- 1 -              Revr 535/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 535/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa B. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. Z., fakultet iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi poništenja odluke i isplate naknade plaće, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2270/16-2 od 14. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1225/16-88 od 20. rujna 2016., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I.1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja broj: ... od 7. ožujka 1995., kao i tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na rad na ranije poslove i radne zadatke višeg znanstvenog suradnika ili druge poslove koji odgovaraju tužiteljevoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i znanstveno istraživačkom zvanju. Pod točkom I.2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 536.922,79 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose navedene u toj točci izreke. Pod točkom II. izreke tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 31.437,50 kuna.

 

Presudom suda drugog stupnja pod točkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1225/16-88 od 20. rujna 2016. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu suda drugog i prvog stupnja, podredno ukine obje presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode u cijelosti i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja i prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika, te za isplatu naknade plaće za razdoblje od travnja 1995. do siječnja 2003.

 

Revident u reviziji ukazuje da je počinjena povreda odredbe članka 354. stavak 1. u svezi članka 377. ZPP navodeći da prvostupanjski sud nije u cijelosti postupio prema uputama drugostupanjskog suda iz zadnjeg ukidnog rješenja. Ujedno ukazuje i na povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP navodeći da je tužitelju nezakonitim postupanjem suda onemogućeno raspravljanje, s obzirom da protivno odredbi članka 315. stavak 3. ZPP zbog izmjene raspravnog suca tužitelj nije iznova neposredno saslušan pred novim raspravnim sucem. Ukazuje i na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Prema odredbi članka 377. stavak 1. ZPP prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. U prethodnoj odluci drugostupanjskog suda broj Gž-7985/01-2 od 20. studenoga 2001. (list 119 spisa) kojom je ukinuta nižestupanjska presuda zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ukazano je da će u ponovljenom postupku sud otkloniti navedene nedostatke i ocijeniti izvedene dokaze. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud u cijelosti je postupio po uputi drugostupanjskog suda jer je u skladu s odredbom članka 8. ZPP ocijenio sve provedene dokaze, na način da je svaki dokaz ocijenio zasebno, odnosno sve dokaze u njihovoj ukupnosti.

 

Nisu osnovani revizijski navodi tužitelja da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, jer da je po navodima tužitelja sud postupio protivno odredbi članka 315. stavak 3. ZPP. Odredbom članka 315. stavak 3. ZPP je propisano da ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac odnosno vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza. Prema ocjeni ovoga suda, navodi tužitelja da nije iznova neposredno saslušan pred novim raspravnim sucem i da je time onemogućen u raspravljanju, u konkretnom slučaju nemaju značenje bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP. Naime, iz zapisnika s glavne rasprave provedene pred novim raspravnim sucem (list 166 spisa) proizlazi da su se stranke suglasile da se provedeni dokazi ne izvode ponovno već da se do sad provedeni dokazi obnove čitanjem spisa što se odnosilo i na već ranije dati iskaz tužitelja.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara i bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Također presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

 

Ocjena dokaza provedenih u postupku pridržana je za sud prvog stupnja, a ovu je sud drugog stupnja u svemu prihvatio, kako je to vidljivo iz razloga njegove odluke. Zato drugačije viđenje značaja iskaza saslušanih svjedoka u postupku koje se u reviziji iznosi, nema utjecaja na zakonitost donesenih odluka, kada je sud prvog stupnja kod ocjene izvedenih dokaza u svemu postupio na način predviđen odredbom članka 8. ZPP, i takvu je ocjenu sud drugog stupnja prihvatio.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu viši znanstveni suradnik u zavodu,

 

- da je tužitelj bio izabran u znanstveno zvanje, ali ne i u nastavno zvanje,

 

- da je tuženik donio Odluku od 2. ožujka 1994. kojom je utvrdio privremeni prestanak potrebe za radom tužitelja, koju Odluku je tužitelj pobijao u sporu broj Pr-4675/00,

 

- da je tuženik potom donio Odluku od 7. ožujka 1995. o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja,

 

