- 1 -              Rev 3019/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3019/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. F. iz L., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik iz L., protiv tuženika I. - M. s. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz R., radi utvrđenja nedopuštenom („poništenja“) odluke o otkazu ugovora o radu i obvezivanje na vraćanje na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-420/2017-2 od 22. ožujka 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. Pr-134/2016-22 od 7. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se poništi „tuženikova odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju od 1. kolovoza 2016. kao nedopuštena“ te utvrdi „da radni odnos tužitelja kod tuženika nije niti prestao“ - i tuženik obveže vratiti „tužitelja na posao u roku od 15 dana“.

 

Ujedno je potvrđeno i prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju naloženo „da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna“ - te odbijen „tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.ˮ

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako tvrdi) u postupku počinjene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te one iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače, podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novineˮ, broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novineˮ, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega: na kojim se dokazima temelji) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje (navodom da je „zanemarena činjenica...“, da je „zaključak suda u potpunosti neutemeljen i u suprotnosti s ostalim dokazima...“, da se presuda ne može ispitati i nema razloga - odnosno dani razlozi su nejasni i proturječni),

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o povredama koje mu je tuženik stavio na teret - temeljeći na njima svoju odluku o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu, sve uz tvrdnju da su u postupku zanemareni njegovi navodi, odnosno da u ovome nisu provedeni svi dokazi koje je predlagao a „provedena je nepotpuna i pogrešna analiza dokaza” (obzirom da „iz nijednog dokaza ne proizlazi” da je upravo on počinio radnje koje su mu stavljene na teret - i o tome sud „sasvim paušalno zaključuje” temeljem iskaza svjedoka „a koji se odnose na ostale radnike tuženika, a ne na tužitelja”), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog - te da je njegov iskaz trebalo ocijeniti istinitim i točnim (a da iskaze saslušanih svjedoka nije trebalo vrednovati onako kako je to učinjeno), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da (i pored toga što je teret dokazivanja razloga za otkaz ležao na tuženiku) predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o sadržaju odnosa s tuženikom te o njegovom postupanju (u odnosu na radnje zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu) - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju,

 

- da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle i iskazi svjedoka - pa tužitelj pogrešno smatra da se odluka o predmetu spora trebala temeljiti na njegovom iskazu i da je ovome trebalo pokloniti vjeru.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja da se poništi „tuženikova odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 1. kolovoza 2016. kao nedopuštena“ te utvrdi „da radni odnos tužitelja kod tuženika nije niti prestao“, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je radio do donošenja pobijane odluke.

 

Sporno je: je li udovoljeno svim pretpostavkama iz Zakona o radu („Narodne novineˮ, br. 93/2014. - dalje: ZR-a) za otkaz navedenog ugovora zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju Ugovora o radu sklopljenog 1. veljače 2016. na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu prodavač u Regiji R. na benzinskoj postaji u L.,

 

- da je „na temelju prijedloga direktora Regije R. od 19. srpnja 2016. a povodom prijave Sektora M. I. d.d. o potencijalnim nepravilnostima o izdavanju računa na maloprodajnim mjestima L.“ provedena interna istraga „od strane Sektora upravljanja sigurnošću...na M. L. u periodu od 25. travnja do 1. lipnja 2016.“ i „utvrđeno da su radnici između ostalih ovdje tužitelj počinili nepravilnosti u izdavanju računa na M. L. a nepravilnost se očituje u izdavanju računa za utočeno gorivo kupcima koji su za utočeno gorivo plaćali gotovinom i izdavali R1 račune u kojima je bilo naplaćeno više od jednog utakanja goriva. Nakon prvog utakanja za koje nisu izdali račun u većini slučajeva su stavljali agregat i tako onemogućili pristup kupcu do tog agregata. Nakon drugog utakanja koji je također najčešće plaćen gotovinom izdavali su račun za više od jednog utakanja a vatrogasni aparat je kod agregata ponekad postavljen više od sat vremena. U nekim slučajevima da je vršena naplata karticama na ime privatnih tvrtki a gorivo koje je utakano je neki drugi kupac plaćao gotovinom. Nadalje kod izdavanja računa dostavnice koje su naplaćene I. karticom prodavači su potpisivali račun sa prednje strane koju potpisuje kupac i sa zadnje strane koju potpisuje prodavač“,

 

- da su time ovi „prekršili interne propise I. d.d. neizdavanjem računa ili izdavanjem neodgovarajućeg računa, zatim obvezu da se za svaku transakciju odmah izda račun po završetku transakcije, pomaganje u poreznim prevarama zbog izdavanja lažnih nevjerodostojnih računa“,

 

