- 1 -              Rev-x 736/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 736/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz B., G. B., OIB: ... kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. G. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u V. G. te umješača na strani tuženika R. V. iz Z., OIB: ... i M. P. iz Z., OIB: ..., koje zastupaju punomoćnice B. Š. i T. V., odvjetnice u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1690/15-2 od 4. siječnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-3275/15-160 od 30. lipnja 2015., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.    Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik preda u posjed i vlasništvo dva stana koja se nalaze na III katu stambeno-poslovne zgrade i to stana br. 7. i stana br. 8. kao što je opisano kao pod toč. I/. izreke te odgovarajući suvlasnički dio zemljišta na kojem je zgrada izgrađena kao i zajedničke prostorije i uređaje zgrade, koji tim posebnim dijelovima nekretnine služe, u omjeru koji odgovara odnosu korisne vrijednosti posebnog dijela prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, koja zgrada je izvanknjižno vlasništvo, te mu za iste predati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini koju će u protivnom zamijeniti ova presuda. Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik preda u posjed i vlasništvo dva parkirališna prostora u podrumu stambeno-poslovne zgrade te odgovarajući suvlasnički dio zemljišta na kojem je zgrada izgrađena kao i zajedničke prostorije i uređaje zgrade, koji tim posebnim dijelovima nekretnine služe, kao i da mu za iste preda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini koju će u protivnom zamijeniti ova presuda. Također je odbijen i tužbeni zahtjev za isplatu troškove poreza na promet nekretnina, poreza na dodanu vrijednost te sve druge troškove u svezi prijenosa prava vlasništva s tuženika na tužitelja za predmetne nekretnine, time da se tuženik može osloboditi navedenih obveza na način da tužitelju isplati iznos od 756.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. rujna 1997. do isplate. Pod toč. II./ izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 157.550,00 kn.

 

Prvostupanjskim rješenjem pod toč. I. izreke dopušteno je sudjelovanje R. V. i M. P. kao umješača na strani tuženika, pod toč. II. izreke ukinuta je privremena mjera određena rješenjem Općinskog suda u Zagrebu posl.br. P-5048/98 od 1. veljače 1999. zabranom otuđenja nekretnina upisanih u zk. ul. 20883 k.o. G. Z., zabilježena u zemljišnoj knjizi te se ukidaju sve provedene radnje uz nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu po pravomoćnosti rješenja brisanje zabilježbe privremene mjere u cijelosti, pod toč. III. izreke ispravljena je prvostupanjska presuda posl. Br. P-2376/06-142 od 25. ožujka 2011. u odnosu na prezimena I. tužiteljice R. V. i II. tužiteljice M. P., dok je pod toč. IV. izreke naloženo I. tuženiku I. M. naknaditi I. tužiteljici parnični trošak u iznos od 20.223,65 kn te II. tužiteljici iznos od 20.223,65 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je zahtjev umješača na strani tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka USRH, - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijane presude preinače, a podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske navode te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano revident tvrdi da drugostupanjski sud uopće ne navodi razloge odbijanja u odnosu na istaknuti žalbeni razlog primjene čl. 103. st. 1. i st. 2. ZOO s obzirom da se drugostupanjski sud očitovao o tom pitanju odnosa treće osobe kupaca i privremene mjere zabrane raspolaganja ističući da je o tome ranije tijekom postupka pravomoćno odlučeno povodom tužbenog zahtjeva po tužbi glavnog mješanja, pa da u ovom stupnju postupka neće razmatrati navedene žalbene navode.

 

              Budući da se drugostupanjski sud očitovao o navedenom žalbenom navodu time nije počinjena bitna povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izrijekom ukazuje u reviziji, budući da se pobijana presuda može ispitati, razlozi su jasni i razumljivi, te izreka presude nije u suprotnosti s razlozima obrazloženja pobijane presude, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika te iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Ostali navodi revizije koji se odnose na činjenične tvrdnje da je tužitelj prihvatio ponude tuženika da primi nekretnine te isplati razliku u veličini stanova po izvršenoj primopredaji, pa da je time održao Ugovor o zamjeni na snazi, zapravo su činjenični prigovori. Tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Međutim, treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa navodi revizije koji se odnose na taj razlog nisu uzeti u razmatranje.

 

Također nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Sudovi polaze od sljedećih utvrđenja:

 

- da su tužitelj i tuženik 17. prosinca 1992. sklopili ugovor o zamjeni nekretnina;

 

- da je temeljem navedenog ugovora tužitelj predao u vlasništvo tuženiku svoju nekretninu, dok se  tuženik u zamjenu za navedenu nekretninu obvezao predati u vlasništvo tužitelju dva jednosobna stana površine 40 m2 svaki, na IV. katu zgrade koju će izgraditi na kč.br. 4541/25 te mu predati na korištenje dva parkirališna prostora u suterenu novoizgrađene zgrade, kao i da će platiti sve poreze i troškove u vezi s prijenosom navedenih nekretnina;

 

- da se čl. III. ugovora tuženik obvezao izvršiti navedenu obvezu prema tužitelju u roku od jedne godine od izdavanja građevinske dozvole, time da se, ukoliko obvezu ne ispuni u ugovorenom roku, ugovor raskida uz obvezu tuženika da tužitelju isplati protuvrijednost stanova iz čl. II. ugovora u novcu prema tržišnoj cijeni stanova;

 

- da je građevinska dozvola izdana 2. rujna 1996.;

 

