Baza je ažurirana 01.12.2025. zaključno sa NN 117/25 EU 2024/2679
Broj: Rev-x 300/13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. (pok. M.) iz Ž., B., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetniku u M., protiv tuženika: 1) M. U. (pok. I.), kojeg zastupa punomoćnik A. N., odvjetnik u M., 2) T. U. (pok. I.), kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u M., i 3) D. U. (ž. I.), koju zastupa punomoćnik A. N., odvjetnik u M., svi iz D., kao nasljednici pok. K. U. (ž. I.) rođ. M., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika T. U. protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-968/11 od 9. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1062/09 od 28. svibnja 2010., u sjednici održanoj 10. prosinca 2013.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se revizija tuženika T. U., te se preinačuju nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-968/11 od 9. siječnja 2012. i presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1062/09 od 28. svibnja 2010. tako da se u odnosu na tog tuženika odbija tužbeni zahtjev.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku T. U. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.920,00 kn, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo 60 m2 dijela čest. zem. 5312/1 ZU 758 k.o. Ž. i to upravo dijela označenog i žuto obojanog u skici vještaka geometra Z. H. od 03. srpnja 2003. godine, pa je na temelju ove presude i prijavnog lista Ispostave ureda za katastar M. kojim će se od ovog dijela formirati zasebna čest. zem. ovlašten tu novoformiranu čest. zem. upisati u zemljišnim knjigama na svoje ime uz istodobni upis brisanja prava vlasništva s prednice tuženika U. K. žene I. rođ. M..“
Ujedno je tuženicima naloženo solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.350,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tuženik T. U. podnio je reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 - ispr., 57/11 i 148/11 - proč. tekst - dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda ukine.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Predmetnom tužbom tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću putem svojeg pravnog prednika i upis toga prava u zemljišne knjige.
Utvrdivši u postupku:
- da je tužitelj kao i njegov pravni prednik bio pošteni posjednik sporne nekretnine,
- da je do 1982. bio u neprekinutom posjedu sporne nekretnine,
- da su tuženici pravni slijednici K. U. upisane kao zemljišnoknjižne vlasnice.
Nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti do 1982. po propisima koji su vrijedili do tada (u smislu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine,“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP), pri čemu smatraju da nije od značaja što je ta nekretnina od 1982. do 1991. prema zemljišnoknjižnom vlasništvu bila u režimu društvenog vlasništva te su stoga prihvatili tužbeni zahtjev.
U svezi s tim u reviziji je postavljeno slijedeće pravno pitanje:
- „Može li se osnovano u smislu odredbi članka 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima utvrđivati pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je do 8. listopada 1991.g. bila u režimu društvenog vlasništva, a bez primjene čl. 388. st. 4. navedenog zakona?“
Revident ističe da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje (npr. u odlukama broj Rev-2462/1993, Rev-1227/91), a da je pobijana odluka suprotna tom shvaćanju (razlog iz čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP).
U odnosu na to pitanje odgovor je negativan, odnosno stajalište nižestupanjskih sudova nije pravilno.
Naime, već je u mnogobrojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pa tako i u naprijed navedenima na koje se poziva revident) zauzeto pravno shvaćanje da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991.bile u društvenom vlasništvu - ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991., jer je do tog datuma odredbom čl. 29. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: ZOVO) bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu.
Zbog izričite zakonske zabrane takvog stjecanja prije stupanja na snagu tog Zakona, bez pravnih je posljedica u odnosu na pravo vlasništva ostala činjenica da je tužitelj (putem pravnog prednika) tu nekretninu kroz sporno vrijeme, tj. od 1950. držao u posjedu.
Prema tome, pogrešno su nižestupanjski sudovi zaključili da se u vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu može uračunavati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prije 8. listopada 1991.
Pri tome su sudovi očito izgubili iz vida da je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP koja je određivala da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ukinuta kao neustavna odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“, broj 137/99), te je Zakonom o izmjenama i dopunama ZVDSP („Narodne novine“, broj 114/01 dopunjen čl. 388., tako da je odredbom novog stavka 4. propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.
Kako se tužitelju u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini, koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a od 8. listopada 1991. do dana tužbe 15. ožujka 1999. nije protekao zakonom propisani rok (iz čl. 28. st. 4. ZOVO - protek 20 godina) za stjecanje prava vlasništva savjesnog posjednika nepokretne stvari dosjelošću, proizlazi da tužitelj nije mogao steći vlasništvo prijepora kroz institut dosjelosti pa je utoliko revizija tuženika T. U. osnovana.
Slijedom navedenog, a budući da tuženici u ovom sporu nemaju položaj jedinstvenih suparničara (čl. 201. ZPP), na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Samim time valjalo je u odnosu na revidenta preinačiti i odluku o parničnom trošku te tužitelju naložiti da tuženiku T. U. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.920,00 kn. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a odmjereni trošak u ukupnom iznosu od 4.920,00 kn odnosi se na trošak prvostupanjskog postupka (2.460,00 kn) i trošak žalbenog postupka (sastav dviju žalbi - za svaku po 1.230,00 kn), sve prema vrijednosti predmeta spora, odnosno vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela presude, u skladu s odgovarajućom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09).
U Zagrebu 10. prosinca 2013.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.