- 1 -              Revt 347/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 347/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. b. d.d. u stečaju, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika J. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Z., i drugotuženice D. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4158/14-3 od 6. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, broj P-4708/2012 od 11. prosinca 2013., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženicima J. M. iz Z. – S., i D. K. iz Z. – L. Z., solidarno platiti tužitelju G. B. d.d. u stečaju Z., iznos od 2.117.197,04 kn sa kamatom u visini od 15% godišnje koja teče na iznos od 1.969.921,64 kn od 4.11.2003..g. do konačne isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi utvrđenoj važećom Uredbama o visini stope zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka I-tuženiku J. M. iz Z. u iznosu od 227.540,51 kn, kao i II- tuženiku D. K. iz Z. u iznosu od 231.927,80 kn, u roku od 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude, tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju drugotuženica je osporila navode tužitelja i predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 2.117.197,04 kuna s osnove dospjelog kredita za čije ispunjenje su tuženici jamčili kao jamci platci temeljem Ugovora o priznanju duga i kreditu broj: … (dalje: Ugovor) sklopljenog 1. listopada 1997.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj sklopio Ugovor o priznanju duga i kreditu broj: … 1. listopada 1997. sa dužnikom L. d.o.o.,

 

- da su se prvotuženik i drugotuženica obvezali temeljem navedenog ugovora jamčiti za njegovo ispunjenje kao jamci platci,

 

- da je u čl. 5. Ugovora ugovorena otplata kredita u obliku tromjesečnih anuiteta, na način da prvi anuitet u iznosu od 26.713,12 DEM dospijeva na naplatu 1. travnja 1998., a preostali u istom iznosu jednom tromjesečno u periodu korištenja kredita, a zadnji dospijeva na naplatu 1. siječnja 2003.,

 

- da je istim člankom ugovoreno da u slučaju da dužnik zakasni sa ispunjenjem obveze plaćanja dva uzastopna anuiteta, kredit iz čl. 1. u cijelosti dospijeva na naplatu na dan kad je trebao biti plaćen zadnji anuitet kojeg dužnik u roku nije podmirio,

 

- da je dužnik tužitelja izvršio uplatu 7. travnja 1998. u iznosu od 26.981,14 DEM čime je u cijelosti otplatio anuitet koji je dospio 1. travnja 1998. (sa zakašnjenjem) te dijelom iznos drugog anuiteta (kamate u visini 268,00 DEM),

 

- da je dužnik zakasnio s isplatom prvog anuiteta, dok drugi anuitet nije isplatio u cijelosti, slijedom čega je dva puta uzastopno zakasnio sa isplatom anuiteta, zbog čega je ukupni iznos kredita dospio na naplatu 1. srpnja 1998. prvostupanjski sud je zaključio da je da je zastarni rok počeo teći 2. srpnja 1998. pa je tražbina tužitelja zastarjela po proteku roka od 5 godina, odnosno u srpnju 2003., dakle prije početka postupka (31. listopada 2003.), slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom odredbe čl. 371. u vezi čl. 1019. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 3/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91).

 

Odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv prvostupanjske presude sud drugog stupnja je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 368. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP).

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji osporava pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o trenutku dospijeća njegove tražbine te posljedično i tijeku početka zastarnog roka, navodeći kako je njegova tražbina dospjela tek 1. siječnja 1999., odnosno kada nisu podmirena u cijelosti dva uzastopna anuiteta koji su dospijevali 1. listopada 1998. i 1. siječnja 1999.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj navodi da nižestupanjske presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama su navedeni razlozi koji su nejasni i proturječni, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužitelja ovaj sud ocjenjuje da su u nižestupanjskim presudama navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te da obrazloženja nižestupanjskih presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost tih odluka ne bi mogla ispitati, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nadalje, tužitelj je u reviziji, u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, naveo da se drugostupanjski sud nije osvrnuo na njegove žalbene navode već je prihvatio stavove prvostupanjskog suda, čime sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. st. 1. i st. 5 ZPP.

 

Pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, drugostupanjski sud se je, umjesto posebnog obrazloženja glede odlučnih činjenica i materijalnog prava, pozvao na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude (ako nije drugačije propisano) drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, iznimno od navedenog pravila, stavkom 5. istog članka je propisano da ako se presudom žalba odbija, a takav je i ovaj slučaj, u obrazloženju presude sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju kada prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužitelja, vijeće je ocijenilo da je drugostupanjski sud postupio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. i st. 5. ZPP te da je obrazloženje drugostupanjske presude sačinjeno sukladno citiranim odredbama pa nije osnovan revizijski navod da bi tijekom drugostupanjskog postupka bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. i st. 5. ZPP.

 

Tužitelj ujedno ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP, jer nije otklonio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 11. i 12. ZPP učinjene pred prvostupanjskim sudom na koje je tužitelj ukazivao u žalbi.

 

Naime, u obrazloženju drugostupanjske odluke sud je otklonio one bitne povrede koje su bile istaknute u žalbi, kao i one bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. Pritom je sud posebno istaknuo da je, unatoč tome što je prvostupanjski sud u presudi odbio tužbeni zahtjev koji je u dijelu zatraženih kamata različit od zahtjeva tužitelja uređenog podneskom od 6. svibnja 2013., izreka prvostupanjske presude razumljiva i nije zbog toga proturječna.

 

Pogrešno smatra revident da prvostupanjskoj odluci nedostaju razlozi o tome zašto je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza kojim bi se utvrdile odlučne činjenice o prekidu zastare, te da je navedenu povredu propustio otkloniti drugostupanjski sud. Prvostupanjski sud je nakon utvrđenja trenutka dospijeća tužiteljeve tražbine zaključio da je zastara navedene tražbine nastupila prije pokretanja postupka, odnosno, 31. listopada 2003. S obzirom na takav zaključak sud prihvaća materijalnopravni prigovor zastare, navodeći kako iz tog razloga nije bilo potrebno provoditi daljnje dokazne prijedloge tužitelja. Slijedom navedenog, razvidno je kako je prvostupanjski sud odbio provesti dokaze usmjerene na utvrđivanje prekida zastare, a koji su po tvrdnji tužitelja nastupili nakon što je već nastupila zastara tražbine (saslušanje tuženika i stečajnog upravitelja dužnika o priznanju duga nakon što je postupak pokrenut).

 

Suprotno revizijskim navodima, tužitelj u žalbi nije istaknuo žalbene razloge bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točaka 6. i 12. ZPP, na koje povrede žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega ih žalbeni sud nije posebno ispitivao. S obzirom na navedeno, zaključak je ovog suda da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 365. st. 2. ZPP.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj sadržajno osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o danu dospijeću tražbine te ukazuje na grešku prvostupanjskog suda koji se u obrazloženju pozvao na odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05) umjesto na odredbu čl. 360. ZOO/91. S obzirom da su navedene zakonske odredbe sadržajno identične, te da je drugostupanjski sud, pravilno primijenio odredbu čl.360. ZOO/91, to nije ostvaren razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se poziva revident.

 

U odnosu na navode revidenta kojima u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, odnosno prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i upušta se u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda odbijena kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti tužiteljeve revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 27. svibnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v. r.