Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 1236/2014-3
Rev-x 1236/2014-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice I. Č. iz Č. i drugotužiteljice K. P., iz Č., obje zastupane po punomoćnici G. V., odvjetnici u Z., protiv prvotuženika C. osiguranja d.d. Z., zastupanog po punomoćniku Š. S., odvjetniku u Z., i drugotuženika E. osiguranje d.d. Z., zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva G.&P., Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama prvo- i drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1743/13-2 od 24. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6974/10-220 od 14. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2020.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se revizije prvotuženika i drugotuženika u odnosu na prvotužiteljicu kao neosnovane.
r i j e š i o j e :
Odbacuju se revizije prvotuženika i drugotuženika u odnosu na drugotužiteljicu kao nedopuštene.
Odbacuje se revizija prvotuženika u odnosu na troškove postupka kao nedopuštena.
Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I/ Nalaže se tuženicima C. osiguranje d.d. i E. osiguranje d.d. da solidarno plate tužiteljici I. Č. iznos od 220.000,00 kn, a tužiteljiici K. P. iznos od 150.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2013. pa do isplate, sa pripadajućim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice K. P. u iznosu od 70.000,00 kn.
III/ Nalaže se tuženicima C. osiguranje d.d. i E. osiguranje d.d. da nadoknade tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 219.147,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2013. pa do isplate, sa pripadajućim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
IV/ Odbija se zahtjev I i II. – tuženika za naknadu parničnog troška.“
Drugostupanjskom presudom odlučeno je:
„I. Odbija se žalba II. tužiteljice K. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6974/10-220 od 14. veljače 2013. godine, u dijelu pod stavkom II. izreke.
II. Odbijaju se žalbe I. tuženice C. osiguranje d.d. i II. tuženika E. osiguranje d.d. kao neosnovane i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod stavkom I., III., i IV. izreke.
III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu odluke o trošku i sudi:
Prvotuženica C. osiguranje d.d. i II. tuženik E. osiguranje d.d. dužni su solidarno naknaditi I. tužiteljici I. Č. i I.. tužiteljici K. P. daljnji trošak parničnog postupku u iznosu 2.400,00 kn sa kamatama tekućim od 14. veljače 2013. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev I. tužiteljice I. Č. i II. tužiteljice K. P. za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev I. tužiteljice I. Č. i II. tužiteljice K. P. za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.“
Protiv drugostupanjske presude reviziju je u odnosu na prvotužiteljicu podnio prvotuženik i to u dijelu u kojem je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U odnosu na drugotužiteljicu prvotuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku odluku te odbiti tužiteljice s tužbenim zahtjevima u cijelosti u odnosu na prvotuženika.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio drugotuženik u odnosu na prvotužiteljicu u dijelu u kojem je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U odnosu na drugotužiteljicu drugotuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Drugotuženik predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku odluku te odbiti tužiteljice s tužbenim zahtjevima podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
U odgovoru na revizije tužiteljice poriču navode revizija i predlažu odbiti revizije prvo i drugotuženika kao neosnovane.
Revizije prvotuženika i drugotuženika u odnosu na prvotužiteljicu nisu osnovane.
Revizije prvotuženika i drugotuženika u odnosu na drugotužiteljicu nisu dopuštene.
Revizija prvotuženika u odnosu na troškove postupka nije dopuštena.
Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.
Suprotno tvrdnjama oba revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuju revidenti. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete tužiteljica s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta supruga i oca Ž. Č.
