- 1 -              Rev 4353/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4353/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. C. d.d. iz Č., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica Lj. L.-U., odvjetnica u Odvjetničkom društvu U. & p. d.o.o. iz V., protiv tuženika P. K. d.o.o. iz G., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik R. R., odvjetnik iz K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1119/2017-3 od 4. lipnja 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-781/2010-21 od 15. rujna 2011., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.  Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je:

 

- u točki 1. izreke, tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 1.297.197,25 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 23. travnja 2010. do isplate,

 

- u točki 2. izreke, tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 125.103,70 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 4. lipnja 2019.,

 

- u točki 3. izreke, odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka od 7.994,03 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog (kako tvrdi) u postupku ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.  ZPP-a, bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom - i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se žalba tužitelja odbije i prvostupanjska presuda potvrdi, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta da je obrazloženje osporene presude “nerazumljivo i kontradiktorno te mehanički prepisuje stav VSRH u presudi Revt 433/15-2”, da “sud neke iznesene činjenice ignorira a time ih ne utvrđuje”, da se “sam sud ne obazire” na dokaze provedene po njegovom prijedlogu i one koji dokazuju “suprotno od uvodnih zaključaka suda”, da “sud vrši i trijažu dokaza koji postoje u spisu i ne obrazlaže zašto to čini”, da “sud ne objašnjava na valjan način zašto ne provodi dokaz niti utvrđuje činjenično stanje postojanja ili nepostojanja stjecanja bez osnove”, da se osporena presuda ne može ispitati - a u njoj izloženi razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima traženja sudske zaštite i sadržaju odnosa sa tužiteljem (glede njegove tražbine prema tužitelju na predaju bukovih impregniranih pragova) - u svezi po ovome postavljenom zahtjevu na vraćanje stečenog bez osnove, sve uz tvrdnje da je istinitim i jedino relevantnim za odlučivanje o predmetu spora trebalo prihvatiti samo ono što on ističe (uz ostalo: da „ne može otkloniti svoju sumnju u arbitrarno i samovoljno tumačenje egzistentnih činjenica, sadržaja pravnih propisa“, da se sud ponašao arbitrarno i odluku je donio „sa već stvorenom premisom da tužbeni zahtjev treba usvojiti“, da je zaključak suda „nelogičan i neživotan“), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu dokaza koje drži odlučnim za odluku - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te više prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) - a kojima ujedno sugerira prihvatiti relevantnim činjenično utvrđenje i (u suštini) zaključke koje on nalazi bitnim ili pravilnim i istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da bi već i iz provedenih dokaza, odnosno onih koje predlaže uzeti relevantnim za odlučivanje, valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje bitnog i istinitog (u biti: da postoji samo njegova tražbina prema tužitelju na predaju bukovih impregniranih pragova ili za isplatu njihove protuvrijednosti) drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Tuženik pogrešno smatra i da je u ovome postupku trebalo prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza (saslušanjem stranaka, uvidom u isprave, vještačenjem vrijednosti pragova...), a da je time što je drugostupanjski sud propustio ove provesti počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to, tuženiku je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a samo stoga što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokazima relevantnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložio i zahtijevao, a sve jer je drugostupanjski sud našao da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 1.297.197,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 23. travnja 2010. do isplate. Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada - jer da je osnova na temelju koje je tuženik stekao taj iznos otpala.

 

Gledajući u svijetlu onog što je utvrđeno u postupku koji je prethodio ovome - a što je i konstatirano u donesenoj revizijskoj odluci posl. br. Revt-433/2015-2 od 6. srpnja 2016., pa u bitnome učinjeno i neospornim - te prihvaćeno kao pravilno činjenično utvrđenje i sada osporenom presudom:

 

- da je presudom Općinskog suda u Čabru posl. br. P-7/2003 od 1. kolovoza 2003., potvrđenom presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3507/2003 od 30. svibnja 2006., tužitelju naloženo predati tuženiku 3068 komada bukovih impregniranih trupaca (pragova),

 

- da je tuženik, a obzirom da tužitelj nije postupio u skladu sa tom pravomoćnom presudom - i predao mu navedene trupce, pokrenuo ovršni postupak radi prinudnog ostvarenja svoje (i presudom priznate) tražbine,

 

- da je u tom ovršnom postupku, a rješenjem Općinskog suda u Čabru posl. br. Ovr-62/2006-27 od 23. listopada 2007. (donesenim obzirom da se ovrha predajom predmeta ovrhe nije mogla provesti jer kod ovršenika ti predmeti nisu nađeni), tužitelju (u tome postupku ovršeniku) naloženo namiriti tražbinu tuženika (u tome postupku ovrhovoditelja) od 785.684,12 kn (kao utvrđenu novčanu vrijednost navedenih 3068 komada bukovih impregniranih pragova), sa kamatama po stopi od 15% tekućim od 1. kolovoza 2003.,

 