- da je pregledom radne odjeće radnika „na dan kontrole 31. svibnja 2016. utvrđeno da isti u džepovima imaju vlastite stvari, novac, novčanike te da se ispod blagajne nalaze kartice kojima se vrši izdavanje vjerodostojnih računa“,

 

- da su „prodavači za izdavanje nevjerodostojnih R1 za sebe kao nagradu zadržavali 10% od izdanog računa“,

 

- da „je i ovdje tužitelj u spornom razdoblju (uglavnom 25. 26. i 27. travnja 2016.) postupao na opisan nedopušten način“, to sve iako je „tužitelj u svom iskazu izričito osporio da bi uopće imao saznanja o tome da su zaposlenici - njegovi kolege prodavači imali na raspolaganju navedene kartice pojedinih obrtnika“ („naveo je da on nikada nije koristio takve kartice a isto tako je naveo da nije bio upoznat s time da su njegove kolege spomenute kartice koristili“: „tužitelj naime na dan predmetne izvanredne kontrole nesporno nije bio prisutan u maloprodajnom mjestu benzinske postaje u L. jer je bio na godišnjem odmoru, tako da nije dao izjavu niti je isti pregledan, za razliku od većine njegovih kolega prodavača“),

 

- da su „nevjerodostojne“ tvrdnje tužitelja „da on nikada nije koristio takve kartice jer je takav iskaz, osim što nije uvjerljiv i životan, protivan svim ostalim dokazima“,

 

- da su „tužitelj kao i njegove kolege bili i morali biti upoznati da se nakon svake pružene usluge treba izdati račun a što na ovakav način zasigurno nije činjeno i što predstavlja već samo po sebi težu povredu obveza iz radnog odnosa jer je na takav način tuženiku mogla nastati znatna šteta u smislu odredbi Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom kojim su propisane značajne novčane kazne, kao i u smislu odredbi Općeg poreznog zakona prema kojem neizdavanje računa spada u najteže porezne prekršaje za koje je propisana novčana kazna“: „tako izdavani R1 računi su...fiktivni obzirom se ne odnose na stvarno utočeno gorivo od strane vlasnika tih kartica. S druge strane tuženiku je takvim postupanjem nanesena šteta u smislu provizija koja se plaća na kartično poslovanje, dok su s druge strane izdavanjem R1 računa omogućavali vlasnicima kartica da takve račune prikažu kao trošak u smislu plaćanja manjeg poreza“,

 

- da je „i tužitelj u više navrata postupao na isti način kao što se to na teret stavlja i njegovim kolegama, a što njegove kolege nisu niti osporile kako to proizlazi iz njihovih izjava priležećih spisu, pa sud stoga ne poklanja vjeru iskazu i tvrdnjama tužitelja kako je naprijed obrazloženo, već smatra da je tuženik sudu pružio dovoljno argumentiranih dokaza koji opravdavaju donošenje predmetne odluke o otkazu“,

 

- da je pozivom na prethodno navedena utvrđenja i čl. 116. ZR-a, tuženik 1. kolovoza 2016. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu - kojom je otkazao sa tužiteljem sklopljeni Ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, uz tužitelju priznato pravo na otkazni rok „s time da na zahtjev poslodavca prestaje raditi i nije dužan dolaziti na posao za vrijeme otkaznog roka u kojem razdoblju ima pravo na isplatu naknade plaće i priznanje ostalih prava kao da je radio osim prava na naknadu troška prijevoza“,

 

- da je u obrazloženju te odluke o otkazu navedeno i „da iz opisanih postupanja proizlazi da tužitelj nije izdavao račune za utočeno gorivo kupcima koji su utočeno gorivo plaćali gotovinom i da je izdavao R1 račune na kojima je bilo naplaćeno jedno ili više goriva pri čemu je naplaćeno gorivo karticama privatnih tvrtki. Nakon prvog utakanja koje ne bi bilo naplaćeno da je blokiran agregat kojem nije izdat gotovinski račun jer je pored istog bio postavljen vatrogasni aparat koji je onemogućavao kupcima pristup do agregata. Nakon drugog utakanja koje je također plaćano gotovinom da je izdavan račun sa više od jednog utakanja. Na taj način da je tužitelj prekršio niz odredbi iz radne obveze kao što su uputa izdavanja računa na maloprodajnom mjestu gdje se u točci II navodi kao teška povreda radne obveze neizdavanje računa ili izdavanje neodgovarajućeg računa što podrazumijeva obvezu ispostavljanja računa za svaku transakciju odmah po završetku iste. Tuženik nadalje ukazuje na Zakon o porezu na dodatnu vrijednost (NN 73/13, 93/13, 148/13, 153/13, 143/14) i to na čl. 78. st. 1. koji govori o obvezi izdavanja računa te čl. 131. st. 1. toč. 4. koji govori o činjenju prekršaja u slučaju korištenja oslobađanja od plaćanja PDV-a protivno odredbama Zakona. Tuženik ukazuje na odredbe Općeg poreznog Zakona u čl. 56. st. 3. prema kojem je vjerodostojna samo ona isprava koja potpuno i istinito odražava nastali događaj“.

