- 1 -              Rev 323/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 323/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz R., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica Z. M., odvjetnica iz R., protiv tuženice Općine Seget, S., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik M. T. P., odvjetnik iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1765/2018-5 od 29. kolovoza 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru posl. br. P-6792/2015 od 30. travnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1765/2018-5 od 29. kolovoza 2019. u dijelu u kojemu je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru posl. br. P-6792/2015 od 30. travnja 2018. i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu „zbog umanjenja vrijednosti njegovog zemljišta“ (sa odlukom o parničnom trošku) - i predmet u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku 1. izreke, odbijena je djelomično žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu kojim je u točki II. izreke naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 26.860,50 kuna“,

 

- u stavku 2. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu:

 

a) kojim je „u točki I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 493.113,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 10. srpnja 2015. do isplate“ tako da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen,

 

b) kojim je „u točki II. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđenu glavnicu od 26.860,50 kuna“ i u tom je dijelu suđeno:

 

„Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju zatezne kamate na iznos od 26.860,50 kuna od 30. travnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“ - dok je „ostali zahtjev“ za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 10. srpnja 2015. do 29. travnja 2018. odbijen kao neosnovan.

 

- u stavku 3. izreke, odlučeno je da „svaka stranka snosi svoje troškove“.

 

Protiv drugostupanjske presude u odluci kojom je preinačena prvostupanjska presuda i njegov zahtjev za naknadu na ime umanjene vrijednosti zemljišta odbijen, tužitelj je podnio „prijedlog za dopuštenje revizije“ zbog (kako drži, prema sadržaju „prijedloga“) u postupku počinjene bitne postupovne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, bitne postupovne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija dopusti.

 

Odgovor na taj „prijedlog“ nije podnesen.

 

Revizija (podnesena po tužitelju kao „prijedlog“) je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 29. kolovoza 2019., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se, na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), na ovaj spor, prema njegovom sadržaju, glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna.

 

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, u slučaju kakav je ovdje, kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju čini ta novčana svota.

 

Sukladno prethodno navedenom, kako novčana svota iz zahtjeva tužitelja, onog koji je predmetom ovoga postupka, prelazi vrijednost mjerodavnu za dopuštenost revizije (200.000,00 kn), to je po tužitelju podnesena revizija protiv osporene presude dopuštena prema vrijednosnom kriteriju (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a).

 

Budući da je osporena presuda donesena prije 1. rujna 2019., na nju se, a u smislu odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019., glede dopuštenosti revizije ne primjenjuje, kako to tužitelj pogrešno drži, novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Stoga je “prijedlogu” tužitelja opravdano dati značaj revizije izjavljene protiv osporene presude.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju (obzirom da je reviziju protiv osporene presude podnio samo tužitelj: slijedom čega predmetom pobijanja nije i odluka o zahtjevu za plaćanje naknade „za zemljište na kojemu je izgrađeno autobusno ugibalište“) zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice naknaditi mu štetu „zbog umanjenja vrijednosti njegovog zemljišta označenog kao čest. zem. 93/3 k.o. S. uslijed nepostojanja pristupnog puta za prolaz automobilom do te nekretnine“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tijekom 1988. između tužitelja i bivše Mjesne zajednice Seget Vranjica, pravne prednice tuženice Općine Seget, sklopljen sporazum kojim se tužitelj obvezao ustupiti dio svojega zemljišta označenog kao čest. zem. 93/3 k.o. S. bez naknade za izgradnju autobusnog ugibališta, a prednica tuženice se obvezala izgraditi pristupni put širine 3 m za provoz automobila od javne ceste do preostalog dijela spomenute tužiteljeve nekretnine“,

 

- da je pravna prednica tuženice u ispunjenju toga sporazuma, koristeći ono što je sporazumom dobila, „izgradila autobusno ugibalište“,

 

- da je „u ožujku 1990. napravila i put za pristup s javne ceste na navedenu tužiteljevu nekretninu u širini od 1,50 m i dužini od 5 m“, dakle, ne onaj iz sporazuma - već takav da se njime ne može prolaziti automobilom,

 

- da je „u vrijeme kada je sklopljen navedeni sporazum između tužitelja i pravne prednice tuženice, postojala tehnička mogućnost izgradnje pristupnog puta za prolaz vozila s javne ceste na tužiteljevu nekretninu, ali ne i pravna mogućnost jer prednica tuženice nije imala odobrenje od poduzeća „H. c.“ za ostvarenje prava na cestovni priključak odnosno izgradnju prilaznog puta s javne ceste do tužiteljeve nekretnine“ - bez kojeg odobrenja se takav put nije smio i nesmije graditi,

