1              Poslovni broj: 22 Gž R-306/20-2

-

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-306/20-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. V., OIB: ..., S. zastupane po punomoćniku E. C., odvjetniku u Z., protiv tuženika L. d.o.o. Z., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 4 Pr- 2877/16-88 od 16. prosinca 2019., dana 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tužiteljice, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 4 Pr-2877/16-88 od 16. prosinca 2019.:

a) potvrđuje:

- u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 28.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 8. siječnja 2016. do isplate,

- u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 960,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 16. prosinca 2019. do isplate,

- u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 25.321,31 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 8. siječnja 2016. do isplate,

- u točki IV., VI. i VII. izreke u cijelosti;

b) preinačuje:

- u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici preko iznosa od 28.000,00 kn do iznosa od 35.000,00 kn (za iznos od 7.000,00 kn) s pripadajućom zateznom kamatom od 8. siječnja 2016. do isplate,

- u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici preko iznosa od 960,00 kn do iznosa od 1.200,00 kn (za iznos od 240,00 kn) s pripadajućom zateznom kamatom od 16. prosinca 2019. do isplate,

- u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici preko iznosa od 25.321,31 kn do iznosa od 31.651,64 kn (za iznos od 6.330,33 kn) s pripadajućom zateznom kamatom od 8. siječnja 2016. do isplate,

i zahtjev tužiteljice se u tom pobijanom dijelu točke I., II. i III. izreke odbija kao neosnovan; te

- u točki V. izreke i sudi:

„Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.450,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 26. svibnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena;

dok se za više traženo zahtjev tužiteljice odbija.“

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 35.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 8. siječnja 2016. do isplate (točka I. izreke); nadalje, iznos od 1.200,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 16. prosinca 2019. do isplate (točka II. izreke); te iznos od 31.651,64 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 8. siječnja 2016. do isplate (točka III. izreke).

 

Odbijen je zahtjev tužiteljice za iznos od 25.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 8. siječnja 2016. do isplate i za iznos od 800,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 16. prosinca 2019. do isplate (točka IV. izreke).

 

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.229,75 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 16. prosinca 2019. do isplate (točka V. izreke); dok je odbijen njen zahtjev u tom dijelu za iznos od 11.220,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka VI. izreke) kao i zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti (točka VII. izreke).

 

Protiv točke IV., V. i VI. izreke presude žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje: ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZIDZPP), s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

 

Žalbu je podnio i tuženik, zbog istih žalbenih razloga i s istim prijedlogom glede načina rješavanja u drugom stupnju.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljice, tuženik je osporio navode iste i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba tužiteljice je neosnovana a žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete koju da je ista pretrpjela kao posljedicu štetnog događaja - razbojništvo, na radnom mjestu koji se dogodio dana 9. svibnja 2014.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženik kao poslodavac odgovoran za nastalu štetu tužiteljici, sve pozivom na odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR), članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12; dalje: ZZR) i članka 1067. stavak 2. i 3., članka 1100. i članka 1095. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica radnica tuženika na radnom mjestu prodavačice – blagajnice temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. srpnja 2013.;

- da iz Prijave o ozljedi na radu, iskaza tužiteljice i svjedoka I. M., proizlazi da je dana 9. svibnja 2014. na benzinskoj postaji P. za vrijeme noćne smjene (koja traje od 22,00 sata do 6,00 sati) oko 5,15 sati za vrijeme dok je tužiteljica prala pod između blagajne i ulaznih vrata, u benzinsku postaju ušao maskirani napadač sa nožem u jednoj i suzavcem u drugoj ruci, da je napadaču suzavac ispao na pod a tužiteljica pobjegla u WC i zatvorila vrata od te prostorije u koju se jedva može ući i od stresa je prokrvarila, da je mislila da će napadač provaliti vrata ali da je mobitelom nazvala kolegu I. M. koji je na udaljenosti od oko 30-60 metara od ulaza meo vanjski prostor i rekla mu da nazove policiju ili da sazna što se dešava, da je ona izašla tek nakon što je napadač otišao;

