Baza je ažurirana 02.07.2025.
zaključno sa NN 77/25
EU 2024/2679
- 1 - Revt 246/2015-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. b. d.d. u stečaju, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. M., protiv tuženika G. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. P. G., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6796/13-3 od 3. veljače 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-6416/11-38 od 13. lipnja 2013., u sjednici održanoj 27. svibnja 2020.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6796/13-3 od 3. veljače 2015. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, broj P-6416/11-38 od 13. lipnja 2013. suđeno je:
„1 Nalaže se tuženiku G. K., Z., OIB: …, da plati tužitelju G. B. d.d. u stečaju, Z., iznos od 100.319,19 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 26. svibnja 1999. godine do 31. prosinca 2005. godine po stopi od 9 % godišnje, od 1. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema prodajnom tečaju HNB za valutu EURO, kao i naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 115.568,65 kn u roku 8 dana.
2. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-10028/04 od 13. prosinca 2004. godine ukida se.
3. Odbija se tužitelj s zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 193.656,40 kn.“
Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-6416/11 od 13. lipnja 2013. u točki 1. njezine izreke i sudi:
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku G. K., Z., OIB: …, da plati tužitelju G. B. d.d. u stečaju, Z., iznos od 100.319,19 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 26. svibnja 1999. godine do 31. prosinca 2005. godine po stopi od 9 % godišnje, od 1. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema prodajnom tečaju HNB za valutu EURO, kao i naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 115.568,65 kn u roku 8 dana.“
II. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.765,62 kn (jedanaesttisućasedamstošezdesestpet kuna i šezdesetdvije lipe).
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 12.625,00 kn (dvanaesttisućašeststodvadesetpet kuna).“
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točke 1. ZPP. Predložio je reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tužitelja je osnovana.
Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 100.319,19 eura sa zateznim kamatama s osnove dospjelog Ugovora o kreditu broj: … (dalje: ugovor o kreditu) sklopljenog 25. srpnja 1997.
U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:
- da su stranke sklopile ugovor o kreditu prema kojem je tužitelj tuženiku odobrio kredit u iznosu od 200.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate,
- da je u čl. 4. ugovora o kreditu ugovorena otplata u obliku mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog dvadesetpetog u mjesecu, s tim da prvi anuitet dospijeva 25. kolovoza 1997., a zadnji 25. srpnja 2017. te da će u slučaju da dužnik zakasni sa ispunjenjem obveze plaćanja dva uzastopna anuiteta, kredit iz čl. 1. u cijelosti dospijeva na naplatu na dan kad je trebao biti plaćen zadnji anuitet kojeg korisnik kredita u roku nije podmirio,
- da je tuženik djelomično podmirio iznos kredita u visini 34.964,89 DEM te nakon djelomičnog podmirenja anuiteta koji dospio na naplatu 25. ožujka 1999., više nije izvršio nijednu uplatu,
- da je dospijećem dvaju slijedećih anuiteta (25. travnja 1999. i 25. svibnja 1999.), cijeli iznos kredita dospio na naplatu 25. svibnja 1999.
Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je dospijećem dvaju slijedećih anuiteta (25. travnja i 25. svibnja 1999.), cijeli iznos kredita dospio na naplatu 25. svibnja 1999., zbog čega je zastarni rok počeo teći 26. svibnja 1999. i nije nastupila zastara potraživanja, budući da je tužba podnesena 21. svibnja 2004.pa je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 3/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) u vezi čl. 1065. ZOO.
Odlučujući o žalbi tuženika sud drugog stupnja preinačio je presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP).
U obrazloženju presude drugostupanjski sud, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, navodi da je s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je anuitet koji je dospio na naplatu 25. ožujka 1999. samo djelomično podmiren, tuženik već tada zakasnio s isplatom prvog anuiteta, slijedom čega je neplaćanjem slijedećeg anuiteta, koji je dospio 25. travnja 1999., cijeli iznos dospio na naplatu s tim datumom. Kako je tužitelj mogao tražiti naplatu cijelog iznosa kredita već 26. travnja 1999., od toga dana je počela teći zastara, zbog čega je tužba podnesena po isteku zastarnog roka od pet godina. Osim toga, drugostupanjski sud obrazlaže kako tuženik nije prekinuo tijek zastare dopisima od 18. kolovoza 1999. i 5. travnja 2012. jer u njima nije nedvojbeno priznat dug prema tužitelju pa nemaju značaj radnje koja bi dovela do prekida zastare.
Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Tužitelj u reviziji osporava pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o trenutku dospijeća njegove tražbine te posljedično tijeku početka zastarnog roka kao i zaključak o značaju dopisa tuženika od 18. kolovoza 1999. i 5. travnja 2012.
U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj navodi da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude, da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da su o odlučnim činjenicama navedeni razlozi koji su nejasni i proturječni, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužitelja ovaj sud ocjenjuje da su u drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da obrazloženje drugostupanjske presude ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost te odluke ne bi mogla ispitati. Zbog navedenog prema ocjeni ovoga sud u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
Naime, suprotno navodima revidenta, zaključak drugostupanjskog suda u skladu je sa sadržajem Ugovora o kreditu, odnosno odredbom čl. 4. st. 3. kojom je ugovoreno dospijeće cjelokupnog kredita na dan dospijeća drugog od dva uzastopna anuiteta s čijim plaćanjem je dužnik zakasnio. Naime, kada je dospijeće cijelog duga posljedica zakašnjenja isplate dva uzastopna anuiteta, činjenica djelomičnog namirenja anuiteta ne otklanja zakašnjenje dužnika.
Međutim, osnovano revident ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, prilikom ocjene dopisa tuženika od 5. travnja 2012., budući da navedenu ispravu nije cijenio u skladu sa ostalim dokazima odnosno rezultatima cijelog postupka.
Drugostupanjski sud pravilno zaključuje da dopis od 18. kolovoza 1999. sam za sebe ne bi predstavljao pisano priznanje duga jer u njemu nije na nedvojbeni način priznat dug prema tužitelju. Iz sadržaja navedenog dopisa jasno ne proizlazi obraća li se tuženik tužitelju radi rješavanja njihovih međusobnih odnosa s osnova Ugovora o kreditu ili u svojstvu službene osobe kao predstavnik fakulteta, a radi rješavanja spornih odnosa između tužitelja i navedene ustanove. Iz navedenog dopisa se ne može sa sigurnošću utvrditi o kojem dugu je riječ niti o njegovoj visini.
S druge strane, dopis od 5. travnja 2012., suprotno zaključku drugostupanjskog suda, sadrži sve elemente pisanog priznanja duga. Navedenim dopisom se tuženik obraća tužitelju radi sklapanja sudske nagodbe pred prvostupanjskim sudom u ovom postupku točno navodeći visinu duga (100.000,00 eura protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB-a) uz rok povrata od pet godina u jednakim mjesečnim ratama. Imajući navedeno u vidu, kao i ponašanje tuženika u tijeku postupka, koji nije osporavao postojanje duga prema tužitelju, uvažavajući cjelokupni rezultat postupka, nameće se zaključak da je navedenim dopisom tuženik priznao dug u iznosu od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti.
Budući da je u ovom predmetu djelomično priznanje duga uslijedilo nakon što je protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 371. ZOO, takvo se priznanje ima smatrati odricanjem od zastare u smislu odredbe čl. 366. st. 1. ZOO.
Opisanim postupanjem drugostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP zbog čega je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će donijeti novu i zakonitu odluku vodeći računa o pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u ovoj odluci i utvrđenom činjeničnom stanju.
Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
Željko Glušić, v. r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.