- 1 -              Rev 425/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 425/2018-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. banka Z. d.d., Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. S. iz S. B., ..., kojeg zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-43/16-2 od 19. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. Povrv-820/11-10 od 26. listopada 2015., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

p r e s u d i o    j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice J. M. R. iz Z. broj Ovrv-1463/11 od 23. studenog 2011. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od 3 dana namiri tužitelju novčanu tražbinu od 621.309,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.672,09 kuna (toč. I.). Ujedno je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice J. M. R. iz Z. broj Ovrv-1463/11 od 23. studenog 2011. u dijelu odluke o troškovima ovršnog postupka za iznos od 1.193,80 kuna i u tom dijelu je zahtjev odbijen (toč. II.), te je tuženiku naloženo naknaditi troškove postupka u iznosu od 52.222,50 kuna (toč. III.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijane odluke ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak podredno preinačiti.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao izdavatelj vlastite mjenice, namiri tražbinu u iznosu od 621.309,89 kuna.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da su tužitelj, kao kreditor i društvo S. d.o.o. S. B., kao korisnik kredita, 8. srpnja 2004. zaključili ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 47.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita,

-          da je tuženik izdao tužitelju vlastitu bjanko akceptiranu mjenicu „bez protesta“ kao jedno od sredstava osiguranja vraćanja kredita,

-          da cjelokupna obveza po ugovoru o kreditu dospijeva 31. kolovoza 2009.,

-          da niti jednom odredbom ugovora stranke nisu sporazumno ugovorile raskid ugovora ukoliko dužnik zakasni s otplatom jedne ili određenog broja rata kredita,

-          da je tužitelj po svojoj volji označio dospijeće mjenice 11. listopada 2011. sukladno ovlaštenju iz mjeničnog očitovanja,

-          da je mjenica podnesena na naplatu na sam dan plaćanja 11. listopada 2011.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključivši da je predmetna mjenica podnesena na naplatu prije nastupa zastarnog roka propisanim čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94, 92/10 – dalje: ZM) obzirom je mjenična obveza dospjela 31. kolovoza 2009., mjenica podnesena na naplatu 11. listopada 2011., a tužba sudu 21. studenog 2011.

 

Suprotno tvrdnji tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava danim u postupku. 

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja suda u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama (dan dospijeća obveze iz osnovnog pravnog posla) u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima isti iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji se sadržajno odnosi na tuženikov revizijski prigovor zastare.

 

Valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o vlastitoj trasiranoj mjenici reguliranoj odredbama čl. 109.-112. ZM.

 

Sukladno odredbi čl. 112. ZM izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Akceptant trasirane mjenice je trasat koji svojom izjavom danom u skladu s odredbom čl. 24. st. 1. ZM potvrđuje da prihvaća mjeničnu obvezu. Od trenutka davanja te izjave akceptant postaje glavni mjenični dužnik, a svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine računajući od dospjelosti, sukladno čl. 78. st.1. ZM.

 

              Obzirom je u konkretnom slučaju riječ o kreditu dospjelom 31. kolovoza 2009., a tužitelj je predmetni prijedlog za ovrhu podnio 21. studenog 2011. proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 78. st. 1. ZM kada su odbili prigovor tuženika da bi tužiteljevo potraživanje bilo u zastari.

 

Tuženik nadalje u reviziji navodi da je tužitelj podnio na naplatu presliku mjenice, a ne njen prijepis ili samu mjenicu. Navedeno pitanje je postalo irelevantno nakon što je rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha stavljeno izvan snage i postupak nastavljen kao parnični (kao povodom protiv platnog naloga), u kojem je zadatak suda odgovoriti na pitanje je li tužbeni zahtjev osnovan ili nije, a ne više utvrđivati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Osim toga, prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio da je u konkretnom slučaju uz prijedlog za ovrhu priložena ovjerena preslika mjenice koja je istovjetna originalu koji je dostavljen sudu na uvid.

 

U odnosu na revizijski navod tuženika da je pogrešno primijenjen čl. 37. ZM obzirom je tužitelj putem javnog bilježnika podnio mjenicu na naplatu, ovaj sud smatra da navedena činjenica nije mjerodavna za odlučivanje u ovom postupku. Naime, sukladno čl. 37. st. 1. ZM mjenica plativa na određen dan mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim. To znači da je imatelj mjenice u navedenom roku dužan mjenicu podnijeti na isplatu mjeničnom dužniku, s tim da se ona može podnijeti na naplatu i obračunskom zavodu sukladno odredbi čl. 37. st. 2. ZM. Slijedom navedenog iz zakonskih odredbi ne proizlazi obveza podnošenja mjenice na naplatu obračunskom zavodu, odnosno novčarskoj instituciji. Kako je tužitelj putem javnog bilježnika podnio tuženiku mjenicu na naplatu i pozvao ga da istu plati, isti je u cijelosti postupio u skladu s ovom odredbom.

 

Slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.