- 1 -              Rev 1665/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1665/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv tužene D. T. iz S., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik u D., radi vraćanja stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-621/2013 od 19. veljače 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-44/11 od 27. lipnja 2013., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija i ukidaju se presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-621/2013 od 19. veljače 2015. i Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-44/11 od 27. lipnja 2013., te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o trošku povodom revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu 102.083,68 kuna sa zateznim kamama (toč. I. izreke) te je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu 9.375,00 kuna, dok je za više potraživani parnični trošak tužene zahtjev odbijen (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke i u dosuđujućem dijelu točke II. izreke, te je djelomično preinačena u odbijajućem dijelu točke II. izreke (dosudom daljnjeg iznosa troška parničnog postupka tuženoj), te je dalje odlučeno o parničnom trošku žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP), a koja se u ovom odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), podnijela tužiteljica. Predlaže preinačiti nižestupanjske odluke, podredno ih ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužena je predlaže odbaciti, podredno odbiti. Zahtijeva trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za vraćanje stečenog bez osnove (tj. temeljem osnove koja je naknadno otpala), a što se odnosi na vraćanje iznosa primljenog temeljem pravomoćne i ovršne presude donesene u drugom, prethodno vođenom parničnom postupku (i u spornom dijelu prisilno naplaćenom u ovršnom postupku), dosuđenog (tamo tužiteljici, ovdje tuženoj) na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliske joj osobe za čiju je smrt odgovorna Republika Hrvatska, a koja je presuda (nakon, što dobrovoljne, što prisilne naplate) povodom izvanrednog pravnog lijeka (revizije) djelomično preinačena na način da je djelomično odbijen tužbeni zahtjev (pa i za već ovršeni iznos). Tako, preinačenjem odbijeni iznos u visini 80.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana (ovdje tuženičinog, tamo tužiteljičinog) saznanja za revizijsku odluku, kao i razlika troškova parničnog postupka predstavlja imovinu koju tužiteljica kvalificira stečenom bez osnove i potražuje je ovopredmetnim tužbenim zahtjevom.

 

Činjenična utvrđenja nižestupanjkih sudova, bitna za ovu, revizijsku fazu postupka, su sljedeća:

 

- da je presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-877/05 od 9. studenog 2006. naloženo Republici Hrvatskoj (tamo tuženoj, a ovdje tužiteljici) s osnova naknade nematerijalne štete (u vidu satisfakcije zbog duševnih boli koje trpi zbog smrti sina joj, I. B., ubijenog u lipnju 1991., a za čiju smrt je odgovorna Republika Hrvatska) isplatiti D. T. (tamo tužiteljici, a ovdje tuženoj) 360.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana presuđenja,

 

- da je Republika Hrvatska podnijela žalbu protiv te prvostupanjske u dijelu preko dosuđenog iznosa od 250.000,00 kuna (do iznosa od 360.000,00 kuna), dakle za razliku od dosuđenih 110.000,00 kuna, koju je Županijski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj Gž-381/07 od 17. siječnja 2008. odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu,

 

- da je Republika Hrvatska isplatila D. T. dosuđeni  iznos i to 250.000,00 kuna,

 

- da je D. T. podnijela protiv Republike Hrvatske prijedlog za ovrhu, radi naplate pravomoćno dosuđenog, a neisplaćenog joj iznosa 110.000,00 kuna sa zateznom kamatom,

 

- da je Općinski sud u Dubrovniku 17. ožujka 2008. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-266/08 kojim je odredio predloženu ovrhu,

 

- da je 21. travnja 2008. provedena ovrha po tom rješenju o ovrsi te je sa računa Državnog proračuna Republike Hrvatske u korist D. T. isplaćeno 110.000,00 kuna na ime glavnice i 23.563,26 kuna na ime zatezne kamate,

 