- da iz iskaza svjedoka D. K. proizlazi da je tuženik uveo obvezu polaganja gotovine u sef iznad blagajničkog minimuma te aktivaciju blokiranja automatskih vrata i prebacivanja istih na ručni režim rada, video nadzor i mobilni alarm kojom aktivacijom se aktivira zaštitarska služba a koja služba se aktivira i putem tzv. tihog alarma koji se nalazi ispod pulta, da tuženik redovito održava sastanke s kriminalističkom policijom, da su svi djelatnici tuženika redovito educirani i upućivani u postupanje u izvanrednim situacijama te su imali uputu da u noćnoj smjeni automatska vrata prebace na ručni rad;

- da je tuženik sklopio Ugovor br. CDS/119-10 sa A. Z. d.o.o. dana 1. listopada 2010. i kojim je ugovoreno instaliranje protuprovalnog i protuprepadnog sustava tehničke zaštite, 24.-satni nadzor nad protuprovalnim i protuprepadnim sustavom tehničke zaštite, redovno i izvanredno održavanje protuprovalnog i protuprepadnog sustava tehničke zaštite i sustava videonadzora te usluga interventnog zaštitara na dojavu (dalje: Ugovor);

- da iz Izvatka iz Plana sigurnosno-zaštitnih mjera za razdoblje od 2012.-2014. godine proizlazi da je novčani polog u blagajni smanjen na iznos od 700,00 do 1.000,00 kn, da se sustav automatskog otvaranja ulaznih vrata aktivira od strane djelatnika u 24,00 sata a deaktivira u svanuće (cca 5-6 sati ujutro) te da je instaliran protuprovalni sustav i videonadzor (dalje; Izvadak iz Plana);

- da rješenjem HZZO od 13. ožujka 2015. tužiteljici nije priznata ozljeda na radu dijagnoze „Postrtraumatski stresni događaj“ već iz obrazloženja proizlazi da je istoj već ranije priznata kao ozljeda na radu dijagnoza „Akutna reakcija na stres“; dok iz rješenja HZMO od 5. prosinca 2016. proizlazi da tužiteljici nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer da te okolnosti ne postoje.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje ali je na isto taj sud dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, odredbom članka 103. stavak 1. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a prema odredbi članka 15. ZZR za ozljedu na radu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca i u svezi s radom odgovara poslodavac po načelu objektivne odgovornosti.

 

Prema odredbi članka 1067. stavak 2. i 3. ZOO tuženik se može osloboditi odgovornosti pod pretpostavkom da je šteta nastala isključivo radnjom tužiteljice koju ona nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla izbjeći niti otkloniti, odnosno može se osloboditi odgovornosti djelomično ako je tužiteljica djelomično pridonijela nastanku štete.

 

Prema prirodi posla tužiteljica - prodavačica na benzinskoj postaji gdje radi s novcem, nužno je izložena riziku uzrokovanja štete zbog toga što je u kontaktu s drugim osobama koje joj mogu svojim radnjama prouzročiti štetu, a što se dogodilo i u konkretnom slučaju. Ta mogućnost prouzročenja štete predstavlja profesionalni rizik koji rizik (rizik se može definirati kao vjerojatnost nastanka štetnog događaja i njegove posljedice) snosi poslodavac.

 

Pravilno je sud prvog stupnja otklonio navode tuženika da radnja zamaskiranog počinitelja predstavlja radnju treće osobe ili događaja koji je izvan obavljanja poslova na radu i u vezi s radom koje bi ga ekskulpirale od odgovornosti, već da je riječ o manifestaciji profesionalnog rizika za koji postoji poslodavčeva odgovornost. Tužiteljica zbog opisa posla kojeg obavlja (rad s gotovim novcem) izložena je opasnostima koje mogu ugroziti njezin život i zdravlje, pljačka benzinske postaje tuženika predstavlja profesionalni rizik, kojem su izloženi svi poslodavci koji u okviru svog redovnog poslovanja rade s gotovim novcem.

