- 1 -              Rev 925/2017-2

 

 

 

 

Broj: Rev 925/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja H. I. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. B., dipl. iur., drugotužitelja H. P. p. d.o.o., Z., OIB: … i trećetužitelja H. C. d.o.o., Z., OIB: …, drugotužitelj i trećetužitelj zastupani po punomoćniku V. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o., Z., protiv tuženika J. Č., iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama prvotužitelja, drugotužitelja i trećetužitelja te tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2107/15-2 od 15. studenog 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-234/11-97 od 22. siječnja 2015., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizije prvotužitelja, drugotužitelja i trećetužitelja te tuženika se odbijaju kao neosnovane.

 

II. Drugotužitelju i trećetužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku J. Č. da tužiteljima H. I. d.o.o, H. P. P. d.o.o. i H. C. d.o.o., kao solidarnim vjerovnicima, plati iznos od 1.957.084,51 kn (jedanmilijundevetstopedesetisedamtisućaosamdesetičetirikune i pedesetijednu lipu), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od 22. 01. 2015. godine pa do isplate te da im nadoknadi parnični trošak i to tužitelju H. I. d.o.o. u iznosu od 113.205,88 kn (stotrinaesttisućadvijestopetkunaiosamdesetiosamlipa), a tužiteljima H. P. P. d.o.o. i H. C. kao solidarnim vjerovnicima u iznosu od 389.404,12 kn (tristoosamdesetidevettisućačetiristočetiri kuneidvanaesetlipa), sve to u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se, kao neosnovan, dio tužbenog zahtjeva u odnosu na zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznose od:

 

14.130,00 kn (četrnaesettisućastotridesetkuna) od 21. 7. 1998. do 21. 01. 2015. godine,

 

1.470,22 kn (tisućučetiristosedamdesetkunaidvadesetidvijelipe) od 2. 9. 1998. do 21. 01. 2015. godine,

 

284.289,15 kn (dvijestoosamdesetičetiritisućedvijestoosamdesetidevetkunaipetnaesetlipa) od 21. 7. 1998. do 21. 01. 2015. godine,

 

284.289,15 kn (dvijestoosamdesetičetiritisućedvijestoosamdesetidevetkunaipetnaesetlipa) od 7. 9. 1998. do 21. 01. 2015. godine,

 

519.261,71 kn (petstodevetnaesettisućadvijestošezdesetijednukunuisedamdesetijednulipu) od 7. 10. 1998. do 21. 01. 2015. godine,

 

853.644,28 kn (osamstopedesetitritisućešestočetardesetičetirikuneidvadesetiosamlipa) od 17. 11. 1998. do 21. 01. 2015. godine.

 

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi za naknadu troškova postupka i to tužitelja H. I. d.o.o. u iznosu od 47.084,12 kn (četrdesetisedamtisuća i osamdesetičetirikuneidvanaesetlipa), tužitelja H. P. P. d.o.o. i H. C. d.o.o. u iznosu od 448.983,38 kn (četiristočetrdesetiosamtiaućadevetstoosamdesetiti kune i tridesetiosam lipa) te tuženika u cijelosti.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-234/11-97 od 22. siječnja 2015. u dijelu točke I. izreke, kojim je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 853.644,28 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 22. siječnja 2015. do isplate, te parničnog troška u iznosu od 50.534,88 kuna tužitelju 1/I. d.o.o. a u iznosu od 170.350,27 kuna tužiteljima 2/H. P. prijevoz d.o.o. i 3/H. C. d.o.o. kao solidarnim vjerovnicima, sve u roku od 15 dana, kao i dijelu točke III. izreke, kojim tuženiku nije dosuđen trošak postupka u iznosu od 350.302,41 kn.

 

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu točke I. izreke, kojim je tuženik obvezan platiti tužiteljima iznos od 1.103.440,30 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i parnične troškove i to tužitelju 1/H. I. d.o.o. u iznosu od 62.671,00 kn te tužiteljima 2/H. P. prijevoz d.o.o. i 3/H. C. d.o.o. kao solidarnim vjerovnicima u iznosu od 219.053,85 kn, te se u tom, daljnjem dijelu tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova, odbija kao neosnovan.

 

III. Odbijaju se žalbe tužitelja 1/H. I. d.o.o., 2/H. P. P. d.o.o. i 3/H. C. d.o.o. kao neosnovane te se potvrđuje navedena presuda u točki II. i dijelu točke III. izreke, kojim tužiteljima nije dosuđen trošak postupka.

 

IV. Preinačava se navedena presuda u dijelu točke III. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parnice u iznosu od 237.397,59 kn, te se nalaže tužiteljima 1/H. I. d.o.o., 2/H. P. P. d.o.o. i 3/H. C. d.o.o. nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 237.397,59 kn, u roku od 15 dana.

