20. srpnja 2015. te zahtjev za vraćanje tužitelja na rad.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati. U istoj su sadržani jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

 

              Polazeći od toga da je tuženik, u smislu odredbe članka 135. stavak 3. u vezi članka 113. stavak 1. točka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 73/13 i 93/14 – dalje: ZR), dokazao opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, a da tužitelj nije dokazao da je tuženik pri otkazivanju njegovog ugovora o radu postupio protivno odredbi članka 115. stavak 2. ZR-a, nižestupanjski sudovi zaključuju da je nedokazana paušalna tvrdnja tužbe da se tuženik pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu nije pridržavao kriterija iz članka 115. stavak 2. ZR-a (trajanje radnog odnosa, starost, obveze uzdržavanja koje terete tužitelja i dr.).

 

              Proturječnost o odlučnim činjenicama tužitelj nalazi u, s jedne strane zaključku sudova da je teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz na tuženiku, a s druge strane zaključku da tužitelj nije dokazao da se tuženik pri otkazivanju (bodovanju usporednih radnika) pridržavao propisanih kriterija.

 

              Međutim, revidentu valja ukazati da u situaciji kao što je ova, kada je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz (reorganizacija rada uslijed nepovoljnih gospodarskih uvjeta i poslovnih poteškoća), a kada je tužitelj iz donesene Odluke o racionalizaciji i reorganizaciji društva (tuženika) od 6. svibnja 2015. (u kojoj su, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, navedeni svi kriteriji za provođenje postupka usporedbe radnika kao i sam postupak usporedbe radnika) mogao provjeriti prema kojim je kriterijima utvrđen kao kolektivni višak, onda je na tužitelju bio teret dokaza da se tuženik prilikom otkazivanja nije rukovodio svim onim kriterijima koje propisuje članak 115. stavak 2. ZR-a.

 

              Naime, prema shvaćanju ovog suda, da bi se mogla vršiti usporedba u kojoj su mjeri  kriteriji iz članka 115. stavak 2. ZR-a uzeti u obzir kod drugih radnika koji su zadržani na radu, a za koje je tuženik ocijenio da su u odnosu na tužitelja (koji je utvrđen viškom) u prednosti, upravo je tužitelj trebao navesti one radnike za koje drži da su po tuženiku neopravdano i nepravilno bili privilegirani te o kojem se to radniku ili radnicima radi.

 

              Kada tužitelj to nije učinio (pored odredaba članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), opravdan je zaključak nižestupanjskih sudova kako u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je tuženik pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem postupio protivno odredbi članka 115. stavak 2. ZR-a.

 

              Prigovori tužitelja da je zbog bolovanja bio izravno doveden u nepovoljniji položaj od drugih radnika predstavljaju prigovore činjenične naravi koji u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja (članak 385. ZPP). Tužitelj je te prigovore mogao i trebao iznijeti u postupku pred sudom prvog stupnja, upravo u okviru dokazivanja kriterija koji po njemu neopravdano nisu uzeti u obzir.

 

              S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je tužitelj u vrijeme otkazivanja bio privremeno nesposoban za rad uslijed bolesti koja nije profesionalna, sudovi su zaključili da nije postojao razlog iz članka 38. ZR-a zbog kojeg mu tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu.

 

Prigovor tužitelja da otkazni rok za vrijeme privremene nesposobnosti za rad nije  mogao teći pravilno je otklonjen uz obrazloženje da isti nije od utjecaja na zakonitost odluke o otkazu, posebno obzirom na činjenicu da je tužitelj, u smislu odredbe članka 121. stavak 4. ZR-a, za vrijeme otkaznog roka bio oslobođen obveze rada, slijedom čega mu je otkazni rok tekao i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

 

Slijedom utvrđenja da je odluka o otkazu dopuštena i zakonita, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev, slijedom čega nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pritom je potpuno neosnovano pozivanje tužitelja na povredu konvencijskog prava na pošteno suđenje time što je u ovom postupku ranije pravomoćno prihvaćen njegov tužbeni zahtjev, dok je sada, u ponovljenom postupku, nakon intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka poslovni broj Revr-162/18 od 14. studenoga 2018. kojom je ukinuta odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-125/2017-2 od 27. travnja 2017.), drugostupanjski sud u istom sastavu donio drugačiju odluku.

 

Naime, osim što je revizijski sud ovlašten, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti (članak 395. ZPP), sud kojemu je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda (članak 394.a ZPP.).

 

Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske, na koju se revident poziva, nije donesena u podudarnoj situaciji, jer se nije radilo o slučaju intervencije višeg suda u pravomoćno riješen odnos povodom pravnog lijeka.

 

Intervencija revizijskog suda u pravomoćnu odluku, u postupcima u kojima su izvanredni pravni lijekovi dopušteni, nije niti može biti izvor pravne nesigurnosti, pa eventualna drugačija odluka suda u ponovljenom postupku ne predstavlja povredu prava na pošteno suđenje niti dovodi do povrede načela vladavine prava.

 

 

 

 

 

Slijedom svega navedenoga, valjalo je, na temelju članka 393. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.