 

Nadalje prvostupanjski sud smatra da iako je tuženik donio interne akte o ponašanju i načinu postupanja zaposlenika u slučajevima u kojima bi bio ugrožen život ili zdravlje zaposlenika i drugih osoba i iste distribuirao na sve benzinske postaje, iako je donio obvezujuće upute o blagajničkom maksimumu, iako je utvrdio uputu da se utržak preko blagajničkog maksimuma polaže u sef čiji ključ ima samo poslovođa, iako je komunicirao s ravnateljem Policijske uprave Z. o načinu suradnje između poslodavca, njegovih zaposlenika i nadležnih policijskih postaja, iako je izdao precizne upute zaposlenicima za slučaj pljačke, iako je instalirao na svakoj benzinskoj postaji tihi alarm, iako je s društvom A. Z. d.o.o. zaključio ugovor radi izrade projekta sustava zaštite i usluge interventnog zaštitara na dojavu signala alarma te instalirao video nadzorne kamere na benzinskim postajama, iako je uveo praksu da na benzinskim postajama u jednoj smjeni uvijek rade 2 zaposlenika, iako je redovito educirao zaposlenike o zaštiti na radu i sigurnosti na radu; da isti
odgovara tužiteljici za cjelokupnu nastalu štetu.

 

Razlozi koje taj sud navodi su da u situaciji kada je u ranim jutarnjim satima u benzinsku postaju ušao zamaskirani napadač s nožem i suzavcem u rukama što da samo po sebi upućuje na namjeru onesposobljavanja tužiteljice i prijetnju s ciljem otuđenja imovine tuženika, da se neaktiviranje alarma i tihog alarma od strane tužiteljice ne može pripisati njezinoj namjeri ili nepažnji a zbog toga jer je ista u tom trenutku prala pod između blagajne i ulaznih vrata, pa da nije ni bila u mogućnosti aktivirati ni mobilni ni tihi alarm koji su se nalazili pod pultom blagajne. Nadalje taj sud navodi da su prijetnja nožem, suzavcem i maskom kod tužiteljice opravdano izazvali veliki strah za život i zdravlje zbog čega se od nje nije, a kako to tuženik smatra, moglo očekivati da pristupi pultu i aktivira alarme, već je logično da je ista reagirajući na stvarnu i ozbiljnu prijetnju prvo potražila sklonište od postojeće opasnosti.

 

Niti u neblokiranju automatskih vrata i neprebacivanju istih na ručno otključavanje i zaključavanje sud ne nalazi odgovornost tužiteljice jer da se predmetna pljačka dogodila u 5,15 sati odnosno u vrijeme kada tužiteljica prema Izvatku iz Plana ulazna vrata da nije ni bila obvezna držati zaključanima, te u vrijeme kada su tužiteljica i svjedok I. M. pripremali smjenu za primopredaju, pa da nije životno da su u trenutku dok je tužiteljica čistila pod između blagajne i ulaza, a svjedok I. M. čistio vanjski prostor, ulazna vrata bila ručno zaključana.

 

Ovaj drugostupanjski sud ne može u cijelosti prihvatiti zaključke prvostupanjskog suda glede osnova odgovornosti. Ovo stoga jer i sama tužiteljica minorizira vlastite propuste pa tako i iskazivanjem da alarma nije bilo iako suprotno proizlazi iz svih drugih tijekom postupka provedenih dokaza, kao što i proizlazi da su se ulazna vrata mogla i ručno otključavati nakon što prodavač vidi tko namjerava ući u prostor postaje a koja obveza takvog postupanja u noćnoj smjeni proizlazi i iz Izvatka iz Plana i zbog čega je tužiteljica i raspolagala ključem tih vrata.