- da je Republika Hrvatska protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-381/07 od 17. siječnja 2008. godine podnijela reviziju slijedom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom od 7. siječnja 2010. poslovnog broja Rev-935/08-2 djelomično preinačio presudu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broja P-877/05 od 9. studenog 2006. i presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-381/07 od 17. siječnja 2008. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete prihvaćen za iznos od 80.000,00 kuna kao i u odluci o parničnom trošku na način da je odbio tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete za iznos od 80.000,00 kuna kao neosnovan, te odlučio da je Republika Hrvatska dužna naknaditi D. T. trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 51.222,93 kune,

 

- da je D. T. tu presudu Vrhovnog suda zaprimila 31. ožujka 2010.

 

Uz takva činjenična utvrđenja nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev, pri čemu su zauzeli pravno shvaćanje da je u pogledu instituta vraćanja stečenog bez osnove valjalo primijeniti odredbu čl. 216. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91), koja određuje da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena savjesnom pribaviocu, što, kako obrazlažu nižestupanjski sudovi, tužena jest, s obzirom na to da je iznose primila po pravomoćnoj i ovršnoj presudi.

 

Primjenu te odredbe ZOO-a/91 - a ne odredbe čl. 1111. u svezi čl. 1117. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) koji u stavku 2. navodi da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten – sud u pobijanoj odluci obrazlaže time:

 

- da je predmetni štetni događaj na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe nastao u lipnju 1991., dakle za vrijeme važenja ZOO-a/91,

 

- da su se nižestupanjski sudovi vodili upravo tom odredbom, toga Zakona, štoviše, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačavajući nižestupanjske odluke kojima je dosuđena nematerijalna šteta svoju odluku temeljio na odredbama ZOO-a/91,

 

- da tužiteljica u ovoj konkretnoj parnici svoj tužbeni zahtjev temelji upravo na toj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-935/08-2), pa da je sukladno tome, upravo tom odlukom revizijskog suda došlo do stjecanja bez osnove sukladno odredbama tamo primijenjenog zakona, dakle sukladno odredbi čl. 210. st. 3. ZOO-a/91.

 

Nastavno, na takvo izraženo pravno shvaćanje, tužiteljica je u reviziji, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, postavila sljedeće pravno pitanje:

 

"Može li se na obveznopravni odnos stjecanja bez osnove koji je nastao nakon stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (u kojem su se i isplata i otpadanje osnove po kojoj je isplata izvršena dogodili nakon 1. siječnja 2006.) primijeniti Zakon o obveznim odnosima iz 1991. iz razloga što je u presudi temeljem koje je izvršena isplata primijenjen Zakon o obveznim odnosima iz 1991., odnosno iz razloga što je štetni događaj nastao u vrijeme dok je bio na snazi Zakon o obveznim odnosima iz 1991.?".

 

Tužiteljica smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci nepodudarno sa pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja Gž-3549/2013-2 od 27. veljače 2014.

 

Ovaj sud uviđa nepodudarnost pravnih shvaćanja izraženih u pobijanoj odluci i u odluci drugostupanjskog suda na koju se revidentica poziva, te zato ocjenjuje da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa ovu reviziju ocjenjuje dopuštenom. Stoga je valjalo dalje pristupiti preispitivanju pobijane presude u okvirima odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

 

Predmetnu problematiku valja sagledati u svjetlu sljedećih materijalnopravnih odredbi:

 

- odredbe čl. 210. ZOO/91, koja u svojim stavcima glasi:

 

"(1) Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

(2) Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.",

 

- odredbe čl. 216. ZOO/91, koja glasi: "Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena savjesnom pribaviocu.",

 

- odredbe čl. 1111. ZOO-a/05, koja u svojim stavcima glasi:

 

"(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.",

 

- odredbe čl. 1117. ZOO-a/05 koja u svojim stavcima glasi:

"(1) Ne može se zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju.

