- 1 -              Revt 8/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 8/2013-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRŽAVNE AGENCIJE UZA OSIGURANJE ŠTEDNIH ULOGA I SANACIJU BANAKA, Z., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G.1 i G.2 u Z., protiv tuženika Ž. V. iz V., koga zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., radi isplate 108.187,36 kn i u pravnoj stvari tuženika Ž. V. iz V., koga zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., protiv tužitelja DRŽAVNE AGENCIJE UZA OSIGURANJE ŠTEDNIH ULOGA I SANACIJU BANAKA, Z., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G.1 i G.2 u Z., radi isplate 59.151,87 EUR, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7231/11-5 od 13. srpnja 2012., kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-5442/06 od 3. kolovoza 2011. u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se drugostupanjska presuda u cijelosti i rješenje u dijelu pod toč. I izreke te se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

O trošku postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati 108.187,36 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškom postupka (toč. 1. izreke). Ujedno je ukinut nalog za namirenje novčane tražbine iz rješenja Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. Ovr-529/2003 od 20.1.2003., kojim je tuženiku naložena isplata od 108.187,36 kn sa zateznom kamatom od 2.7.2001. do isplate, kao i trošak ovrhe od 3.127,90 kn (toč. 2. izreke).

 

Povodom protutužbenog zahtjeva, naloženo je tužitelju da tuženiku plati 59.151,87 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3.7.2001. do 28.2.2002. pa do isplate (toč. 3. izreke), kao i da mu naknadi parnični trošak od 58.545,00 kn dok je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadom troška postupka od 32.250,00 kn (toč. 4. izreke). Odbijen je kumulirani protutužbeni zahtjev za isplatu 44.373,55 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3.7.2011., pa do isplate (toč. 5. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 2. izreke (toč. I izreke) dok je preinačena pod toč.1. izreke tako da je naloženo tuženiku da tužitelju plati 108.187,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2001. pa do isplate te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 24.207,50 kn dok je odbijen preostali dio troška od 12.905,00 kn (toč. II/1. i 2. izreke). Rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda pod toč. 3. izreke bez vraćanja na ponovno suđenje (toč. I izreke rješenja) te je odbačena kao nedopuštena žalba tužitelja podnesena protiv dijela toč. 4. izreke kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška od 32.250,00 kn i toč. 5. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i rješenje te odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Tužitelj od tuženika traži isplatu na temelju neizmirenog duga po ugovoru o kreditu od 1. kolovoza 2000. Prvostupanjski sud njegov zahtjev odbija uz obrazloženje da tužitelj nije tuženiku isplatio na temelju ugovora o kreditu jer da je riječ o fiktivnom ugovoru kojeg je tuženik potpisao u zabludi i iz neznanja pa da stoga nema pravnog učinka.

 

Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi a što je tužitelj koji je sudskom odlukom u stečajnom postupku stekao prijenos tražbine proistekle iz ugovora o kreditu koji su sklopili Štedionica za razvoj i obnovu i tuženik. Pored toga ističe da nije prividan ugovor koji strane možda ne bi sklopile, ali ga ipak sklapaju radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dopuštenog probitka a da iz iskaza samog tuženika proizlazi da je tim ugovorom, odnosno isplatom po njemu, ostvario pravo na isplatu kamata na deviznu štednju.

 

Tuženik u reviziji osporava zaključak drugostupanjskog suda da bi tužitelj bio treća savjesna osoba ističući da na tu okolnost nije proveden ni jedan dokaz na tu okolnost, odnosno da tužitelj ne može biti treća savjesna osoba jer je preuzeo parnicu u kojoj je protutužbeni zahtjev već bio postavljen. Također da nije utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine već tijekom prvostupanjskog postupka upravo suprotno, što da dokazuje činjenica da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, a kako je drugostupanjski sud utemeljio svoju odluku na činjenici o kojoj strankama nije dana mogućnost izjasniti se, tako je postupio protivno odredbi čl.7. st. 3. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 dalje: ZPP).

 

Osnovano tuženik revizijom osporava zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj treća savjesna osoba. Predmetni ugovor sklopili su Štedionica za razvoj i obnovu i tuženik. Kad je tužitelj (naknadno) tijekom postupka stupio na procesno mjesto Štedionice za razvoj i obnovu, tad je on ušao u položaj Štedionice i u odnosu na predmetni ugovor pa stoga ne može predstavljati treću savjesnu osobu. Naime, ne može tužitelj s jedne strane stupiti na mjesto i položaj Štedionice u sudskom postupku preuzimajući sva njena prava, a istovremeno ne stupiti i na mjesto i položaj Štedionice u odnosu na sam ugovor, pa stoga on nikako ne može predstavljati treću savjesnu osobu.

 

Obzirom da je drugostupanjsku sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženika, pošao od pogrešnog zaključka da je tužitelj treća savjesna osoba i da se zato prema njemu ne može isticati prigovor da je ugovor prividan, kao i od zaključka da ugovor nije prividan jer je sklopljen radi postizanja drugog imovinskog probitka, a to je pravo na isplatu kamata na deviznu štednju, tad nije jasno iz kojeg je razloga odbijena žalba tuženika, koji upravo cijelo vrijeme i tvrdi da se radilo o isplati kamata na deviznu štednju i da stoga tužiteljev zahtjev za isplatu s osnova kredita, nije osnovan.

 

Budući da su na taj način iznijeti razlozi presude u cijelosti nejasni i proturječni, to je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Nadalje, osnovano tuženik ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka prilikom donošenja odluke kojom ukida prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika bez potrebe vraćanja na ponovno suđenje, uz istovremenu uputu (u obrazloženju odluke) prvostupanjskom sudu da iz spisa izdvoji protutužbu i u odnosu na nju formira novi spis u kojem će se raspravljati o protutužbi i protutužbenom zahtjevu.

 

Budući da je u izreci rješenja drugostupanjsku sud odlučio da se ukida prvostupanjska odluka bez vraćanja na ponovno suđenje, a da je u obrazloženju odluke istaknuto da se o protutužbi i protutužbenom zahtjevu ponovno raspravlja u novoformiranom spisu, to je i time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer izreka proturječi obrazloženju.

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a, ukinuti drugostupanjsku presudu u cijelosti i drugostupanjsko rješenje u dijelu pod toč. I., izreke i u tom dijelu predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.