- da je ovršna radnja pljenidbe novčanih sredstava sa računa tužitelja (ovršenika) radi namirenja te tražbine tuženika (ovrhovoditelja) provedena 4. prosinca 2007., dok je prijenos zaplijenjenog iznosa tuženiku proveden 4. siječnja 2008.,

 

- da je rješenjem posl. br. Ovr-71/2009-42 od 9. studenoga 2009. Općinski sud u Delnicama utvrdio da je navedeni ovršni postupak dovršen,

 

              - da je rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-5946/2007 od 22. veljače 2010. ukinuto navedeno Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Čabru posl. br. Ovr-62/2006-27 od 23. listopada 2007.,

 

              - da je tužitelj tužbu sa zahtjevom da mu tuženik vrati ono što je stekao na temelju rješenja Općinskog suda u Čabru posl. br. Ovr-62/2006-27 od 23. listopada 2007., onog rješenja koje je provedeno (pljenidbom novčanih sredstava tužitelja i njihovim prijenosom tuženiku 4. siječnja 2008. ) - ali potom i ukinuto drugostupanjskim rješenjem, u ovom predmetu podnio 23. travnja 2010.,

 

drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio:

 

a) prije svega, uz pravno shvaćanje, na dijelu kojeg je temeljio i svoju raniju presudu posl. br. Pž-5789/2012-3 od 27. svibnja 2015.:

 

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je do prijelaza utuženog iznosa u imovinu tuženika došlo osnovom presude Općinskog suda u Čabru posl. br. P-7/2003 od 1. kolovoza 2003., potvrđene presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3507/2003 od 30. svibnja 2006., a kojom je tužitelju naložena samo predaja stvari (3068 komada trupaca) tuženiku - do čega (međutim) nije došlo jer tužitelj nije postupio po navedenoj presudi,

 

- da "osnova na temelju koje je došlo do prijelaza utuženog iznosa u imovinu tuženika je rješenje Općinskog suda u Čabru poslovni broj Ovr-62/2006-27 od 23. listopada 2007., a kojim je bilo naloženo tužitelju kao ovršeniku da namiri tražbinu tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 785.684,12 kn s kamatama po stopi od 15% tekućim od 1. kolovoza 2003.",

 

- da je (što „žalitelj osnovano ističe“) tek ukidanjem toga rješenja (po prigovoru na utvrđenu vrijednost bukovih impregniranih pragova) otpala pravna osnova na temelju koje je ovdje tuženik stekao utuženi iznos (koji predstavlja vrijednost bukovih impregniranih pragova),

 

b) a potom i uz daljnje shvaćanje (da) je „slijedom navedenog, pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a valjalo tužbeni zahtjev prihvatiti i naložiti tuženiku vraćanje utuženog iznosa tužitelju zajedno sa zateznim kamatama u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Naime, kako je na strani tuženika riječ o stjecanju utuženog iznosa - koji je njemu neosporno isplaćen na temelju odluke suda koja je (time što je ukinuta i prestala obvezivati i egzistirati) izgubila učinke, tužitelju na temelju instituta stjecanja bez osnove pripada pravo, obzirom na odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO-a), prema kojima: „(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“, „(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“, sa uspjehom zahtijevati da mu se taj prinudnim putem (u ovrsi) oduzeti iznos vrati.

 

Okolnost što tuženik i dalje ima neostvarenu tražbinu (iz pravomoćne i ovršne presude) prema tužitelju na predaju bukovih impregniranih pragova (trupaca), ne može tuženika ovdje dovesti u povoljniju poziciju: ta okolnost daje tuženiku osnovu zahtijevati ostvarenje te tražbine u pripadajućim mu rokovima (moguće i uz primjenu odredbe čl. 10. st. 1. ZPP-a: uz postupanje suda „...bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova“, pri čemu bi sud imao „...onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku“), ali ona ne sprečava niti sama za sebe ograničava ostvarenje ovdje utužene tražbine tužitelja.

 

Tu povoljniju poziciju tuženik ne može ostvariti niti:

 

- pozivanjem na nekorektnost tužiteljeva postupanja ili razloge pravičnosti (kada tužitelj i uz egzistiranje svoje obveze iz već pravomoćne presude na predaju trupaca, tu obvezu ne ispunjuje - ali istodobno ostvaruje kasnije nastalu tražbinu iz odnosa nastalog samo u nastojanju tuženika da ostvari ono što mu neosporno pripada),

 

- ukazivanjem na propuste suda iz ovršnog postupka u kojemu nastoji i faktično ostvariti već priznatu tražbinu, pogotovo u svezi trajanja toga postupka,

 

a sve obzirom da zaštitu pozivom na te okolnosti može ostvariti samo u drugome putu pravne zaštite, a ne u ovome - u kojemu tužitelj ostvaruje pripadajuću mu zaštitu prema okolnostima konkretnog slučaja.

 

Stoga, a budući da je osporena presuda temeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju, reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.