- 1 -              Rev 3985/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3985/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. d.d. za proizvodnju, vanjsku i unutarnju trgovinu, Z., OIB: ..., protiv tuženika Grad Zagreb, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2592/17-2 od 23. siječnja 2018., kojom je potvrđena u odluci o glavnoj stvari, a djelomično preinačena u odluci o troškovima postupka presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1261/15-57 od 15. siječnja 2016., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2592/17-2 od 23. siječnja 2018. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1261/15-57 od 15. siječnja 2016. kojom je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo korištenja, a na temelju čl. 361. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stekao pravo vlasništva na nekretnini pobliže naznačeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude, a što mu je tuženik kao pravni sljednik Općine S. dužan priznati i izdati tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis u zemljišne knjige, jer će u protivnom ju zamijeniti presuda, kao i odbijen eventualno kumulirani zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži predati tužitelju u vlasništvo 69.288 m2 neizgrađenog građevinskog zemljišta iste vrijednosti kao što je zemljište kat. čest. zem. broj 2644/1 k.o. P., oranica N. L. u površini 69.288 m2, a koje obveze se može osloboditi isplatom tužitelju iznosa 103.932.000,00 kn, dok je djelomično preinačena u odluci o troškovima postupka nalaganjem tužitelju s tog osnova isplatiti tužitelju iznos 992.500,00 kn, a za daljnjih 200.000,00 kn zahtjev je odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uz naknadu mu troškova postupka, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj izjavljenom revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te premda kao jedan od revizijskih razloga navodi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, iz sadržaja revizije ne da se razabrati u čemu revident nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a (tzv. relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka), jer su u tom pravcu u reviziji izostali bilo kakvi određeni razlozi, a bez čega ovaj sud ne može ni ocijeniti osnovanost takvog revizijskog prigovora.

 

Naprotiv, a vezano za revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj u reviziji određeno izlaže razloge zbog čega smatra da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da je primjenom odredbi Zakona o građevinskom zemljištu u tužbi istaknut eventualno kumulirani zahtjev tužitelja trebalo prihvatiti. Pritom se poziva na odredbu čl. 56. – čl. 59. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/80, 42/86 i 48/88 – dalje: ZGZ), a kojima su bili uređena prava pravnih osoba kojima je naknadno oduzeto građevinsko zemljište, prethodno im dodijeljeno na korištenje, a na temelju odredbe čl. 35. i čl. 42. ZGZ, a sve to kod činjenice:

 

- da je pravni prednik tužitelja rješenjem Općine S. od 14. lipnja 1982. dao na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište oznake k.č.br. 33/26 k.o. J., po novoj izmjeri k.č.br. 2644/1 k.o. P., površine 69.288 m2 radi izgradnje skladišta i poslovnog objekta u zoni J., i u skladu s tim

 

- da je pravni prednik tužitelja s pravnim prednikom tuženika 28. srpnja 1982. sklopio ugovor o međusobnim pravima i obvezama te se pravni prednik tužitelja obvezao u roku tri godine od pravomoćnosti rješenja o davanju na korištenje građevinskog zemljišta izgraditi objekte zbog kojih mu je to zemljište i dodijeljeno na korištenje,

 

- da je rješenjem pravnog prednika tuženika od 18. srpnja 1986. pravnom predniku tužitelja oduzeto pravo korištenja na prethodno dodijeljenom zemljištu, te je naloženo u zemljišnim knjigama izvršiti brisanje prava korištenja sa imena pravnog prednika tužitelja, s time

 

- da pravo korištenja na ime pravnog prednika tužitelja i nije bilo upisano u zemljišnim knjigama u njegovu korist, kao i

 

- da pravni prednik tužitelja na predmetnim nekretninama nije izgradio objekte, a zbog čega mu je to zemljište bilo dato na korištenje s time

 

- da je rješenje od 18. srpnja 1986. doneseno bez protivljenja pravnog prednika tužitelja, jer mu je istovremeno izdana suglasnost za dodjelu građevinskog zemljišta na novoj lokaciji, s time

 

- da u odnosu na novo dodijeljeno zemljište koje bi pravnom predniku bilo dato na korištenje, između njega i pravnog prednika tuženika nije sklopljen ugovor o međusobnim pravima i obvezama, niti je na njima pravni prednik tužitelja izgradio objekte.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja kako onaj upravljen na utvrđenje da je tužitelj, a na temelju odredbe čl. 361. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 9/10, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP) stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, tako i onaj eventualno kumulirani kojim je traženo da se tuženiku naloži predati tužitelju u vlasništvo neizgrađeno građevinsko zemljište iste vrijednosti kao ono k.č.br. 2644/1 k.o. P. površine 69.288 m2, a koje obveze se može osloboditi isplatom iznosa 103.932.000,00 kn, izrazivši pravno shvaćanje da pravni prednik tužitelja kao ni tužitelj u vrijeme stupanja na snagu ZVDSP nisu bili korisnici neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, jer im je na temelju odredbe čl. 53. ZGZ, donošenjem rješenja od 18. srpnja 1986., a koje je pravomoćno, to pravo oduzeto, a kako pravni prednik tužitelja nije sklopio ugovor o pripremi zemljišta koje mu je kao zamjensko dodijeljeno, to da nema ni pravne osnove na temelju koje bi mogao zahtijevati od tuženika predaju mu u vlasništvo zamjenskog zemljišta, iste kvalitete i površine kao ono u odnosu na koje mu je oduzeto pravo korištenja.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja tužitelj se u reviziji poziva na odredbe ZGZ smatrajući da je njihovom primjenom trebalo prihvatiti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