- da iz Odluke od 7. ožujka 1995. proizlazi da je utvrđen trajni prestanak potrebe za radom tužitelja zbog nemogućnosti osiguranja obavljanja poslova. Naime, nadležno ministarstvo od 1992. ne valorizira tužiteljev znanstveni rad odnosno ne osigurava sredstva za njegovu plaću zbog čega ju je tuženik bio prisiljen osigurati iz vlastitih sredstava, međutim da tuženik više nije imao sredstava za njegovu plaću, zbog čega je morao donijeti odluku o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja,

 

- da je prije donošenja Odluke od 7. ožujka 1995. tuženik izradio Program rješavanja viška radnika i o tome se savjetovao sa sindikalnim povjerenikom.

 

S obzirom da tuženik nije imao sredstava za financiranje rada tužitelja, a nadležno ministarstvo je uskratilo daljnje financiranje istog, sudovi su zaključili da je ostvaren ekonomski razlog propisan odredbom članka 20. Zakona o radnim odnosima. Nadalje, ocijenivši da je osporena odluka tuženika o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja donesena u smislu članka 24. Zakona o radnim odnosima odbili su tužbeni zahtjev za poništenje te odluke, te zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje od travnja 1995. do siječnja 2003.

 

Prema odredbi članka 20. stavak 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" broj 25/92, 26/93 i 29/94 – dalje: ZRO) organizacija, odnosno poslodavac može utvrditi prestanak potrebe za radom radnika zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga. Prestanak potrebe za radom radnika može biti privremen ili trajan (stavak 2.).

 

Prema odredbi članka 23. stavak 1. ZRO organizacija, odnosno poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radniku ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen, u vremenu dužem od šest mjeseci, a prema odredbi članka 24. stavak 1. istog Zakona prije donošenja odluke o trajnom prestanku potrebe za radom radnika nadležni organ u organizaciji, odnosno poslodavac dužan je izraditi Program rješavanja viška radnika, a u njegovom donošenju i izradi omogućiti sindikatu ili predstavnicima radnika, sudjelovanje (članak 24. stavak 2. ZRO). Propisano je i to da nadležni organ sindikata ili predstavnici radnika, sudjeluju u izradi Programa rješavanja viška radnika davanjem mišljenja i prijedloga o kojima je nadležni organ u organizaciji, odnosno poslodavac obvezan dati očitovanje prilikom utvrđivanja Programa.

 

U konkretnom slučaju tuženik je prije donošenja pobijane odluke izradio Program rješavanja viška radnika u smislu odredbe članka 24. stavak 1. ZRO, a isto tako je u smislu odredbe stavka 2. omogućeno sindikalnom povjereniku sudjelovanje u izradi Programa. Činjenica da je sindikalnom povjereniku dat na uvid nacrt programa, a ne i sam program ne čini odluku nezakonitom, s obzirom da je isti znao za razloge donošenja sporne odluke i bio je suglasan s istom.

 

Odredbom članka 25. stavak 1. ZRO propisane su okolnosti koje Program rješavanja viška radnika treba sadržavati, a tuženik se pri izradi Programa rješavanja viška radnika pridržavao te zakonske odredbe.

 

U smislu članka 25. stavak 2. ZRO ako radniku nije moguće osigurati zaposlenje primjenom mjera iz stavka 1. toga članka programom se može utvrditi da je za njegovim radom trajno prestala potreba. U konkretnom slučaju tuženik nije mogao tužitelju osigurati zaposlenje primjenom mjera propisanih u članku 25. stavak 1. ZRO, pa je Odlukom od 7. ožujka 1995. valjano odlučio da je za radom tužitelja trajno prestala potreba.

 

Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi utvrdili da nije osnovan tužbeni zahtjev za poništenje osporene Odluke tuženika od 7. ožujka 1995., kojom se određuje da je za radom tužitelja trajno prestala potreba i da mu radni odnos prestaje po njezinoj konačnosti.

 

Činjenična razmatranja u reviziji ne mogu se uzeti u obzir, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (argument iz članka 385. ZPP)

 

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (članak 393. ZPP).

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.