Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 575/2015-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici T. I., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. – P. p. d.o.o. iz Z., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-645/14-2 od 13. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9841/13-10 od 26. veljače 2014., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-645/14-2 od 13. siječnja 2015. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9841/13-10 od 26. veljače 2014. te se sudi:
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika broj 8020 od 15. srpnja 2013. kao i Odluka tuženika broj 8487/13 nisu dopuštene i da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad i na poslove konduktera u jedinici Glavni kolodvor Z. temeljem Ugovora o radu od 13. listopada 2012. broj 517-1/12, sve u roku 8 dana.
2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. veljače 2014. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 425,00 kn, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika nedopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i ujedno je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad i prijašnje poslove koje je obavljao. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2014. pa do isplate. Ujedno je prvostupanjskim rješenjem odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da tužitelja privremeno za vrijeme trajanja parničnog postupka do donošenja pravomoćne odluke vrati na prijašnje radno mjesto i da mu isplaćuje naknadu plaće u ugovorenom iznosu za vrijeme trajanja privremene mjere.
Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti, a u toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te prvenstveno preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.
Revizija tuženika je osnovana.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a predmet spora slijedom toga je i zahtjev tužitelja za vraćanje na rad i na prijašnje radno mjesto.
Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Tuženik u reviziji između ostalog ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodeći kako pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da sud nije cijenio sve činjenice u postupku te u pobijanoj presudi da nisu navedene odlučne činjenice, a pored toga da one koje su navedene su u proturječnosti sa drugim činjenicama te ukupno da su razlozi presude u suprotnosti sa odlučnim činjenicama slijedom čega se pobijana presuda ne može ispitati. Iako revident u reviziji pobliže ne obrazlaže i ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka i na koji način bi je drugostupanjski sud počinio, suprotno takvim navodima pobijana presuda, a isto tako i prvostupanjska presuda sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti između obrazloženja tih presuda i utvrđenih činjenica u postupku te stanja spisa, slijedom čega ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji tuženik ističe u reviziji.
Tuženik u reviziji dobrim dijelom ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, a zbog kojeg razloga se ne može izjaviti revizija sukladno odredbi čl. 385. ZPP.
U postupku je utvrđeno:
- da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 15. srpnja 2013. otkazao Ugovor o radu broj 517-1/12 od 13. listopada 2012. zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa uslijed čega daljnji radni odnos nije moguć,
- da je razlog donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu bio jer je tužitelj na svom radnom mjestu konduktera prilikom kontrole prisutnosti alkohola u organizmu koja je izvršena 13. lipnja 2013. zatečen u alkoholiziranom stanju, odnosno utvrđena mu je prisutnost alkohola u organizmu od 1,57 promila, čime je počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa jer je postupao protivno čl. 91. toč. 8. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava ("Narodne novine", broj 82/13), a što je kažnjivo prema čl. 128. toč. 7. st. 6. istog Zakona,
- da je tužitelj priznao da je ranije konzumirao alkohol na obiteljskom slavlju i da je naveo da se tako nešto više neće ponoviti,
- da je tužitelj protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava 17. srpnja 2013. i da je tuženik donio Odluku broj 8487/13 kojom je odbio zahtjev za zaštitu prava kao neosnovan,
- da je tužitelj podnio tužbu unutar roka iz čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR),
- da je provjeru prisutnosti alkohola u organizmu tužitelja od 30. lipnja 2009. izvršio djelatnik tuženika te je tužitelj navedenu provjeru prihvatio pri čemu je naveo da je popio 7-8 piva i da je zadnje piće konzumirao 30. lipnja 2013. u tri sata te da je očitana vrijednost od 1,57 promila alkohola u organizmu tužitelja,
- da je tužitelj ranije upozoren i da je bila donesena odluka o privremenom udaljenju tužitelja u studenom 2001., a zbog toga što mu je također utvrđena alkoholiziranost na radnom mjestu, ali to nije razmatrano sukladno čl. 85 Kolektivnog ugovora sklopljenog između Sindikata koji djeluju kod tuženika i tuženika,
- da tužitelj nije konzumirao spornog dana alkohol na radnom mjestu, već prethodnog dana na obiteljskom slavlju,
- da je tužitelj u trenutku otkaza obavljao poslove radnog mjesta konduktera.