 

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje (prihvaćanjem razloga i shvaćanja prvostupanjskog suda):

 

- da tužitelj neosnovano ističe da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu izvan roka od 15 dana propisanog odredbom čl. 116. st. 2. ZR-a „jer da je u zaglavlju naveden čl. 116. ZR-a, a u izreci da se Ugovor o radu otkazuje zbog osobito teških povreda iz radnog odnosa“: da je „s tim u svezi, potrebno istaknuti da je iz samog naziva vidljivo da se radi o redovitom otkazu ugovora o radu, te da je poslodavac priznao tužitelju otkazni rok, a što nedvojbeno nije obveza poslodavca kada daje izvanredni otkaz“ a „okolnost što je u Odluci o otkazu ugovora o radu navedeno da je poslodavac izgubio povjerenje u radnika, nema za posljedicu automatski upućivanje na izvanredni otkaz ugovora o radu. Ovo stoga jer i u slučaju redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, poslodavac može izgubiti povjerenje u radnika, tako da nastavak radnog odnosa nije moguć“ (da uostalom „kada se radi o razlozima za izvanredan otkaz, a poslodavac je donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, tada prava radnika nisu povrijeđena, a niti to čini odluku nezakonitom“ - to i prema pravnom shvaćanju izraženom i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-181/02 od 25. ožujka 2004.“),

 

- da „je između I. - I. n. d.d. Z., kao poslodavca, te D. F. 21. rujna 2015. sklopljen Sporazum o prestanku radnog odnosa s danom 31. siječnja 2016., te da je između I. - M. s. d.o.o. Z., kao poslodavca i sada tužitelja sklopljen Ugovor o radu dana 1. veljače 2016.“,

 

- da se „sve individualizirane i utvrđene povrede ugovora o radu tužitelja odnose na radni odnos koji je zasnovan kod I. - M. s. d.o.o. Z., dakle nakon 1. veljače 2016.“: „stoga je bez pravnih posljedica žalbena tvrdnja tužitelja da se u ovoj pravnoj stvari radi o prenošenju djelatnosti, te posljedično i ugovora o radu, pa da je zbog toga trebalo provesti postupak savjetovanja s radničkim vijećem koje je postojalo kod ranijeg poslodavca I. - I. n. d.d. Z.,

 

- da „u ovoj pravnoj stvari predmet spora nije valjanost prenošenja ugovora na novog poslodavca, tako da se neosnovano žalbenim navodima upućuje na odredbe ZR-a kojima je uređen taj pravni institut“,

 

- da kod tuženika u prijepornom razdoblju (u vrijeme otkazivanja ugovora sklopljenog sa tužiteljem) nije postojalo radničko vijeće, ali je djelovalo više sindikata, a oni se nisu sporazumjeli o osobi sindikalnog povjerenika i o tome obavijestili poslodavca, u skladu sa odredbom čl. 153. st. 4. ZR-a (prema kojoj: „Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz stavka 3. ovoga članka, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca.“): pa „zbog propusta sindikata na strani poslodavca nema obveze savjetovanja u smislu odredbe čl. 150. ZR-a“,

 

- da su o „načinu postupanja u smislu korištenja kartica imali saznanja svi prodavači, te da su svi upravo tako postupali, a time je skrivljeno ponašanje tužitelja individualizirano, kao i zbog činjenice da je videonadzorom utvrđeno da je koristio kartice trećih osoba i izdavao R1 račun za naplaćenih više od jednog utakanja goriva“: da prvostupanjski sud „pravilno nije poklonio vjeru iskazu tužitelja kojim u bitnom osporava takvo postupanje, jer je to u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima...tužitelj je višekratno kršio obveze iz radnog odnosa, a time je poslodavac dokazao da je imao opravdan razlog tužitelju otkazati ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, temeljem čl. 115. ZR-a“,

 

- da „žalbeni navodi tužitelja da tuženiku nije nastala šteta, nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, jer je nastanak štete pretpostavka za odštetnu odgovornost, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o kršenju obveza iz radnog odnosa“,

 

- da je „odredbom čl. 119. st. 1. ZR-a propisana dužnost poslodavca dati pisano upozorenje radniku prije otkaza ugovora o radu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“: a kako je tužitelj „obavljao radne zadatke suprotno temeljnim pravilima ponašanja prodavača“ nije niti bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju daje i pisano upozorenje,

 

- da je „prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj navedenog dana kada je bila kontrola bio na godišnjem odmoru i zbog toga nije dao pisanu obranu u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a“: međutim, tužitelj je u dva navrata razgovarao s nadređenima i tom prilikom mu je omogućeno usmeno iznošenje obrane a tužitelju je pisano iznošenje obrane omogućeno i kroz zahtjev za zaštitu prava, tako da odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu nije nezakonita.

