- 1 -              Revr 135/2012-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 135/2012-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz O., zastupan po punomoćniku D. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika Nogometni klub „O.“ iz O., zastupan po punomoćniku A. F., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku, broj Gž-207/10-2 od 22. rujna 2011. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, broj Pr-201/09-6 od 25. studenoga 2009., i rješenje istog broja i datuma, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tužitelja u dijelu se odnosi na rješenje kojim nije dopuštena preinaka tužbe.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 550.000,00 EUR s kamatama koje teku od 15. kolovoza 2004. pa do isplate kao i naknadu troška od 600.000,00 kn. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 526.010,00 kn. Rješenjem suda prvog stupnja nije dozvoljena preinaka tužbenog zahtjeva.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao i rješenje kojim nije dozvoljena preinaka tužbenog zahtjeva. Prvostupanjska presuda preinačena je u dijelu odluke o trošku postupka tako da je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi ukupni trošak od 649.010,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presude nižestupanjskih sudova i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju, tuženik ističe da navodi iz revizije nisu osnovani pa predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija podnesena protiv presude nije osnovana, dok protiv rješenja nije dopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Budući da rješenje drugostupanjskog suda kojim se ne dopušta preinačenje tužbe postupak nije pravomoćno završen, to revizija tužitelja u odnosu na odluku sudova da ne dopuste preinaku tužbe nije dozvoljena (čl. 400. st. 1. ZPP-a). Stoga je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP-a valjalo odbaciti reviziju u dijelu koji se odnosi na rješenje sudova kojim se ne dozvoljava preinaka tužbe.

 

Upravo zbog navedenog, revizijski prigovor tužitelja da nije osnovan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva, nije pravno relevantan obzirom da je revizija tužitelja podnesena protiv pravomoćnog rješenja kojim se ne dozvoljava preinaka tužbenog zahtjeva, odbačena kao nedopuštena.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu 550.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na temelju sklopljenog Sporazuma o pravima i obvezama od 10. prosinca 1997. (u daljnjem tekstu: Sporazum).

 

Sudovi su utvrdili da je Sporazum u ime tuženika sklopio predsjednik kluba T. M., koji nije imao tu ovlast prema Statutu kluba. Budući da tuženik nije naknadno odobrio sklapanje tog Sporazuma, to se u skladu sa čl. 88. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), smatra da nije ni sklopljen tako da sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Navedeni zaključak prihvaća i ovaj revizijski sud. U tom smislu, revizijski navodi tužitelja kojima se opisuje kako je došlo do potpisivanja predmetnog Sporazuma, ne utječu na pravilnost navedenog zaključka nižestupanjskih sudova pa time niti na zakonitost pobijane presude.

 

Nakon što je pravomoćno odbijen sa zahtjevom za isplatu na temelju Sporazuma, tužitelj u ovoj fazi revizijskog postupka prvi put ističe da su sudovi prilikom rješavanja ovog spora morali poći od instituta neosnovanog bogaćenja. Obzirom da tužitelj navedeni prigovor prvi put ističe tek u reviziji, to se sudovi nisu imao priliku očitovati u odnosu na taj prigovor (pa i pozvati se na nalaz vještaka u tom smislu, koji u odgovoru na reviziju citira tuženik), te ga zato ovaj sud nije bio dužan ni razmatrati. Zbog toga je pravno irelevantno pozivanje tužitelja na presudu ovog suda Rev 1531/01 od 12. veljače 2004. i presudu Suda za ljudska prava u Strasburgu, Lelas vs Republika Hrvatska.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju valjalo je odbiti jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.