 

Odredbom čl. 394. st. 2. ZVDSP propisano je da stupanjem na snagu tog Zakona (stupio je na snagu 1. siječnja 1997.) prestaje važiti ZGZ, a postupci započeti po odredbama tog Zakona, dovršit će se po odredbama ZVDSP, ako su povoljniji za nositelja prava korištenja.

 

Ovaj postupak započet je 2005., dakle u vrijeme kada je već prestao važiti ZGZ, no kako tužitelj svoj zahtjev zasniva na pravu korištenja građevinskog zemljišta koje mu je u jednom razdoblju bilo dodijeljeno, a sve na temelju odredbi ZGZ, to se njegov zahtjev treba i sagledati u svjetlu odredbi ZGZ.

 

Odredbom čl. 56. st. 2. ZGZ bilo je propisano da ako je provedbenim planom na zemljištu i dijelu zemljišta koje koristi društveno pravna osoba određena namjena koja nije u skladu s djelatnošću koju obavlja ta osoba, skupština općine može rješenjem oduzeti iz njegovog korištenja to zemljište i dati ga na korištenje novom korisniku radi privođenja namjeni određenoj provedbenim planom. Na ovo rješenje odgovarajuće se primjenjuju odredbe čl. 35. tog Zakona.

 

Prema odredbi čl. 57. st. 1. ZGZ za oduzeta prava u pogledu građevinskog zemljišta iz čl. 56. st. 2. tog Zakona društveno pravna osoba ima pravo na naknadu samo za rad i sredstva uložena u to zemljište do visine vrijednosti ulaganja.

 

Prema odredbi čl. 58. st. 1. ZGZ ako su nekretnine iz čl. 56. st. 2. tog Zakona uvjeti rada, društveno pravna osoba ima prava na naknadu kojom se osigurava da ti uvjeti ne budu bitno pogoršani.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka smatra se da uvjeti rada neće biti bitno pogoršani ako se društveno pravnoj osobi na ime naknade osiguraju druge nekretnine koje joj omogućavaju nesmetano obavljanje djelatnosti kojoj su služile oduzete nekretnine ili se toj društveno pravnoj osobi na drugi način osigura naknada koja omogućuje nesmetano obavljanje njene djelatnosti.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka nekretnine iz stavka 1. tog članka ne mogu se oduzeti iz korištenja društveno pravne osobe prije nego se za te nekretnine ne osigura odgovarajuća naknada.

 

Rješenjem od 18. srpnja 1986. o oduzimanju građevinskog zemljišta, pravnom predniku tužitelja uz ostalo je utvrđeno da se predstavnik pravnog prednika tužitelja ne protivi oduzimanju buduće im je izdana suglasnost na dodjelu nove lokacije.

 

Polazeći od sadržaja tog rješenja nameće se zaključak kako je naknada za oduzeto pravo korištenja na građevinskom zemljištu pravnom predniku tužitelja osigurana dodjelom mu drugog zemljišta na novoj lokaciji, a s čim se on i suglasio, dakle naknada određena suglasno odredbi čl. 58. ZGZ.

 

Iz stanja spisa predmeta razvidno je da pravni prednik tužitelja unatoč tome što mu je 28. siječnja 1987. pravni prednik tuženika izdao suglasnost za dodjelu nove lokacije, a prema kojoj je pravni prednik tužitelja bio u obvezi u roku od tri mjeseca sklopiti ugovor o izradi urbanističkih uvjeta, te u roku od šest mjeseci od izdane suglasnosti sklopiti s pravnim prednikom tuženika ugovor o pripremi zemljišta, jer u protivnom gubi pravo na rezervaciju lokacije, nije tako postupio u smislu da nije sklopio ugovor o pripremi zemljišta s pravnim prednikom tuženika. U takvim okolnostima, doista nema pretpostavki na temelju kojih bi se moglo ocijeniti da je tužitelj, a putem svog pravnog prednika stekao pravo korištenja na građevinskom zemljištu u smislu odredbi tada važećeg ZGZ i na temelju toga zahtijevati davanje mu drugog zamjenskog zemljišta, a kako to međutim tužitelj smatra.

 

Stoga je ocijeniti da je pravilno odbijen i eventualni kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja za predaju mu u vlasništvo zamjenskog zemljišta, jer za to ne postoji pravna osnova.

 

Pritom je potrebno podsjetiti kako novčani iznos koji je naznačen u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu je alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) i kao takav nije tužbeni zahtjev već građanskopravna ponuda zbog čega se i ne može o takvom ovlaštenju meritorno raspravljati (u smislu ocjenjivanja primjerenosti visine tog iznosa, a kako to međutim revident pogrešno u reviziji obrazlaže).

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.