Broj: Rev-x 856/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika G. G., kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u G., protiv tuženika-protutužitelja T. d.d. R., kojeg zastupaju punomoćnici Z. V., S. J. i V. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J., R., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj Gžx-88/2011 od 16. svibnja 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-378/2002-48 od 25. listopada 2010., u sjednici održanoj 11. prosinca 2013.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika-protutužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika na predaju u posjed poslovnog prostora površine 50 m2 koji se nalazi na I katu stambeno - poslovne zgrade sagrađene na čest. kat. br. 2840 upisane u kat. posjedovnom listu 2309 k. o. G. u ulici, ranije ..., sada …

Prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja na utvrđenje da je T. d.d. R. na temelju jednokratne isplate iznosa od 2.000,000,00 ondašnjih dinara i besteretnog prijenosa vlasništva, kao i neprekidnog korištenja stekao vlasništvo poslovnog prostora veličine 50 m2 u G. ulica … upisanog u katastarskoj općini G. z.k. ul. 2309 k.č. br. 2840, čime je G. G. dužan trpjeti da tuženik-protutužitelj na temelju iste presude ishodi u zemljišnim knjigama upis te nekretnine na svoje ime i u svoje vlasništvo.             

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja.

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik-protutužitelj naknaditi tužitelju-protutuženiku iznos od 60.155,00 kn.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, posebno naznačujući pravno pitanje o kojem ovisi odluka o sporu, a koje je prema ocjeni revidenta važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 1. toč. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP),  s prijedlogom da revizijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj-protutuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

U konkretnom slučaju riječ je o reviziji iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u postupku pokrenutom prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Službeni list SFRJ br. 74/87), dakle prije 22. studenog 1987., prelazi iznos dopuštenosti revizije određenog pravilima parničnog postupka koja su važila do dana stupanja na snagu ovog Zakona (50.000 tadašnjih dinara - Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a - Službeni list SFRJ br. 69/82). Naime, reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, uz ostale pretpostavke, moguće je podnijeti samo u okolnostima kada stranke ne mogu podnijeti reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a.

  Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika na predaju nekretnine u posjed, te protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja na utvrđenje prava vlasništva nad ovom nekretninom, a kao osnov upisa tog stečenog prava u zemljišne knjige.

U provedenom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je u zemljišnim knjigama u katastarskoj općini G. z.k. ul. 2309 k.č. br. 2840 bilo upisano društveno vlasništvo (u kojem je u listu C kao korisnik nekretnine bio upisan Z. za stambeno komunalne djelatnosti G.), dok je sa brisanjem društvenog vlasništva kao vlasnik nekretnine za cijelo (pa tako i predmetnog poslovnog prostora) upisan tužitelj-protutuženik G. G.,

- da je tuženik-protutužitelj preko svojih pravnih prednika u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 13. lipnja 1984., i to po osnovu ugovorene i plaćene zakupnine R. „M. O.“ u visini ondašnjih 2.000,000,00 dinara,   

- da je između R. „M. O.“ L. O. O. „M.“ i R. „T.“ R. s danom 1. srpnja 1984. god. sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora na vrijeme od deset godina,

- da je naknadno (17. studenog 1994.) između D. „M.“ G. (kao pravnog sljednika R. „M. O.“) i tuženika-protutužitelja (kao pravnog sljednika „T.“ d.d. R.) sklopljen ugovor o besteretnom prijenosu prava vlasništva nad predmetnim prostorom,

- da u navedenom, tuženik-protutužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao kako iznijeti činjenični osnov stjecanja prava vlasništva nad predmetnom nekretninom, odnosno temeljem zakona (dosjelošću), tako ni temeljem pravnog posla.  

Budući da tuženik-protutužitelj dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog toga navodi tuženika - protutužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja.

Naime, tužitelj-protutuženik se u ovom sporu legitimira kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine u smislu odredbe čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV). S druge strane, prema odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Obzirom da je bila riječ o nekretnini u društvenom vlasništvu tuženik-protutužitelj se, a kako to ispravno cijeni i drugostupanjski sud, neosnovano poziva na pretpostavke stečenog vlasništva dosjelošću (posjed nekretnine od 13. lipnja 1984. godine). U skladu sa tada važećom odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91- dalje: ZOVO), na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije se moglo steći dosjelošću. Prema odredbi čl. 388. st. 4. ZV-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma. S druge strane, kvalitetom i trajanjem posjeda, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, nisu ispunjene pretpostavke (čl. 159.-160. ZV-a, čl. 388. st. 3. ZV-a) niti stjecanja prava vlasništva dosjelošću posjedom tuženika-protutužitelja nad predmetnom nekretninom u razdoblju nakon 8. listopada 1991. godine.

Isto tako, kako je objekt stjecanja prava vlasništva nekretnina, tuženik-protutužitelj se neosnovano poziva i na činjenični osnov stjecanja prava vlasništva temeljem pravnog posla. To iz razloga što se pravo vlasništva nekretnine temeljem pravnog posla, kako primjenom odredbe čl. 33. ZOVO-a (u svezi sa odredbom čl. 388. st. 2. ZV-a), tako i primjenom odredbe čl. 119. ZV-a, stječe upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišne knjige, a koja pretpostavka u konkretnom slučaju nije ostvarena.

Obzirom na daljnje navode tuženika-protutužitelja o pravnom sljedništvu društvenog poduzeća, valja reći da prema odredbi čl. 390.a ZV-a, trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: - društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i – koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i – čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

Ispravno je i shvaćanje drugostupanjskog suda u primjeni odredbe čl. 66. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), ukoliko se tuženik-protutužitelj poziva da bi ugovor o zakupu predstavljao prividan (simulirani) pravni posao zbog činjenice da je u vrijeme sklapanja ugovora bila na snazi privremena zabrana raspolaganja dijelom društvenih sredstava za neproizvodne svrhe (gdje je poslovni prostor tretiran kao neprofitna investicija), dok da je stvarna volja stranaka (disimulirani pravni posao) prilikom sklapanja ugovora bila upravljena prema kupoprodaji predmetnog prostora. Naime, u ovim okolnostima na koje se poziva tuženik-protutužitelj bila bi riječ o osnovi protivnoj prisilnom propisu s trenutkom sklapanja ugovora (čl. 51. st. 2. ZOO-a), tj. nedopuštenoj osnovi pravnog posla, a time i ništetnom pravnom poslu u smislu odredbe čl. 52. ZOO-a. 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

U Zagrebu, 11. prosinca 2013.