- 1 -              Rev 3858/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3858/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Lj. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. C., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. z. l. Z. d.d., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & Š. R. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja tužitelja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-89/2019-2 od 30. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-23/16-35 od 11. listopada 2018., u sjednici održanoj 26. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-89/2019-2 od 30. svibnja 2019. potvrđena je presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-23/16-35 od 11. listopada 2018. kojom je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od 23. prosinca 2015. te Odluka tuženika od 2. veljače 2016. povodom zahtjeva tužitelja za zaštitu prava radnika nedopušteni i da radni odnos tužitelju na temelju tih odluka nije prestao, kao i zahtjev da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na rad na radno mjesto stručni suradnik za kontrolu kvalitete odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu troškova postupka, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino  odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su obje nižestupanjske presude jasne i razumljive, zbog čega se njihova pravilnost može ispitati. Pritom prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, kao i razloge zašto je u odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjeno  materijalno pravo, a kako drugostupanjska presuda također sadrži jasne i razumljive razloge zbog kojih su otklonjeni žalbeni prigovori procesnopravne naravi, kao i oni glede pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pravilnosti primijenjenog materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, to je ocijeniti da obje nižestupanjske presude nisu opterećene navedenom bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

 

Kako je pak drugostupanjski sud u pobijanoj presudi odgovorio na sve odlučne žalbene navode tužitelja davši za njih dovoljno jasne i obrazložene razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi treba reći da revizijski navodi tužitelja kojima prigovarajući pravilnosti nižestupanjskih presuda, a kojima je njegov tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. U skladu s tim, bez značaja je tek sada u reviziji u dokazne svrhe prilaganje očitovanja radničkog vijeća tuženika od 21. prosinca 2015., a vezano za iskazanu namjeru tuženika o otkazivanju ugovora o radu tužitelju.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Kako su nižestupanjski sudovi upravo primjenjujući citirane odredbe, od predloženih dokaza u postupku izveli one dokaze koje su ocijenili relevantnim te njihovom ocjenom kako pojedinačno tako u ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdili odlučne činjenice i u tom pravcu dali valjane razloge zbog čega je takvo činjenično stanje utvrđeno, a koje se tiče utvrđenih povreda obveze iz radnog odnosa od strane tužitelja, zbog kojih mu je tuženik i otkazao ugovor o radu, onda se ne može prihvatiti da su pobijane presude bez valjanog obrazloženja i time nerazumljive, a kako to pogrešno tužitelj smatra.

 

Kako je to već prethodno izloženo, sud je taj koji ocjenjuje koje će od predloženih dokaza izvesti, pa time što svi po tužitelju predloženi dokazi u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu izvedeni, jer je sud ocijenio da je i bez njihovog izvođenja moguće utvrditi odlučne činjenice, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a.

 

Tužitelj je tijekom trajanja ovog postupka bio obavještavan o svim radnjama suda i u njima aktivno sudjelovao osobno i putem svog opunomoćenika, kako na održanim ročištima tako i vezano za izvanraspravne aktivnosti protivne stranke (dostavljanjem pismena) i na njih se očitovao, što znači da je tužitelju omogućeno raspravljanje pred sudom, pa nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju se opisno ukazuje, a time dakle i ostvareno načelo kontradiktornosti u postupku jer se tužitelj o svim izvedenim dokazima i provedenim radnjama u postupku mogao očitovati.

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, a kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 23. prosinca 2015., pozivom na odredbu čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR).

 

Prema toj odredbi poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Polazeći od nespornih  te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2000. i dodatka tom ugovoru od 3. veljače 2003. i 1. travnja 2005. radio kod tuženika na radnom mjestu stručni suradnik za kontrolu kakvoće, a koje

 

- da je uključivalo odgovornosti za pravovremeno, stručno i kvalitetno obavljanje poslova, poznavanje dokumentacije integriranog sustava kvalitete Z. l. Z., poznavanje procesa Z. l. Z., poznavanje metodologije analize rezultata kontrole kvaliteta, poznavanjem metodologije praćenja i analize troškova kvalitete, metodologiju izrade dokumentacije i kvalitete, poznavanjem metodologije izrade izvješća o rezultatima kontrole kvalitete, sudjelovanje u izradi i provedbi programa i planova ulazne, međufazne i izlazne kontrole kvalitete, pravovremeno osobno i stručno usavršavanje i osposobljavanje, sudjelovanje u pripremi internih audita, praćenje i primjenu međunarodnih normi i nacionalnih propisa kao i internih akata društva, utvrđivanje i registriranje problema vezanih za osiguranje kvalitete na svom radnom mjestu, provođenje preventivnih mjera u cilju sprječavanja pogrešaka u radu, predlaganje korektivnih mjera u cilju stalnog poboljšanja za svoje radno mjesto, izvršavanje i drugih poslova sukladno organizaciji rada, standardima i pravilima struke,