Na temelju činjeničnih utvrđenja:
- da se 12. kolovoza 1999. dogodila prometna nezgoda u mjestu Č. kada se, upravljajući osobnim vozilom registarske oznake BJ 735 M smjeru juga prema sjeveru, kod kbr. 15, Ž. Č. u svome oštrom desnom zavoju sudario s teretnim vozilom reg. oz. BJ 562 O, kojemu je bilo "pridodano priključno vozilo cisterna reg. oz. BJ 861 BM kojim je upravljao D.P., a koje se kretalo istim kolnikom" - ali prometnom trakom namijenjenom za promet vozila iz suprotna smjera,
- da je na dan štetnog događaja navedeno priključno vozilo registarske oznake BJ 861 BM bilo osigurano kod prvotuženika (C. osiguranje d.d.),
- da je vučno teretno vozilo registarske oznake BJ 562 O bilo osigurano kod drugotuženika (E. osiguranja d.d.),
- da se vozač teretnog vozila kretao brzinom od 63 km/h a da je granična brzina vožnje u tom zavoju bila 54 km/h,
- da je vozač teretnog vozila bio u alkoholiziranom stanju, te je „sjekao“ zavoj prelazeći na lijevu stranu, te da u trenutku sudara nije kočio već je došlo do direktnog sudara sa vozilom kojim je upravljao Ž. Č.,
- da se Ž. Č. bez obzira na alkoholiziranost kretao unutar svoje trake, te da stoga njegovo alkoholizirano stanje nije u uzročnoj vezi sa nastankom nezgode,
- da je Ž. Č. nakon nezgode primljen u Opću bolnicu u B. gdje su ustanovljene brojne teške tjelesne ozljede,
- da su kod Ž. Č. nastupile trajne posljedice i smanjena opća životna i radna sposobnost za 100%, te mu je tuđa pomoć i njega potrebna u svakodnevnom životu i radu,
- da je liječenje Ž. Č. završeno 13. ožujka 2001.,
- da je limit po štetnom događaju iznosio 2.800.000,00 kuna, a obzirom je po štetnom događaju isplaćeno samo Ž. Č. 938.759,59 kn, to svota osiguranja nije prekoračena,
odlučujući o žalbama prvo i drugotuženika protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je djelomično potvrdio a djelomično preinačio (u dijelu troškova) prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev prvotužiteljice u cijelosti prihvaćen a djelomično (za iznos od 150.000,00 kuna) u odnosu na drugotužiteljicu, ocijenivši da za štetu koja je počinjena trećim osobama, a koju je skrivio vozač koji je upravljao teretnim vozilom s priključnim vozilom solidarno odgovaraju osiguratelji vučnog i priključnog vozila. Pritom se drugostupanjski sud pozvao na odredbe čl. 178. st. 4. i čl. 414. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01- dalje: ZOO) koje se u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08).
U odnosu na reviziju prvotuženika:
U odnosu na revizijske navode prvotuženika kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i upušta se u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi na kretanje vozila Ž. Č. i stupanj invaliditeta nastalog kod Ž. Č. treba navesti da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud činjenične navode prvotuženika nije mogao uzeti u razmatranje niti ispitivati osnovanost činjeničnih navoda iznesenih u reviziji.
Prvotuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava navodi da on za predmetnu štetu ne može odgovarati, te da su sudovi pogrešno ocijenili neosnovanim prigovor promašene legitimacije u odnosu na njega.
Suprotno pravnom shvaćanju prvotuženika sudovi su pravilno ocijenili da je prigovor promašene pasivne legitimacije prvotuženika neosnovan.
Prema shvaćanju revizijskog suda kada vučno i priključno vozilo čine jednu funkcionalnu cjelinu i kada su osiguravatelji vučnog i priključnog vozila različite osobe, oba osiguravatelja odgovaraju solidarno za štetu nastalu trećim osobama i to na temelju odredbe čl. 178. st. 4. ZOO, a prema kojoj: "Za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.", te na temelju odredbe čl. 414. st. 1. ZOO, prema kojoj: "Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.", a sve budući da upravo činjenica što vučno i priključno vozilo čine jednu povezanu cjelinu daje mogućnost oštećenom tražiti naknadu štete solidarno od oba vlasnika vozila odnosno od oba osiguravatelja za ta vozila (tako i Rev-257/1999. od 30. listopada 2002., Revx-933/16 od 27. lipnja 2017., Gzz-37/04 od 3. ožujka 2005., Rev-347/10 od 6. ožujka 2013.).
