- 1 -              Revr 546/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 546/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. (OIB: …) iz G. S., kojeg zastupa punomoćnik P. C., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Zavoda … Z. ž. (OIB: …) Z., kojeg zastupa punomoćnica Lj. R. F., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R 341/17-3 od 13. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13264/13-24 od 31. svibnja 2016., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužitelj i tuženik sklopili 27. veljače 2013. ugovor o radu na neodređeno vrijeme, dodatak ugovora o radu od 5. travnja 2013., dodatak ugovora o radu od 12. travnja 2013., dodatak ugovora o radu od 25. travnja 2013., dodatak ugovora o radu od 3. lipnja 2013., temeljem kojeg je radnika obavljao poslove 13160002, vozača sanitetskog vozila, te zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom III. naloženo je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana. Točka II. nije navedena u prvostupanjskoj presudi.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13264/13-24 od 31. svibnja 2016. u točki I. Točkom II. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Tužitelj sadržajno podnosi reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, iako ju označava kao izvanrednu reviziju. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži trošak za sastav revizije.

 

U ovom predmetu donesena je presuda u sporu o postojanju ugovora o radu (njegovim pretvaranjem iz ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme) kada je sukladno odredbi članka 382. stavka 1. točke 2. ZPP-a dopuštena revizija iz navedene zakonske odredbe.

 

Člankom 392. a stavkom 1. ZPP-a propisano je da u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP-a ne može se podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz članka 385. ZPP-a). Slijedom toga, revizijski navodi tužitelja u kojima se poziva se na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pred prvostupanjskom sudom, a u kojem dijelu je drugostupanjski sud prihvatio takvo činjenično utvrđenje, nisu razmatrani.

 

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda ima jasno navedene razloge o odlučnim činjenicama, a posebice o tome da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme preraste u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je Odlukom ministarstva od 2. siječnja 2013. godine zabranjeno zapošljavanje u zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a zabrana se odnosi na zapošljavanje na neodređeno ili određeno vrijeme za zdravstvene radnike, zdravstvene suradnike i nezdravstvene radnike, s time da se zabrana zapošljavanja na određeno vrijeme ne odnosi na zamjene za privremeno odsutne radnike po bilo kojoj osnovi. Tužitelj i tuženik su sklopili 27. veljače 2013. ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova vozača sanitetskog vozila u ispostavi J., a radi zamjene privremeno nenazočnog radnika i to do njegova povratka na rad. Stranke su sklopile četiri dodatka ugovora o radu na određeno vrijeme radi potrebe zamjene odsutnih radnika s time da je zadnji dodatak ugovoru sklopljen 3. lipnja 2013. za razdoblje do 27. rujna 2013., a radi zamjene odsutnih radnika za vrijeme korištenja godišnjih odmora. Tužitelj je sukladno rasporedu vozača za rujan 2013. radio dane 29. i 30. rujna 2013. Sukladno odluci o korištenju godišnjeg odmora tužitelj je koristio godišnji odmor od 1. listopada 2013. do 14. studenog 2013. I. H. (neposredno nadređeni tužitelju) obavijestio je dopisom od 23. kolovoza 2013. voditelja voznog parka za cijelu Z. ž. da od 1. listopada 2013. ne postoji više potreba za zamjenom za godišnje odmore u ispostavi J. i da je tužitelj višak. Tuženik je obavijestio tužitelja da mu 14. studenog 2013. prestaje ugovor o radu na određeno vrijeme od 27. veljače 2013.

 

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno je li tužitelj sklopio sa tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer je 29. rujna i 30. rujna 2013. obavljao poslove za tuženika iako je u dodatku ugovora o radu na određeno vrijeme od 3. lipnja 2013. navedeno da će tužitelj obavljati poslove do 27. rujna 2013. Sporno je i je li tužitelj nakon iskorištenog godišnjeg odmora  15. studenoga 2013. nastavio raditi kod tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da datumi na koje se poziva tužitelj da je radio (29. i 30. rujna 2013.)  a koji su uslijedili nakon prestanka ugovora o radu predstavljaju tzv. faktični rad, rad bez ugovora koji se ne može izjednačiti sa radnim odnosom po ugovoru o radu, zasnovanim bilo na određeno ili na neodređeno vrijeme. Zaključak je suda da je tužitelj sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme 27. veljače 2013. te dodaci ugovoru o radu na određeno vrijeme nisu sklopljeni protivno odredbama Zakona o radu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju revident opisno ukazuje, jer drugostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

 

Drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, dalje: ZR-a) kojima je propisano da se ugovor o radu iznimno može sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Stavkom 5. istog članka propisano ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme, o čemu se ne radi o konkretnom predmetu. Drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka 104. ZR-a po kojem ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je sklopljen.

 

Tužitelj se u reviziji poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-399/15-2 od 29. listopada 2015., kojom je odlučeno da je ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer je radnika poslovođa uputio na daljnji rad bez da mu je dao na potpis novi ugovor o radu, tako da je radnik radio tjedan dana do trenutka kada mu je poslodavac dostavio na potpis novi ugovor o radu na određeno vrijeme. Dakle, radi se o činjenično različitoj situaciji, jer u konkretnom predmetu kod tuženika nije postojala volja za daljnjim radom tuženika, odnosno sklapanjem novog ugovora o radu.

 

Dakle, navedeni ugovor o radu sklopljen je na određeno vrijeme, a što su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili, a postojali su i objektivni razlozi zbog kojih je poslodavac s tužiteljem sklapao ugovor o radu na određeno vrijeme i dodatke ugovoru o radu, a to je odluka Ministarstva zdravlja od 2. siječnja 2013. o zabrani zapošljavanja na neodređeno vrijeme, pa čak i na određeno osim zamjena za privremeno odsutne radnike. Za sklapanje ugovora o radu mora postojati slobodna i suglasna volja stranaka, a te volje (za sklapanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme) nije bilo kod tuženika.

 

 

Zbog svega navedenoga, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.