 

- da (time) „ispunjenje sporazuma sklopljenog između tužitelja i pravne prednice tuženice nije bilo moguće već u vrijeme sklapanja tog sporazuma“: pravna prednica tuženice nije imala ovlasti (pravo, odnosno mogućnost) izgraditi pristupni put za prolaz vozila s javne ceste na tužiteljevu nekretninu, onaj koji se sporazumom iz 1988. obvezala sačiniti - a u istoj je poziciji (nemogućnosti) sada i tuženica,

 

- da sada više nije moguće napraviti pristupni put za provoz automobilom od javne ceste do tužiteljeve nekretnine niti na mjestu na kojem se mogao napraviti prije postizanja sporazuma iz 1988., i to „zbog autobusnog ugibališta“, postojanje kojeg sprečava gradnju toga puta,

 

- da u konkretnom slučaju zbog sagrađenog autobusnog ugibališta više nije moguć niti „povrat“ zemljišta kojeg je sporazumom tužitelj „besplatno“ ustupio prednici tuženice (tužitelju je za to ugibalište „oduzeto ukupno 47 m2 zemljišta, i to dio čest. zem. 93/3 k.o. S. u površini od 37 m2 i dio čest. zem. 93/11 k.o. S. u površini od 10 m2“),

 

- da se tužiteljeva nekretnina čest. zem. 93/3 k.o. S. nalazi u građevinskoj zoni i ona i „dalje“ predstavlja građevinsko zemljište - ali bez mogućnosti da se tužitelj takvim koristi obzirom da do nje nema pristupnog puta,

 

- da takva sa svojim sjevernim dijelom graniči sa zemljištem na kojemu bi se mogla sagraditi prometnica - ali za izgradnju takve („buduće“) još nisu dobiveni niti „uvjeti uređenja“: tek ako bi se i kada bi se ona izgradila, njome bi tužitelju bio omogućen pristup osobnim vozilom na predmetnu nekretninu - i na njoj bi bila (jer predstavlja građevinsko zemljište) moguća izgradnja (ovako „dok se ne dobiju uvjeti uređenja ne može se započeti s gradnjom jer nisu izvedene osnovne pretpostavke glede infrastrukture odnosno izgradnje pristupnog puta sa sjeverne strane koji je predviđen po urbanističkom planu“).

 

Drugostupanjski sud je na temelju takvih utvrđenja, koja u bitnome nisu niti sporna, zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „se u konkretnom slučaju radi o pravnoj situaciji iz odredbe članka 47. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18)“: prema toj odredbi „kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.“ Zato je ugovor koji je sklopljen između tužitelja i prednice tuženice kojim se je tužitelj obvezao ustupiti besplatno svoje zemljište za izgradnju autobusnog ugibališta, a prednica tuženice zauzvrat izgraditi put za provoz vozilima s javne ceste do ostalog dijela tužiteljeve nekretnine, ništav, pa se u razrješenju spora između stranaka trebaju primijeniti odredbe ZOO-a koje uređuju posljedice ništavosti odnosno odredbe članka 104. ZOO-a“,

 

- da „prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje,

 

- da je „što se...tiče zahtjeva tužitelja za naknadu štete zbog umanjenja vrijednosti njegove nekretnine prvostupanjski sud na temelju vještačenja utvrdio da se tužiteljeva nekretnina označena kao čest. zem. 93/3 k.o. S. nalazi u građevinskoj zoni i da sa svojim sjevernim dijelom graniči s budućom prometnicom i da će se izgradnjom predmetne prometnice omogućiti tužitelju pristup osobnim vozilom na predmetnu nekretninu u kojem slučaju navedena nekretnina i dalje predstavlja građevinsko zemljište na kojemu je moguća izgradnja. Međutim, dok se ne dobiju uvjeti uređenja ne može se započeti s gradnjom jer nisu izvedene osnovne pretpostavke glede infrastrukture odnosno izgradnje pristupnog puta sa sjeverne strane koji je predviđen po urbanističkom planu“,

 

- da „s obzirom na navedene okolnosti prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelju zbog nemogućnosti izgradnje pristupnog puta s javne ceste na njegovu nekretninu čest. zem. 93/3 površine 583 m2 nastala šteta u obliku umanjenja vrijednosti nekretnine koja prema procjeni vještaka R. M. iznosi 493.113,00 kune, pa je naložio tuženici da taj iznos zajedno sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2015. naknadi tužitelju“,

 

- da je time „prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev s naslova naknade štete zbog umanjenja vrijednosti predmetne tužiteljeve nekretnine“,