U odnosu na prigovor prvotuženika da se Ž. Č. kao vozač i imaoc motornog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi ne može smatrati trećom osobom u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO valja reći da su tužiteljice u predmetnom postupku supruga i kćer Ž. Č. koje potražuju iznos naknade štete za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta supruga i oca Ž. Č.. Stoga se tužiteljice smatraju trećim osobama u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO.
Prigovori prvotuženika u odnosu na suodgovornost Ž. Č. kao i stupanj trajnih posljedica odnosno naročito teški invaliditet Ž. Č. spadaju u prigovore činjenične naravi, stoga ovaj sud sukladno čl. 385. st. 1. ZPP ove činjenične navode prvotuženika nije mogao uzeti u razmatranje niti ispitivati osnovanost tih činjeničnih navoda iznesenih u reviziji.
Budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je Ž. Č. vozio unutar svoje vozne trake i dozvoljenom brzinom kretanja, dok je vozač teretnog vozila vozio pod utjecajem alkohola, brzinom većom od dopuštene, sjekao je zavoj te nije kočio, pravilno zaključuju sudovi da nema doprinosa Ž. Č. nastanku štetnog događaja u smislu odredbe čl. 192. st. 1. ZOO koja propisuje da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.
Slijedom navedenog, valjalo je primjenom čl. 393. ZPP odbiti reviziju prvotuženika u odnosu na prvotužiteljicu i odlučiti kao u izreci ove presude.
U odnosu na drugotužiteljicu prvotuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP obzirom da pobijani dio presude ne prelazi iznos 200.000,00 kuna.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju (tzv. izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Prvotužena u reviziji postavlja pravna pitanja:
„1. Predstavlja li vozač motornog vozila koje je sudjelovalo u istom štetnom događaju treću osobu u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO kojim je propisano da za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno?
2. Može li u slučaju prometne nesreće u kojoj sudjeluju motorno vozilo i priključno vozilo dok je spojeno s vozilom koje ga vuče doći do primjene odredbe čl. 178. st.4. važećeg Zakona o obveznim odnosima odnosno da li postoji solidarna odgovornost imaoca vučnog i priključnog vozila prema imaocu motornog vozila koje je sudjelovalo u istom štetnom događaju?“
Na oba pitanja ovaj sud već je dao odgovor u gornjem dijelu odluke obrazlažući neosnovanost revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu pak na odluku ovog suda Revx-73/2008 od 4. studenog 2009. koju prvotuženik navodi kao razlog zbog kojeg smatra da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni valja reći da se navedena odluka temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi od ovog predmeta obzirom je u navedenom predmetu tužbeni zahtjev odbijen obzirom je utvrđeno da tužena C. osiguranje d.d. u vrijeme štetnog događaja nije bila osiguravatelj niti osobnog vozila kojim vozilom su tužitelju nanesene tjelesne ozljede, a niti prikolice.
Zbog navedenog revizija prvotuženika nije dopuštena u odnosu na drugotužiteljicu pa je na temelju čl. 392.b st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U odnosu na troškove postupka valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.
Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju prvotuženika u ovom dijelu odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
U odnosu na reviziju drugotuženika:
Drugotuženik u reviziji navodi da istu u odnosu na prvotužiteljicu podnosi na temelju odredbe iz čl. 382. st. 1. ZPP zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a u odnosu na drugotužiteljicu na temelju odredbe čl. 382. st.2. ZPP.
Potrebno je naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP), kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).
Premda drugotuženik revizijom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u obrazloženju tih revizijskih razloga opširno osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Kako drugotuženik pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, to revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku zbog navedenog razloga.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
Kako je već ranije u ovoj odluci obrazloženo sudovi su pravilno prihvatili tužbeni zahtjev prvotužiteljice pozivajući se pritom na odredbu iz čl. 178. st. 4. i čl. 414. st. 1. ZOO.