 

Kod nesporne okolnosti da tužiteljica nije prilikom zapošljavanja htjela potpisati primitak Uputa za postupanje u slučaju razbojničkih prepada i drugih situacija slijedom čega joj je očito ostalo potpuno nepoznato da postoji mobilni i tihi alarm (prema njenom vlastitom iskazu da nema alarma iako je nedvojbeno utvrđeno da je postojao i tihi i mobilni alarm); dakle, kod nesporne okolnosti da tužiteljica uopće nije znala kako se ponašati u situaciji razbojništva i tako iskazane nebrige za vlastiti život i zdravlje (iako je majka troje mldb. djece) a kraj općepoznatog rizika rada na benzinskoj postaji - razbojništva, proizlazi da je ista svojim ponašanjem i to krajnjom nepažnjom doprinijela vlastitoj šteti. Posebice jer je prema njenom iskazu već doživjela četiri razbojništva pa je nevjerojatno da se nije interesirala o sustavu i mjerama zaštite od takvih događaja.

 

Upravo u okolnosti da se štetni događaj dogodio u 5,15 sati ujutro, dana 9. svibnja 2014. ovaj sud nalazi da nije bilo uvjeta za aktiviranje automatskog otvaranja ulaznih vrata jer obveza blokiranja ulaznih vrata od strane zaposlenika postoji „od 24,00 sati pa do svanuća (cca 5-6 sati)“ što znači da je trenutkom svanuća a koji ovisi o godišnjem dobu, određen trenutak deblokade vrata a ne ovisi o volji zaposlenika hoće li deaktivirati blokadu vrata u npr. 5 sati, 5,30 ili pak 6 sati ujutro. Kako se podatak o vremenu svanuća prema ocjeni ovog suda može smatrati općepoznatim, to proizlazi da na dan 9. svibnja zasigurno u 5,15 sati odnosno ni ranije (jer se drugi djelatnik tada nalazi udaljen oko 50 metara od ulaza a tužiteljica je u to vrijeme već obavljala radnju čišćenja što bi značilo da je i prije 5,15 sati deaktivirana blokada vrata) nije dogodio trenutak svanuća i nije bilo uvjeta za deblokadu vrata (npr prema podacima na URL: https://izlazak-zalazak-sunca.com/) vidljivo je da je na dan 9. svibnja 2014. na području Zagreba svanuće bilo u 5,34).

 

No, iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je postojao ključ u ulaznim vratima koji se mogao namjestiti na otvoreno, poluotvoreno i zatvoreno ali da u to vrijeme nije postojala Uputa o ručnom zaključavanju vrata u noćnoj smjeni i da to nitko nije radio iz čega proizlazi da kritične prigode ulazna vrata uopće nisu bila blokirana u noćnoj smjeni. Kako je međutim, postojao Plan sigurnosno-zaštitnih mjera za razdoblje od 2012.-2014. godine, kako je postojao ključ u ulaznim vratima, kako je postojao alarm, kako iz iskaza svjedoka M. proizlazi da je bila obveza zaključavanja vrata u noćnoj smjeni; to proizlazi da tužiteljica kritične prigode nije postupala shodno Uputama čime je postupila krajnje nepažljivo.

 

Na taj način a prema odredbi članka 1067. stavak 3. ZOO, ovaj sud zaključuje kako je tužiteljica vlastitim propustom (makar propuštanjem blokade ulaznih vrata do svanuća) djelomično pridonijela šteti i to u omjeru od 20% a tuženik koji objektivno odgovara kao poslodavac, u omjeru od 80% jer u situaciji ako je tužiteljica odbila potpisati primitak Upute istu nije ni trebao zaposliti odnosno ako već jeste onda snosi rizik tog i takvog zapošljavanja, uz sve naprijed navedeno tj. da se ne radi o radnji treće osobe već o profesionalnom riziku od razbojništva.