 

- da „naime, predmetna tužiteljeva nekretnina nije izgradnjom navedenog autobusnog ugibališta i nemogućnošću izgradnje pristupnog puta za provoz vozila od postojeće javne ceste do tužiteljeve nekretnine izgubila svojstvo građevinskog zemljišta, budući da se tužiteljeva nekretnina prema prostornom planu nalazi u građevinskoj zoni te je prema planu pristup za tu nekretninu predviđen odnosno planiran s druge strane, odnosno sa sjevera, a ne s postojeće javne prometnice na kojoj je izgrađeno autobusno ugibalište“: „stoga u situaciji kada je tužiteljeva nekretnina i nadalje zadržala svojstvo građevinskog zemljišta tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete koja se sastoji u isplati tržišne vrijednosti predmetne nekretnine u skladu s procjenom vještaka, jer takav zahtjev s obzirom na utvrđene okolnosti još nije dospio“,

 

- da je „zbog navedenog trebalo na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženice preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog umanjenja vrijednosti tužiteljeve nekretnine u iznosu od 493.113,00 kuna sa zateznim kamatama i taj tužbeni zahtjev odbiti“.

 

Osporena presuda, sa takvim shvaćanjem, ne sadrži ono bitno, relevantno za odluku o predmetu spora - prema pravnoj osnovi na kojoj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev: jasne, uvjerljive i logične razloge koji bi opravdavali u njoj istaknuto shvaćanje da vrijednost prijeporne nekretnine u vlasništvu tužitelja nije umanjena - i da tužitelju ne pripada utuženi iznos jer (da) njegov zahtjev za isplatu ovog nije niti dospio.

 

Naime, ovdje valja poći od osnovnog: tužitelj svojim zahtjevom ne potražuje naknadu zbog toga što bi (kao) njegovo zemljište prestalo biti građevinsko.

 

Riječ je o nečemu drugome: on potražuje naknadu jer je njegovo zemljište kao građevinsko, dakle - zadržavši karakter takvog (građevinskog), a neispunjenjem obveze tuženice (ili njezine prednice) iz postignutog sporazuma od 1988., konkretno - time što mu ona upravo i samo u ispunjenju ovog nije omogućila pristup tome zemljištu (i sagradila adekvatni pristupni put), zbog izostanka pristupnog puta izgubilo vrijednost koju bi imalo kao građevinsko - ali sa pristupnim putem.

 

Jednostavno: njegov zahtjev valja promatrati kao zahtjev za naknadu zbog umanjenja vrijednosti njegovog zemljišta u vidu razlike između vrijednosti koju je ono imalo kao građevinsko sa mogućnošću da na njega pristupi i vozilima (ili da taj pristup ostvari bilo preko svoga zemljišta, koje je sada autobusno ugibalište i za njega izgubljeno - ili uz putnu vezu ugovorenu sporazumom, a koja je opet trajno izostala) - i one vrijednosti koju ono sada ima, opet kao građevinsko - ali bez mogućnosti da ga kao takvog valorizira ili koristi obzirom da je izgubio mogućnost ostvarenja adekvatne putne veze uz koju ga jedino i može koristiti.

 

Tako gledano, a obzirom da se vrijednost nekog zemljišta ravna (logično) i prema tome da li je i koliko je pristupačno (jer mogućnost njegova korištenja i način toga korištenja zavisi i od toga da li je dostupno: dakle - može li se do njega vozilima, samo pješke ili...), osnovanost tužbenog zahtjeva i (povezano sa time) logičnost ili razumnost navoda tužitelja da je vrijednost njegova zemljišta u okolnostima konkretnog slučaja u bitnome umanjena isključivo u svezi onog što je „stvoreno“ iz sporazuma postignutog sa prednicom tuženice, time što je ona ispunila taj sporazum u svoju korist i ostvarila ono što je njime ugovorila za sebe:

 

- preuzela zemljište koje joj je tužitelj „besplatno“ dao i na njemu sagradila autobusno ugibalište,

 

- te stvorila tako situaciju (izgleda: neospornu) u kojoj tužitelj ne samo da to zemljište više ne može vratiti (trajno mu je oduzeto iz posjeda i vlasništva), nego je ostao i bez mogućnosti ostvariti putnu vezu preko njega do svoje nekretnine, onu - koju je (izgleda) mogao ostvariti preko tog, ranije, prije sklapanja sporazuma i njegovog djelomičnog ostvarenja - njegovog zemljišta, ali i bez mogućnosti dobiti (ovdje relevantno) drugu vezu, onu iz sporazuma,

 

ne može otkloniti činjenica, sama za sebe, da je njegovo zemljište ostalo građevinsko - sa tek nekom mogućnošću (ostvarenje koje ne zavisi od njega) da jednom u „budućnosti“ (ničime određenoj) dobije putnu vezu, k tome ne onu iz sporazuma - već drugu, i to ako i kada se za to (prvo) ostvare prostorni uvjeti (uz ostalo: tek ishode i sva potrebna odobrenja za gradnju te veze - izgledno i ona zbog koje nije ostvaren niti sporazum).