- da su zbog izmjena tijekom gradnje dva stana površine 40 m2 izgrađena na III. katu umjesto na IV. katu zgrade;

 

- da je obveza tuženika dospjela 2. rujna 1997.;

 

- da tuženik u ugovorenom roku, koji je bitan sastojak ugovora, nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju, slijedom čega je ugovor o zamjeni nekretnina raskinut po zakonu;

 

- da tužitelj nakon isteka navedenog roka nije bez odgađanja obavijestio tuženika da zahtijeva ispunjenje ugovora;

 

- da je tuženik dopisom od 9. veljače 1998. ponudio tužitelju isplatu iznosa od tadašnjih 200.000,00 DEM ili predaju dva stana ukupne zajedničke površine od 85 m2 na trećem katu zgrade uz obvezu tužitelja za isplatom novčane protuvrijednosti za 5m2;

 

- da tužitelj na navedenu ponudu nije odgovorio, već je protiv tuženika podnio tužbu;

 

- da je tuženik kupoprodajnim ugovorima sklopljenim 18. ožujka 1999. prodao umješačima na strani tuženika R. V. stan br. 7 na III. katu predmetne zgrade, površine 42 m2 i M. P. stan br. 8 na III. katu predmetne zgrade, površine 42 m2;

 

- da je tijekom trajanja ovoga postupka donesena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-2376/06-142 od 25. ožujka 2011. kojom su R. V. i M. P. (tada tužiteljice po tužbi glavnog miješanja) utvrđene vlasnicama navedenih stanova, a koja presuda je u tom dijelu postala pravomoćna 7. siječnja 2014.

 

              Slijedom navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili je ugovor o zamjeni nekretnina nedvojbeno sukladno odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) raskinut po samom zakonu, da tužitelj, koji je svoju ugovornu obvezu iz ugovora o zamjeni nekretnina u potpunosti ispunio ima pravo u smislu odredbe čl. 132. st. 2. ZOO-a da mu se vrati ono što je dao, ali kako u konkretnom slučaju nije moguće vratiti stvar koju je u izvršenju ugovorne obveze tužitelj dao tuženiku (jer je na nekretnini tužitelja izgrađena stambeno poslovna zgrada sa stanovima koji su prodani trećim osobama) tada se u smislu navedene odredbe obveza vraćanja pretvara u vraćanje novčanog ekvivalenta one stvari koju je ugovorna strana primila. Nadalje, sudovi su zaključili da tužitelj tužbom nije tražio isplatu novčane naknade, već samo predaju u posjed dva stana (br. 7 i br. 8 na III. katu predmetne zgrade), s time da se tuženik može osloboditi te obveze tako da tužitelju isplati iznos od 756.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. rujna 1997. do isplate (što predstavlja protuvrijednost tih stanova u novcu prema njihovoj tržišnoj cijeni), da tuženik, nakon što je pravomoćno utvrđeno da su umješači na strani tuženika (tada tužiteljice po tužbi glavnog mješanja) vlasnice predmetnih stanova, ne može osnovano tražiti predaju u posjed tih stanova te da je u tužbi postavljena facultas alternativa u smislu čl. 327. ZPP, koja nije tužbeni zahtjev, već građanskopravna ponuda tužitelja tuženiku, a kako u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije prihvaćen, to nije bio ispunjen uvjet za izricanje facultas alternative.

 

Neosnovano revident ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom poslu u kojem je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora sukladno čl. 125. st. 2. ZOO, s obzirom da iz stanja spisa iz čl. III. Ugovora o zamjeni nekretnina proizlazi da su stranke ugovorile da će tuženik svoju obvezu izvršiti u roku od jedne godine od izdavanja građevinske dozvole, te da će se u slučaju neizvršenja ugovorne obveze u ugovorenom roku ugovor raskinuti uz obvezu tuženika da tužitelju isplati protuvrijednost ugovorenih stanova u novcu prema tržišnoj cijeni stanova.

 

Nadalje, tužitelj revizijskim razlozima ističe kako je tuženik morao do nastupa roka u kojem se ima pravo osloboditi obveze ispunjenjem alternativne obveze, do isticanja zahtjeva za ispunjenjem obveze izvršiti svoju alternativnu obvezu, a kako to nije učinio, da stoga tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje.

 

Takav stav zauzeli su i nižestupanjski sudovi da tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje isplatom tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina u smislu odredbe čl. 132. st. 2. ZOO-a odnosno da mu se vrati ono što je dao, a  kako je zapravo i ugovoreno predmetnim Ugovorom u zamjeni (jer je protekom roka za ispunjenje iz Ugovora o zamjeni došlo do raskida istog, te je prestala obveza tuženika na predaju dva stana i dva parkirna mjesta pozivom na odredbu čl. 132. st. 1. ZOO).

 

Međutim, kako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu (tijekom postupka je bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku – odvjetniku, a koji odnos je reguliran odredbama Zakona o odvjetništvu) pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili postavljeni tužbeni zahtjev za predaju u posjed dva stana i dva parkirališna mjesta kao neosnovan, dok o tužiteljevoj ponudi alternativnog ovlaštenja (facultas alternativa) isplatom iznosa 756.000,00 kn sudovi nisu bili dužni raspravljati niti meritorno odlučivati s obzirom da nije ispunjena pretpostavka u smislu odredbe čl. 327. ZPP. Ujedno je pravilan i zaključak nižestupanjskih sudova da tako postavljen zahtjev ne predstavlja niti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP.

 

Iz navedenoga proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.