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan jer iako je utvrđena alkoholiziranost tužitelja na radnom mjestu od 1,57 promila u krvi da se obzirom na sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti konkretnog slučaja ne može zaključiti da se radi o teškoj povredi radne obveze uslijed koje bi poslodavac u tužitelja kao radnika izgubio povjerenje i gdje daljnji radni odnos tužitelja kod tuženika ne bi bio moguć. Pritom nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik nije dokazao da bi zbog takvog ponašanja tužitelja došlo do remećenja procesa rada i da bi time nastala šteta tuženiku ili trećim osobama, a na što tuženik nije ni predlagao dokaze. Stoga nižestupanjski sudovi smatraju obzirom da je tužitelj priznao da je bio pod utjecajem alkohola, da je alkohol konzumirao izvan radnog mjesta prethodnog dana na obiteljskom slavlju, da se ispričao poslodavcu i obećao da se isto više neće ponoviti da se ne radi o pretpostavkama iz čl. 108. st. 1. ZR, odnosno da je odluka tuženika nezakonita.
Tuženik u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 108. st. 1. ZR, odnosno da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju i da se u konkretnom slučaju radi o teškoj povredi radne obveze i gdje nije moguć nastavak radnog odnosa sa tužiteljem. Pritom tuženik ukazuje da nije relevantno kada je tužitelj konzumirao alkohol, već da je odlučno to što je bio u alkoholiziranom stanju na radnom mjestu, a radno mjesto konduktera spada u radno mjesto koje obavljaju izvršni i drugi radnici u obavljanju željezničkog prometa te su poslovi konduktera i oni koji se odnose na prometne i prijevozne poslove kod vlaka kojim se obavlja prijevoz putnika. U bitnom, tuženik u reviziji ukazuje na sudsku praksu ovoga suda gdje se u sličnim situacijama zauzimalo pravno shvaćanje da se radi o pretpostavkama iz čl. 108. st. 1. ZR.
Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Nižestupanjski sudovi su zaključili u ovoj pravnoj stvari da obzirom na utvrđene konkretne okolnosti slučaja se ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa gdje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Takvo svoje pravno stajalište nižestupanjski sudovi temelje na tome da tužitelj nije poremetio proces rada, da tuženiku nije nastala šteta, a isto tako ni trećim osobama, da je tužitelj dobrovoljno pristao na alkotestiranje i priznao da je alkoholiziran, da nije konzumirao alkohol na radnom mjestu, da se pokajao zbog učinjenog i obećao da se to više neće ponoviti.
Ovaj sud ne prihvaća takav zaključak nižestupanjskih sudova te suprotno tome smatra da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke iz čl. 108. st. 1. ZR, odnosno da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa gdje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Naime, ovaj sud prihvaća da je radno mjesto tužitelja takve naravi da je posebno opasno ukoliko kondukter je pod utjecajem alkohola jer se radi o radniku koji samo ne kontrolira da li su plaćene karte već ima i čitav niz drugih mogućih zaduženja kao što su poslovi u odvijanju željezničkog prometa, a što je primjerice navedeno u čl. 9. st. 4. toč. 16. Pravilnika o načinu i uvjetima sigurnog obavljanja željezničkog prometa ("Narodne novine", broj 133/09). Također prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije od značaja je li tužitelj konzumirao alkohol prije dolaska na posao, već je bitno da je na poslu bio u alkoholiziranom stanju i da je na taj način potencijalno ugrozio obavljanje svojih poslova. U smislu odredbe čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 86/08 i 143/12 – dalje: ZZR) zabranjeno je uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada i njihovo unošenje u radne prostorije i prostore. Također u smislu čl. 65. st. 1. ZZR poslodavac je dužan privremeno udaljiti s mjesta rada zaposlenika koji je na radu pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti, slijedom čega nije pravilan niti zaključak nižestupanjskih sudova da nije došlo do remećenja procesa rada jer je tuženik morao nadomjestiti izostanak tužitelja na radnom mjestu konduktera nakon što mu je utvrđena alkoholiziranost na radnom mjestu.
Točno je da je ovaj sud u nekim odlukama zauzimao stajalište da sama činjenica alkoholiziranosti na radnom mjestu ne mora automatizmom značiti i razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, ako postoje olakotne okolnosti, ali u konkretnom slučaju obzirom na radno mjesto tužitelja te opseg poslova koje obavlja kondukter sukladno navedenom Zakonu o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava kao i sukladno Pravilniku o načinu i uvjetima sigurnog obavljanja željezničkog prometa ne može se zaključiti da tuženik nije dokazao pretpostavke iz čl. 108. st. 1. ZR. Također je potrebno napomenuti da eventualni socijalni razlozi koji bi postojali na strani tužitelja ne mogu biti opravdanje za tumačenje da li je počinjena osobito teška povreda radne obveze ili ne.
Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili na temelju utvrđenog činjeničnog stanja da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 108. st. 1. ZR te su slijedom toga pogrešno primijenili materijalno pravo.
Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika kao osnovanu i preinačiti nižestupanjske presude te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i presuditi kao u izreci.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP te je tuženiku priznat trošak plaćene pristojbe na odgovor na tužbu, a koji trošak je tuženik određeno zahtijevao sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP.
Katarina Buljan, v.r.