 

Osporena presuda ne sadrži razloge o tome kako je ocijenjen zahtjev tužitelja - tako shvaćen, dakle - prema onome na čemu ga je tužitelj i temeljio, ali i prema onome kako ga je i prvostupanjski sud prihvatio.

 

Ona, pored toga, ne sadrži niti razloge za u njoj izraženo shvaćanje da zahtjev tužitelja nije dospio, odnosno ne sadrži obrazloženje kada bi do tog dospijeća (onda) imalo doći - ako taj zahtjev ipak izvire iz sporazuma, iz posljedica koje je sporazum neispunjenjem stvorio, sve iako je postignut još 1988., odnosno ako tužitelj čak 30 godina trpi umanjenu vrijednost svojeg zemljišta - u izvjesnosti da se sporazum sa strane tuženice više i ne može (ne samo zbog posljedica njegove ništavnosti) ostvariti i neotklonjenoj neizvjesnosti (zbog izostanka puta: a opet sve u svezi sporazuma i po njemu sagrađenog autobusnog ugibališta - zbog posljedica kojeg je sporazuma izgubio mogućnost jedne i izgleda tada jedine putne veze) da će zemljište moći uz drugi pristup (izgledno: preko nekretnina i drugih vlasnika, a za ostvarenje kojeg je potrebno riješiti i vlasničke odnose sa tim vlasnicima) ikada koristiti kao građevinsko.

 

Okolnost što je visinu naknade za umanjenu vrijednost nekretnine u slučaju kakav je ovdje (kada nekretnina ostaje u vlasništvu tužitelja, ali bez mogućnosti da je koristi na način na koji ju je mogao koristiti prije sporazuma - i na koji bi je koristio da je sporazum ostvaren) složeno utvrditi, ne negira niti odgađa pravo tužitelja da naknadu ostvari.

 

Sa druge strane, tuženica ne može otkloniti svoju odgovornost za ono što tužitelj trpi - ako je to uzrokovano sporazumom na kojeg je pristala te njegovom provedbom samo u svoju korist i u konačnom i posljedicama njegove ništavnosti, odnosno ako je znala ili mogla i morala znati za nemogućnosti da se provede - ali i za posljedice ako se u sadržaju koji je postignut ne ostvari.

 

Revident opravdano u reviziji navodi da su u osporenoj presudi, već i pored dokaza na kojima je temeljio tužbeni zahtjev, a provedenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, te pored činjenica utvrđenih tim dokazima - koje ne upućuju na zaključak o nepostojanju osnove njegovog zahtjeva, ti razlozi izostali.

 

Sud ima ovlast slobodno ocjenjivati provedene dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) shvaćanje: u svojoj slobodi odlučivanja sud je ograničen obvezom da svoje shvaćanje opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se moglo preispitati.

 

Ti se razlozi ne mogu svesti na samo konstataciju da tražbina tužitelja nije dospjela obzirom da je nekretnina ipak ostala građevinska i da tužitelj ne trpi umanjenje vrijednosti svoga zemljišta - jer takva konstatacija ne može nadomjestiti razloge za odluku o zahtjevu tužitelja.

 

Valja kod toga imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži navedene (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama te shvaćanju na kojemu se temelji i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

Stoga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga osporena presuda u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva ne može ispitati, valja zaključiti (ne zalazeći u preispitivanje visine zahtjeva tužitelja: obzirom da se u odbijanju zahtjeva tužitelja već i u svezi njegove osnove, drugostupanjski sud o visini zahtjeva nije niti trebao izjasniti) da je u postupanju drugostupanjskog suda počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj pravilno ukazuje - slijedom čega je, odlukom iz izreke, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuta osporena presuda u po tužitelju osporenom dijelu - uz vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano (konkretno, a u svezi sa prethodno navedenim: je li ono što tužitelj trpi uzrokovano sporazumom na kojeg je tuženica pristala i njegovom djelomičnom provedbom - ili bi situacija za tužitelja bila ista čak i da je sporazum sa tom provedbom izostao) i ponovno odlučiti o žalbi tuženice - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.