U odnosu na prigovor drugotuženika o suodgovornosti Ž. Č. za nastanak prometne nezgode sud ističe da je isti prigovor stavio i prvotuženik u svojoj reviziji pa je sud o istome već dao svoje obrazloženje. Također sud ističe da su navodi o tome kako se kretalo vozilo Ž. Č., te je li njegova alkoholiziranost utjecala na nastanak štetnog događaja, kao i utjecaj bolničke MRS-a bakterije na zdravstveno stanje Ž. Č. prigovori činjenične naravi, a koje činjenice su utvrdili i obrazložili nižestupanjski sudovi u svojim odlukama.
Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je vozač tegljača u alkoholiziranom stanju vozio prebrzo po zavojitoj cesti, te stoga nije uspio savladati zavoj nego je isti „sjekao“ prelazeći na lijevu stranu, pri čemu nije kočio zbog čega je došlo do direktnog sudara sa vozilom kojim je upravljao Ž. Č. koji mu je došao ususret vozeći po svojoj traci, pa stoga pravilno zaključuju sudovi da nema doprinosa Ž. Č. nastanku štetnog događaja u smislu odredbe čl. 192. st. 1. ZOO koja propisuje da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.
Sudovi su nadalje utvrdili da su kod Ž. Č. nastupile brojne teške tjelesne ozljede uslijed kojih je istome utvrđen trajni invaliditet, te umanjena opća životna i radna sposobnost od 100%, te su stoga pravilno sudovi sukladno odredbi iz čl. 201. st. 3. ZOO koja propisuje da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove, prvotužiteljici kao supruzi Ž. Č. dosudili naknadu od 220.000,00 kuna, a drugotužiteljici odnosno njegovoj kćerki iznos od 150.000,00 kuna.
Pravilno su sudovi otklonili i prigovor zastare potraživanja. Trenutak saznanja za štetu zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe počinje teći od saznanja posredno oštećenih za štetu i opseg štete, odnosno za štetne posljedice koje pogađaju neposrednog oštećenika. Kod zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta, oštećenici su saznali za štetu završetkom liječenja i stabilizacijom oštećenikova zdravstvenog stanja (tako i Rev-236/11, Revx-204/14, Revx-873/15). Obzirom da je u postupku nalazom i mišljenjem liječnika vještaka utvrđeno da je liječenje Ž. Č. završeno 13. ožujka 2001. kada su tužiteljice saznale za opseg štete, pa obzirom je prvotužiteljica podnijela zahtjev za naknadu štete 14. studenog 2003., a drugotužiteljica 23. siječnja 2004. to su tužbe podnesene unutar zastarnog roka propisanog čl. 376. st. 1. ZOO koji propisuje da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
Slijedom navedenog, valjalo je primjenom čl. 393. ZPP odbiti reviziju drugotuženika u odnosu na prvotužiteljicu i odlučiti kao u izreci ove presude.
U odnosu na drugotužiteljicu prvotuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP te je naveo sedam pravnih pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedena pitanja su međutim činjeničnopravne naravi, te ovise od činjeničnih utvrđenja svakog postupka, te stoga ovaj revizijski sud smatra da navedena pitanja nisu postavljena u skladu sa odredbom čl. 382. st.2. ZPP. Sadržajno navedena pitanja predstavljaju prigovore koje je drugotuženik izložio i u dijelu revizije u odnosu na prvotužiteljicu u okviru revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je stoga revizijski sud dao odgovore na ista u dijelu odluke o reviziji drugotuženika u odnosu na prvotužiteljicu.
Zbog navedenog revizija drugotuženika nije dopuštena u odnosu na drugotužiteljicu pa je na temelju čl. 392.b st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.