 

V. Tužiteljima 2/H. P. P. d.o.o. i 3/H. C. d.o.o. se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“

 

Prvotužitelj je podnio reviziju protiv dijela drugostupanjske presude pod točkama II., III. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačenje drugostupanjske presude sukladno revizijskim navodima.

 

Drugotužitelj i trećetužitelj su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava protiv dijela drugostupanjske presude pod točkama II. i III. izreke (što proizlazi iz sadržaja revizije), predlažući preinačenje drugostupanjske presude sukladno revizijskim navodima, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Tuženik je podnio reviziju protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje drugostupanjske presude u pobijanom dijelu i odbijanje tužbenog zahtjeva kao pravno neutemeljenog.

 

Drugotužitelj i trećetužitelj su u odgovoru na reviziju tuženika predložili odbacivanje revizije tuženika kao nedopuštene, podredno odbijanje kao neosnovane, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizije stranaka nisu osnovane.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

Izreka pobijane presude je razumljiva, a razlozi te presude su jasni, razumljivi i nisu u proturječju s provedenim dokazima te ista nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Navodi revidenata kojima prigovaraju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu od značaja za ovaj postupak, jer u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a prigovor nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije revizijski razlog o kojem se u tom stadiju postupka može raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen protiv tuženika, koji je bio zaposlen kao prometnik vlakova u željezničkom kolodvoru B., radi naknade materijalne štete pretrpljene uslijed sudara vlakova do kojeg je došlo 5. lipnja 1998. na pruzi između željezničkih kolodvora B. i K.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, sudovi su pravilno ocijenili da zahtjev podnesen od strane prednika tužitelja na ročištu u kaznenom postupku održanom 24. ožujka 1999. je imovinskopravni zahtjev postavljen sukladno odredbi čl. 129. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99 - dalje: ZKP).

 

Nakon toga je na ročištu u kaznenom postupku 9. veljače 2004. prednik tužitelja predao prijedlog za ostvarenje imovinskopravnog zahtjeva u ukupnom iznosu 1.957.084,50 kn, a koji iznos tužitelji potražuju u ovom parničnom postupku. Za taj podnesak prvostupanjski sud navodi da je istim došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva pa se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva 24. ožujka 1999., a koji je podnesen unutar roka iz odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) došlo do prekida zastarijevanja (čl. 388. ZOO-a), te da je zastara ponovno počela teći 21. lipnja 2008. kad je postalo pravomoćno rješenje Općinskog suda u Zlataru poslovni broj K-149/08 od 6. lipnja 2008. kojim je odbačen optužni prijedlog oštećenika kao tužitelja (prednika tužitelja u ovom postupku) protiv okrivljenika (ovdje tuženika). Obzirom da je potom podnesena tužba u ovom parničnom postupku (19. rujna 2008.), prvostupanjski sud ocjenjuje da je do prekida zastarijevanja došlo unutar zastarnih rokova iz odredbe čl. 376. ZOO-a te da u odnosu na cjelokupan utuženi iznos 1.957.084,50 kn nije nastupila zastara.

 

Drugostupanjski sud je, uvidom u podneske prednika tužitelja od 24. ožujka 1999. i 9. veljače 2004. (podnesene u kaznenom postupku), kao i račune priložene tužbi u ovom parničnom postupku, utvrdio da je, od računa navedenih u podnesku od 24. ožujka 1999., predmet ovog parničnog postupka samo (jedan) račun od 17. studenog 1998., koji se odnosi na popravak oštećene lokomotive serije … …, glede kojeg je u parnici utužen iznos 853.644,28 kn - i samo u odnosu na taj račun, kojim je zatražena naknada štete na navedenoj lokomotivi (iznos naznačen u tom računu) da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije došlo do preinake tužbe u smislu odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a. U odnosu na preostale račune, sukladno kojima je zatražena naknada materijalne štete na drugim dijelovima vlaka, odnosno drugom vlaku, prvi put tek u podnesku od 9. veljače 2004., drugostupanjski sud je zaključio da je nastupila zastara (jer je naknada štete sukladno stavkama tih računa zatražena izvan rokova propisanih odredbom čl. 376. ZOO-a).

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, drugostupanjski sud pravilno obrazlaže da sama činjenica da se radi o šteti iz istog događaja, nema za posljedicu da podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva za jedan dio štete nastale u tom događaju, dolazi do prekida zastare i za svu preostalu štetu nastalu predniku tužitelja iz istog događaja.

