- 1 -              Rev-x 133/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 133/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. R., OIB: ..., iz S., koju zastupa punomoćnica M. B. B., odvjetnica u S., protiv tuženika I. Š., OIB: ..., iz S., koga zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2002/2017 od 7. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-525/14 od 29. svibnja 2017., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2002/2017 od 7. rujna 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-525/14 od 29. svibnja 2017. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 367.181,70 kuna s pripadajućim kamatama kao i u dijelu odluke o parničnim troškovima sadržane u stavku II. izreke, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime prava nadogradnje iznos od 70,30 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 1. veljače 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila isplatu iznosa 367.181,70 kuna s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Prema stavku II. izreke dužna je tužiteljica isplatiti tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 35.594,88 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju i ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno preinači nižestupanjske presude na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog gubitka prava na nadogradnju razmjerno suvlasničkom dijelu zgrade anagrafske oznake M. I. broj ... izgrađene na čest. zem. 3996 Z.U. 11215 k.o. S.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno:

 

- da je na temelju mišljenja stalnog sudskog vještaka P. P. stambeno potkrovlje, odnosno nadgrađe nesporno izgrađeno bez suglasnosti svih suvlasnika ima površinu od 91,85 m2, stambeno potkrovlja površine 77,58 m2, veranda 6,41 m2 i terasa 7,83 m2,

 

- da suglasno suvlasničkim omjerima u vrijeme kada je tuženik poduzeo radove na neovlaštenoj izgradnji nadogradnje tužiteljica je bila suvlasnica zgrade za 108/313 dijela izraženo u postocima za 35 % udjela, a ne kako je to provedeno u zemljišnim knjigama,

 

- da suvlasnički udio tužiteljice u zgradi kao cjelini nitko ne osporava.

 

- da je na prvom izlasku suda na lice mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za graditeljstvo J. M. 4. veljače 1991. utvrđeno da su izvedeni samo grubi građevinski radovi s krovom na nadgrađu predmetne nekretnine i dijelu dvokrakog armiranobetonskog stepeništa od I. kata do samog nadgrađa, te je utvrđena površina nadgrađa od 81,32 m2 i izgrađenog stepeništa od 3,60 m2 dakle ukupne površine 84,95 m2,

 

- da je na drugom izlasku suda na lice mjesta 12. siječnja 1994., utvrđeno stanje istovjetno onome od 4. veljače 1991., u pogledu izgrađenosti nadgrađa i stepeništa,

 

- da je na trećem izlasku suda na lice mjesta 27. listopada 2000., bez prisustva vještaka, utvrđeno da je lice mjesta istovjetno stanju od 4. veljače 1991., kao i 12. siječnja 1994., osim što su prizemlje zgrade, te II. i III. kat svježe ožbukani i obojani,

 

- da na četvrtom izlasku suda na lice mjesta 26. kolovoza 2011., sud nalaže sudskom vještaku za graditeljstvo P. P. da izradi skicu objekta, utvrdi bruto površinu nadgrađa i dodatno izgrađenog stepeništa sa sjeverne strane kuće, kao i da se očituje na ekspertizu vještaka J. M. od 8. veljače 1991., s odgovorom jesu li na objektu od tada do dana očevida izvršene kakve promjene na spornoj gradnji i koje,

 

- da su samo grubi radovi na predmetnom nadograđu izvršeni 1990., dok je isto od 1990. do 2012. postepeno u etapama dovođeno u stanje pogodno za stambenu namjenu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je nadogradnja započeta i izvršena u svibnju mjesecu 1990. i sukladno tome dosuđuju tužiteljici na ime naknade štete zbog gubitka prava na nadogradnju iznos od 70,30 kuna, prema cijenama izvršene nadogradnje, dok u preostalom dijelu odbijaju tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivajući se pritom na odredbu čl. 227. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

Takav zaključak nižestupanjskih sudova ne može se barem za sada prihvatiti.

 

U rješenju konkretnog spora valja prije svega poći od sadržaja odredbi čl. 24. do čl. 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZV) kojim je uređeno pitanje stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, a čiji sadržaj je u biti identičan odredbi čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP), prema kojoj ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

 

Dakle, graditelj stječe i vlasništvo zemljišta na kojem je izgrađena građevina, te zemljišta prijeko potrebnog za njegovu uporabu, a vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu.

 

Uopćeno rečeno i prema odredbi čl. 153. ZV i odredaba čl. 24.-26. ZV u situaciji kada se ne traži vlasništvo građevine ili rušenje građevine prijašnji vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu po prometnoj cijena zemljišta (čl. 26. ZV) odnosno naknadu tržišne vrijednosti zemljišta (čl. 153. ZVDSP).

 

Prema odredbi čl. 189. ZOO oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i izmakle koristi, a prema stavku 2. istog članka visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon određuje što drugo.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja da je izgradnja dovršena 1990. nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljici pripada naknada štete, ali prema cijenama kad je izvršena nadogradnja.

 

Međutim, imajući na umu sadržaj odredbe čl. 189. ZOO takav zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju pripada tržišna vrijednost naknade štete zbog gubitka prava na nadogradnju srazmjerno suvlasničkom dijelu zgrade prema cijenama kada je izvršena gradnja, je pogrešan, jer se ta naknada sukladno navedenoj odredbi čl. 189. ZOO utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

 

Pogrešno sudovi nadalje zaključuju da je tuženik bespravno gradio samo tijekom 1990., pa je ostalo i sporno utvrđenje vremenskog razdoblja dovršetka tuženikove izgradnje, a sve s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da su samo grubi radovi nadograđeni u svibnju 1990., dok se isto od 1990. do 2012. postepeno dovodilo u stanje pogodno za stambenu namjenu.

 

Kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova da se naknada štete utvrđuje prema vremenu izgradnje činjenično stanje koje se odnosi na tijek i dovršetak gradnje, opsega nadogradnje kao i s tim štete zbog gubitka prava na nadogradnju ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude valjalo je ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će raspraviti ove sporne okolnosti na kojima je ukazano ovom revizijom te utvrditi točno kada je došlo do završetka građenja kako bi, nakon toga mogao odlučiti o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva i donijeti zakonitu i pravilnu odluku o tom tužbenom zahtjevu.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.