(2) Stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten.",

- odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05 koja glasi: "Odredbe ovoga Zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga Zakona.",

 

- odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, koja glasi: "Ovaj Zakon stupa na snagu 1. siječnja 2006. (…)".

 

U konkretnom je slučaju potrebno razlučiti dva relevantna pravna odnosa egzistirajuća među strankama; (onaj prvi) odnos naknade nematerijalne štete (prije tužiteljici, ovdje tuženoj) zbog smrti bliske joj osobe i (drugi) odnos obveze vraćanja stečenog bez osnove (prije tuženoj, ovdje tužiteljici).

 

Prvi je odnos bio predmet razmatranja u drugom parničnom postupku koji je prethodio ovome i koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. siječnja 2010. poslovnog broja Rev-935/08-2, dok je drugi odnos predmet razmatranja u ovome postupku. Ta su dva odnosa sadržajno i činjenično svakako usko povezana, jer odnos vraćanja stečenog bez osnove proističe iz činjenice donošenja revizijske odluke kojom se odlučivalo o naknadi nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe. Potonji se odnos nesumnjivo i nesporno ocjenjivao po odredbama materijalnog propisa primjenjivog u vrijeme nastanka te štete (dakle, ZOO-a/91).

 

Međutim, odnos stjecanja bez osnove (tj. temeljem osnove koja je naknadno otpala) je potpuno novi pravni odnos, nastao donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. siječnja 2010. poslovni broj Rev-935/08-2, kojom je, preinačenjem nižestupanjskih odluka, djelomično odbijen tužbeni zahtjev (čime je otpala osnova po kojoj je sporno primljeno) što je imalo posljedice na obvezu vraćanja dijela onoga što je isplaćeno po pravomoćnim nižestupanjskim odlukama prije njihovog preinačenja. Taj pravni odnos (stjecanja bez osnove) prije donošenja te, revizijske odluke nije egzistirao, te je do donošenja te odluke među strankama postojao samo odnos naknade štete.

 

U ovome se postupku nije odlučivao u okvirima instituta naknade štete, niti se toga doticalo, nego o nastanku odnosa stjecanja bez osnove kao pravnoj reperkusiji nastaloj činjenicom donošenja navedene revizijske odluke kojom se odlučivalo o obvezi naknade štete.

 

Ispunjenje svih pretpostavki koje se u konkretnom slučaju kumulativno moraju ispuniti kako bi došlo do primjene instituta stjecanja bez osnove (pa tako i pretpostavka otpadanja pravne osnove po kojoj je nešto primljeno u smislu stavka 3. članka 1111. ZOO-a/05, tj., u slučaju primjene odredbi ZOO-a/91, u smislu stavka 3. članka 210. ZOO-a/91), nastupilo je (tek) 7. siječnja 2010. – donošenjem revizijske odluke poslovnog broja Rev-935/08-2. Stoga se jedino može zaključiti da je taj, konkretni pravni odnos stjecanja bez osnove tada postao perfektan, pa i tada nastao.

 

Slijedom navedenog, daljnjom primjenom odredbe čl. 1163. st. 1., a imajuću u vidu odredbu čl. 1165. ZOO-a/05, za zaključiti je da se ovaj spor ima rješavati primjenom instituta stjecanja bez osnove u svjetlu pravne regulacije određene odredbama ZOO-a/05.

 

Iz obrazloženog proizlazi da su nižestupanjski sudovi, primjenjujući odredbu čl. 216. ZOO-a/91 na konkretan slučaj, pogrešno primijenili materijalno pravo, a, obzirom da je zbog te povrede činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva), valjalo je, sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I. izreke.

 

U ponovljenom će postupku nižestupanjski sudovi, vezani gore zauzetim pravnim shvaćanjem ovog suda (čl. 394.a ZPP-a), utvrditi sve činjenice bitne za odluku u ovoj pravnoj stvari, pa tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva i potom donijeti novu, zakonitu odluku.

 

Odluka o trošku povodom revizijskog postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 26. svibnja 2020.