 

Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku revizijski sud nalazi pravilnim.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. Pr-134/2016-22 od 7. kolovoza 2017.

 

Revizijski sud tek primjećuje:

 

- da za značaj odluke o otkazu ugovora o radu (je li u njoj riječ o redovitom ili izvanrednom otkazu ugovora) nije odlučno je li tuženik pogrešno naznačio odredbu ZR-a na kojoj je temelji ili kako ju je nazvao: odlučni su razlozi otkaza i stvarni sadržaj odluke - a po tome sadržaju, svojstvenom (pa i u svezi danog otkaznog roka) odlukama o redovitom otkazu ugovora - zbog skrivljenog ponašanja radnika, ovdje je osporenoj odluci tuženika opravdano dan značaj odluke o redovitom otkazu ugovora iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-a, one i iz njezina naziva,

 

- da priroda poslova (za radno mjesto prodavača) koje je tužitelj morao obavljati kod tuženika, koju prirodu karakterizira potreba za odgovornim ponašanjem, zahtijeva savjesnog ili poštenog, korektnog, discipliniranog radnika - koji će poštivati propisano ili uobičajeno i naloženo mu ponašanje i voditi brigu o imovini poslodavca te njegovoj djelatnosti i njegovom poslovnom ugledu, pa je i tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno ispunjava svoje ugovorene radne obveze - sve i u smislu odredaba čl. 4., 6. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ, br. 35/2005. i 41/2008.) i odredbe čl. 8. st. 1. ZR-a. Međutim, tužitelj se nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - a nižestupanjski sudovi pravilno su ocijenili (sve u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a) da je svojim ponašanjem kršio radne obveze (u okviru čega je počinio i osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa), što po težini i karakteru toga kršenja, a uz uvažavanje svih okolnosti i njegovih interesa i interesa tuženika, opravdava dani mu redoviti otkaz ugovora o radu,

 

- da, uostalom, tužitelj u odnosu na takvo shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz tog razloga se revizija ne može sa uspjehom izjaviti (u smislu već navedene odredbe čl. 385. ZPP-a),

 

- da, a budući da iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu sklopljenog sa tužiteljem, nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužitelja na rad,

 

- da ZR-om propisani postupak (iz odredaba čl. 150. i čl. 153. st. 3.) savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom ne valja relativizirati: riječ je o bitnoj obvezi u ostvarenju stvarne i primarne svrhe postojanja sindikata, demokratske organizacije radnika - u koju se radnici dobrovoljno udružuju kako bi zajednički zastupali, unapređivali i štitili svoja radna i druga prava i interese.

 

Međutim, svrha odredaba ZR-a koje uređuju to savjetovanje iscrpljuje se u ostvarenju mogućnosti zaštite radnika u uvjetima kada je i poslodavac znao za svoju obvezu savjetovanja i mogućnost da je ostvari (ovdje relevantno: kada je znao za postojanje većeg broja sindikalnih povjerenika koji imaju pravo i obvezu štititi prava radnika) ili za osobe izabrane po svakome sindikatu da kod njega obavljaju prava i obveze sindikalnih povjerenika - a ne i u uvjetima kada poslodavac za tu mogućnost nije znao jer ga nitko od sindikata nije obavijestio o tome ili da su odabrali jednog „zajedničkog“ povjerenika za pružanje te zaštite.

 

Sa time u svezi, u ovome slučaju, kraj činjeničnog utvrđenja (koje se više ne može preispitivati) da tuženik nije bio obaviješten o organiziranju sindikata, odnosno o tome da kod njega dijeluje više sindikata i koji su to - i kada ovi nisu niti imali „zajedničkog predstavnika niti su obavijestili tuženika o osobi povjerenika koji bi predstavljao te sindikate“ (koji će imati prava i obveze radničkog vijeća), jedino je pravilno zaključiti (kako je to osporenom presudom i učinjeno) da savjetovanje o otkazu tužitelju nije moglo biti provedeno zbog propusta sindikata - a ne poslodavca, pa to nesavjetovanje ne može imati za posljedicu nedopuštenost otkaza ugovora o radu.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.