- 1 -              Revr 531/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 531/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja M. B., iz K. I., OIB: ... i II. tužitelja Z. F., iz I. G., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku R. D., odvjetniku u Č., protiv tuženika S. d.o.o., iz Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici T. G. i L. K., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad odlučujući o reviziji I. i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-14/2016-2 od 8. ožujka 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić - Gradu poslovni broj Pr-29/15-23 od 8. travnja 2016., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija I. i II. tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da nije zakonita Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika kojim je I. tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se ta Odluka poništava, slijedom čega je tuženik dužan I. tužitelja vrati na poslove koje je obavljao do trenutka otkaza ugovora u roku od osam dana, dok je pod toč. II. izreke utvrđeno da nije zakonita Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika kojim je II. tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se ta Odluka poništava, slijedom čega je tuženik dužan II. tužitelja vrati na poslove koje je obavljao do trenutka otkaza ugovora u roku od osam dana. Pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 9.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda tako da su navedeni tužbeni zahtjevi pod toč. I. i II. prvostupanjske presude odbijeni, naloženo je I. i II. tužitelju da naknade tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.950,00 kn, te je odbijen zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.000,00 kn.  Pod toč. II. izreke naloženo I. i II. tužitelju da naknade tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 800,00 kn u roku od 8 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio I. i II. tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje podredno da se ista preinači na način da se odbije žalba tuženika kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima I. i II. tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na zakonitost predmetne odluke, a takvi razlozi nisu proturječni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu.

 

I. i II. tužitelji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušavaju dovesti u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu provedenih dokaza i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na zakonitost odluke dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Predmet spora je zahtjev I. i II. tužitelja da se utvrdi da su nedopuštene Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu od 11. travnja 2013., te zahtjev da ih se vrati na rad.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da su I. i II. tužitelji radnici tuženika, te da su 20. prosinca 2012. u toku radnog vremena zatečeni na naftnoj bušotini KLO-171H u K. I. sa teretnim vozilom u vlasništvu tuženika i automobilom u vlasništvu I. tužitelja za koje mjesto nisu imali nikakav radni nalog,

 

- da su u prtljažniku navedenog automobila tom prilikom policijski službenici pronašli devet praznih plastičnih "kanistara" zapremnine od po 30 litara, 4 "kanistra" u potpunosti ispunjena lož uljem, a jedan djelomično, te ručnu pumpu,

 

- da su policijski službenici J. G. i M. S. 20. prosinca 2012. u obavljanju razgovora s I. i II . tužiteljem saznali da su kritične zgode isti započeli sa pretakanjem loživog ulja iz teretnog vozila u vlasništvu tuženika u "kanistre" koji su se nalazili u osobnom vozilu u vlasništvu I. tužitelja, a koju radnju nisu dovršili do kraja, jer su vidjeli da dolazi policijsko vozilo,

 

- da je Policijska postaja I. G. 20. prosinca 2012. I. tužitelju oduzela četiri "kanistra" potpuno napunjena i jedan djelomično napunjen (ukupno 130 litara) tekućinom sličnom "loživom ulju",

 

- da je od Policijske postaje I. G. ovlaštena osoba od tuženika 7. siječnja 2013. preuzela "130 litara tekućine crvene boje koja svojim karakteristikama sliči na loživo ulje", a što je prethodno bilo I. tužitelju oduzeto,

 

- da I. tužitelj nije dostavio račun da je kupio gorivo te vrste i u tolikoj količini (ne čini spornim da se radi o lož ulju).

 

Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza (iskaza I. i II. tužitelja, te iz isprava) i njihove ocjene zaključuje da tuženik nije u smislu odredbe čl. 131. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/2011., 82/2012.- dalje ZR) dokazao da postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu I. i II. tužitelju, te prihvaća tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja kao osnovan.

 

Drugostupanjski sud, povodom žalbe tuženika preinačava prvostupanjsku odluku i odbija tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja kao neosnovan smatrajući da su u konkretnom slučaju I. i II. tužitelj počinili tešku povredu obveza iz radnog odnosa, a koje su im predmetnim odlukama o otkazu stavljene na teret (otuđenje imovine poslodavca), pa da je stoga tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR.

 

Prije svega u odnosu na navode revidenata koji dijelom u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se navodi revidenata kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak drugostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za otkaz ugovora o radu I. i II. tužitelju sukladno odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR.

 

Posljedično tomu drugostupanjski sud je u postupku koji je prethodio reviziji pravilnom primjenom materijalnog prava odbio i preostale zahtjeve (da se I. i II. tužitelja vrati na posao).

 

Nadalje, valja reći da nije pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da službene bilješke Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske imaju svojstvo javnih isprava u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP, međutim iz svih preostalih provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su upravo I. i II. tužitelj, 20. prosinca 2012. počinili tešku povredu obveze iz radnog odnosa, kada su otuđili imovinu poslodavca, pa su stoga tužbeni zahtjevi I. i II. tužitelja pravilno odbijeni kao neosnovani.

 

Zbog svega navedenoga revizijske navode nije bilo moguće prihvatiti te je na temelju čl. 393. ZPP revizija I. i II. tužitelja odbijena kao neosnovana jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je ona izjavljena.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.