Broj: Rev 2146/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Š. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica J. Ć., odvjetnica u Z., radi iseljenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8551/08-2 od 8. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-833/07 od 13. studenoga 2008., u sjednici održanoj 11. prosinca 2013.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati po osnovi naknade za izmaklu korist za razdoblje od 10. prosinca 2002. do 10. listopada 2007. iznos od 353.290,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude, prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

U ovom stadiju postupka sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu za izmaklu korist za korištenje poslovnog prostora u Z., …, za razdoblje od 10. prosinca 2002. do 10. listopada 2007. u iznosu od 353.290,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

Na temelju činjeničnog utvrđenja da je tužitelju djelomičnim rješenjem Središnjeg odsjeka Odjela za upravno-pravne poslove Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Z. K.: UP/I-942-01/97-01/778 urbroj: 251-14-02/104-06-105 od 6. travnja 2006., koje je postalo pravomoćno 5. studenoga 2007., dat u vlasništvo poslovni prostor koji se sastoji od prizemlja i galerije u površini od 98,24 m2 s kojim vlasništvom su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine i to zgrade u Z., …, sagrađene na z.k.č.br. 226 upisane u z.k.ul.br. 2391 k.o. Grad Z. sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da tužitelj, koji je tek pravomoćnošću rješenja o povratu imovine postao vlasnikom predmetnog poslovnog prostora nije aktivno legitimiran tražiti od tuženika naknadu izmakle koristi za razdoblje u kojem tužitelj nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7796,  112/99, 88/01 - dalje: ZOO), dok se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05).

Tužitelj u reviziji, u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava  ističe da je tuženik tijekom upravnog postupka vođenog radi povrata oduzete imovine tužitelju, kao i tijekom ovog parničnog postupka, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime je onemogućio tužitelja u korištenju njegovog poslovnog prostora.

Takve činjenične prigovore revidenta ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje s obzirom da na temelju odredbe čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tuženik u reviziji osnovano navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o zahtjevu za naknadu izmakle koristi sudio na temelju odredbe čl. 1046. ZOO/05.

Naime, u ovoj pravnoj stvari o osnovanosti tužbenog zahtjeva mora se odlučivati u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP), i to čl. 164. st. 1. ZVDSP ili čl. 165. st. 1. ZVDSP, ovisno o kvaliteti posjeda posjednika tuđe stvari.

Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZVDSP pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na noj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su pravilno postupili  kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu izmakle koristi za razdoblje od 10. prosinca 2002. do 10. listopada 2007. kao neosnovan ocijenivši da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe. To stoga što je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo predmetnog poslovnog prostora tek 5. studenoga 2007., kada je rješenje o povratu imovine tužitelju postalo pravomoćno. Pritom treba istaknuti da na pravilnost pobijane drugostupanjske presude ne utječe činjenica što se je drugostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 1046. ZOO/05 umjesto na odredbu čl. 165. st. 1. ZVDSP.

Zbog navedenog, a kako u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 11. prosinca 2013.