 

Nadalje, a glede visine naknade štete za istaći da je odredbom članka 1100. ZOO određeno, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja, kako je tužiteljica doživjela Akutnu stresnu reakciju, dob tužiteljice (rođena 1982. godine), intenzitet i trajanje straha (primarni jakog intenziteta i kratkog trajanja koliko i štetni događaj te sekundarni strah uslijed psihološke reakcije na traumatski događaj koji je bio jačeg intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 3 tjedna, te slabijeg intenziteta mjesec dana kumulativno), manifestacije straha, duševne boli zbog umanjenje životnih aktivnosti (u stupnju od 10%, subjektivni znaci funkcionalne oštećenosti očituju se u smetnjama iz kruga PTSP-a i Depresivnog poremećaja, prisjećanju na traumatski događaj, sniženom pragu na frustracije, tjeskobi, napetosti, sniženom raspoloženju, razdražljivosti i smetnjama koncentracije), za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužiteljica pretrpjela na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava
dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u po sudu utvrđenom iznosu od 35.000,00 kn, odnosno uz odbitak suodgovornosti iznosu od 28.000,00 kn.

 

Za ukazati je ovdje da je prvostupanjski sud očito nespretno kod primjene odredbi ZOO utvrdio zasebno naknadu štete zbog pretrpljenog straha te duševnih boli što međutim, nije u duhu citirane zakonske odredbe već naknadu treba ocijeniti u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti a intenzitet pretrpljenih boli i straha samo su kvalifikatorne okolnosti koje, među ostalim, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.

 

Neosnovano tužiteljica upućuje na primjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih na sjednici Građanskog odjela dana 29. studenog 2002. jer se ovdje radi o naknadi neimovinske štete prema odredbama ZOO a ne o naknadi nematerijalne štete prema odredbama ZOO/91, a sve da se radilo i o takvoj naknadi štete sud mora imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

 

Glede tražbine naknade imovinske štete utvrđeno je da je tužiteljici bila potrebna tuđa njega i pomoć ukupno 60 sati, te je sud prvog stupnja pravilno utvrdio iznos od 1.200,00 kuna pa tužiteljici uz odbitak suodgovornosti pripada iznos od 960,00 kuna.

 

Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke bolovanje tužiteljice u razdoblju od 9. svibnja 2014. do 8. siječnja 2016. u uzročnoposljedičnoj vezi sa štetnim događajem, to je pravilno sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja V. T. d.o.o. a pozivom na odredbu članka 1095. stavak 1. ZOO utvrdio da je gubitak u zaradi tužiteljice (a koji se očituje u razlici plaće koju bi tužiteljica primala da je radila i naknade za bolovanje koju je doista primala) u iznosu od 31.651,64 kn bruto odnosno uz suodgovornost iznos od 25.321,31 kn. U tom dijelu je odbiti žalbene navode tuženice jer se ovdje radi o institutu naknade štete (nastale zbog gubitka u zaradi) a ne o plaćanju naknade za bolovanje prema kogentnim propisima iz oblasti zdravstvenog osiguranja.

 

Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, to je valjalo u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka jednom odlukom.

 

Prema odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) koji propis se glede troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP, a imajući u vidu uspjeh tužiteljice glede osnova i visine zahtjeva od ukupno 70% a tuženika 30% proizlazi da je ukupan uspjeh tužiteljice u ovom postupku 40%.

 

Kako je sud prvog stupnja tužiteljici izračunao ukupan trošak u visini od 11.750,00 kuna to je istoj dosuditi razmjerni iznos od 4.700,00 kn uvećan za troškove vještačenja u iznosu od 3.750,00 kn ili ukupno iznos od 8.450,00 kn. Tužiteljici nije priznat trošak sastava žalbe jer ista nije uspjela u žalbi.

 

Slijedom navedenog, a temeljem odredbi članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP, kao i odredbe članka 380. točka 3. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu, 26. svibnja 2020.