 

Također, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je 21. lipnja 2008., pravomoćnošću rješenja Općinskog suda u Zlataru poslovni broj K-149/08 od 6. lipnja 2008. (kojim je odbačen optužni prijedlog oštećenika kao tužitelja protiv okrivljenika, ovdje tuženika, zbog nastupanja apsolutne zastare kaznenog progona) u odnosu na iznos 853.644,28 kn koji tužitelji potražuju sukladno stavkama računa od 17. studenog 1998., zastara ponovno počela teći. Budući da je prednik tužitelja unutar roka od tri mjeseca naznačenog u odredbi čl. 390. st. 1. ZOO-a, podnio tužbu radi naknade štete u ovom parničnom postupku (19. rujna 2008.), smatra se da je zastarijevanje u odnosu na iznos zatražen sukladno navedenom računu prekinuto podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku.

 

Slijedom navedenog, ocjena ovog suda je da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prigovor zastare djelomično odbio smatrajući ga neosnovanim, a djelomično ga je prihvatio i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 98. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95 i 65/95) te odredbe čl. 154. i 192. ZOO-a, ocijenivši da je za štetan događaj isključivo odgovoran tuženik koji je u konkretnom slučaju postupao s krajnjom nepažnjom, radi čega odgovara poslodavcu za nastalu štetu.

 

Naime, sudovi su na temelju brojnih provedenih dokaza, saslušanja svjedoka i tuženika te nalaza i mišljenja vještaka za željeznički promet i vozila, M. M., koji je analizirao dokumentaciju priloženu spisu predmeta i odredbe Prometnog pravilnika koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, zaključili da je tuženik dopustio prolazak motornog vlaka broj …, a da prethodno nije zatražio ni dobio dopuštenje prometnika u K., što je bio dužan, koji je na propisano način predao prednajavu i najavu prijevremenog polaska vlaka broj … prema kolodvoru B. - i da upravo takvo postupanje tuženika predstavlja uzrok predmetnog štetnog događaja.

 

Neosnovani su revizijski prigovori tuženika koji tvrdi da sudovi kod ocjene uzročnosti nisu uzeli onaj uzrok koji je štetnom događaju najbliži. To obrazlaže tvrdnjom da je do štetnog događaja došlo zbog nepridržavanja voznog reda od strane prometnika u K., odnosno zbog postupanja prednika tužitelja koji je propustio nadzirati rad prometnika i njihovo služenje registrofonom (linijom koja se snima) kao propisanim načinom komunikacije.

 

Naime, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da korištenje komunikacijske linije koja se ne snima, kao i postupanje prometnika kolodvora K., koji je trebao najprije provjeriti redovitost vlaka broj … (iako u Prometnom dnevniku i Telegrafsko-telefonskom dnevniku nije utvrđeno postojanje najave, prednajave niti traženje dopuštenja za primanje tog vlaka) pa tek nakon što se uvjeri u kašnjenje vlaka broj … tražiti dopuštenje za prijevremeni polazaka vlaka broj … budući su vremenske uštede minimalne a time se narušio vozni red - ne predstavlja štetnom događaju najbliži i za njega tipičan uzrok.

 

Naime, obzirom na tijekom postupka utvrđene činjenice - da je tuženik znao da će vlak broj … stići u kolodvor B. prijevremeno radi čega je potrebno do tada zadržati vlak broj … u kolodvoru, te da je s prometnikom iz K. prethodno dogovorio da će tek po obavljenom „križanju vlakova“ taj vlak propustiti prema K. - tuženikovo propuštanje vlaka broj … prema K., bez predavanja najave ili prednajave tog vlaka, predstavlja uzrok štetnog događaja.

 

Pritom valja reći da su neosnovani revizijski navodi tuženika o tome da je drugostupanjski sud donio pobijanu presudu temeljeći je na zaključku o neposrednoj uzročnoposljedičnoj vezi između nastanka štetnoga događaja i tuženikovog konzumiranja alkohola (koje proizlazi iz iskaza samog tuženika i svjedoka, ali stupanj alkoholiziranosti u trenutku štetnog događaja nije utvrđivan u kaznenom ni parničnom postupku, kao niti utjecaj istog na postupanje tuženika).

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno dosudili zateznu kamatu koja teče od donošenja prvostupanjske presude (čl. 189. st. 2. i čl. 277. st. 1. ZOO-a), jer je visina cjelokupne štete utvrđena tek vještačenjem u parnici. Tužitelji nisu dokazali da je njihov prednik imao novčane izdatke za popravak, a priloženi interni računi, koje je prednik tužitelja izdao sam sebi, ne predstavljaju dokaz o istom. Suprotno revizijskim navodima tužitelja, u konkretnom slučaju ne primjenjuje se odredba čl. 186. ZOO-a te su tužitelji osnovano odbijeni sa zahtjevom za dosuđenje zateznih kamata tekućih od datuma navedenih na priloženim računima, budući da tužitelji nisu dokazali da je šteta doista otklonjena prije donošenja sudske odluke.

 

Iz obrazloženih razloga valjalo je revizije stranaka odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u izreci presude, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Drugotužitelju i trećetužitelju nisu priznati troškovi odgovora na reviziju tuženika koji nije bio nužan u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.