 

- da je tužitelju neposredno nadređena osoba bila G. Š., na položaju rukovoditelj službe kvalitete,

 

- da je zbog nepostupanja tužitelja u obavljanju radnog zadatka u razdoblju: 20.-22. travnja 2015., a sastojao se u izradi opisa procesa poboljšanja uz korištenje izrađenog predloška – zaglavlja, a koje je ocijenjeno kao nepravovremeno i nekvalitetno, tuženik je 5. svibnja 2015. pisano upozorio tužitelja o obvezama iz radnog odnosa i mogućnost otkaza,

 

- da je postupak provođenja ISO certifikacijskog audita kod tuženika u razdoblju: 15.-17. rujna 2015., a sve vezano za procjenu razine usklađenosti sa zahtjevima norme ISO 2001.:2008. u postupku provjere vođenog po auditoru D. G. sa tužiteljem kao radnikom tuženika, utvrđeno da na osnovi provjere toč. 6.2.1. (koja zahtjeva da osoblje koje obavlja direktno poslove unutar sustava upravljanja kvalitetom bude kompetentan na osnovi adekvatne edukacije, treninga vještina i iskustva), a koja procjena kompetencije je izvršena na temelju tužiteljeve odgovornosti iz opisa njegovog radnog mjesta, utvrđeno da on ne ispunjava navedene odgovornosti, odnosno ne posjeduje potrebne kompetencije (tijekom audita tužitelj nije ponudio informacije o ispunjavanju bilo koje odgovornosti provjerene iz opisa njegovog radnog mjesta i izjavio da su njegove odgovornosti samo one koje mu zada nadređeni radnik, te da nema nikakvu kompetenciju vezano za metodologiju izrade analize rezultata kontrole kvaliteta, metodologije praćenja i analize troškova kvalitete, te da ne prati niti primjenjuje međunarodne norme i nacionalne propise niti interne akte društva, jer da to spada u sferu pravnih poslova), a što je od auditora ocijenjeno kao kršenje radnih obveza jer ti poslovi spadaju u djelokrug poslova radnog mjesta tužitelja, kao

 

- da je prilikom audita tužitelj tvrdio auditoru da se njegov posao odnosi samo na jedan proces – proces poboljšanja, te je tvrdio da ne zna koje je područje primjene Integriranog sustava upravljanja, a na osnovu čega je auditor ocijenio da tužitelj kao radnik tuženika nije svjestan svoje važnosti i značaja svojih aktivnosti koje pridonose ispunjavanju ciljeva kvalitete, zbog čega

 

- da su od strane auditora kod tuženika utvrđene velike neuskladnosti koje su imale posljedicu da je tuženik u roku od 90 dana po dovršenom auditu trebao implementirati korektivne mjere,

 

- da je 27. listopada 2015. nadređeni rukovoditelj tužitelju G. Š. e-mailom zatražila od tužitelja dostavljanje izvještaja o njegovim radnim aktivnostima tijekom protekla dva tjedna, do kraja radnog vremena (16 sati) na koji je tužitelj neprimjereno reagirao, zbog čega je između njega i nadređenog rukovoditelja uslijedila e-mail prepiska, a koja je od strane tuženika ocijenjena nepoštivanjem nadređenog rukovoditelja te neozbiljnim pristupom u obavljanju radnih zadataka, odnosno neurednom izvršavanju radnih zadataka, nakon čega

 

- da je između stranaka uslijedila e-mail prepiska, a vezano za zahtjev tužitelja da mu tuženik dostavi ISO certifikat, što je tuženik ocijenio postupanjem koje proizlazi izvan okvira ovlasti tužitelja iz njegovog radnog mjesta, zbog čega je sada usmeno upozorio tužitelja na njegovo ponašanje koje je za tuženika neprihvatljivo, nakon čega

 

- da je tuženik 23. prosinca 2015. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, a zbog skrivljenog ponašanja radnika, ocijenivši da nastavak rada tužitelja kod tuženika više nije moguć.

 

Polazeći od prednjih utvrđenja, nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim izrazivši pravno shvaćanje da su se u okolnostima konkretnog slučaja ostvarile pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

 

Osporavajući pravilnost nižestupanjskih presuda tužitelj u reviziji dalje ustraje u shvaćanju da u njegovom postupanju nije bilo propusta, a koji bi se mogli ocijeniti povredom obveze iz radnog odnosa, već naprotiv nastojanjem da se poboljša odnosno izbjegne zlouporaba u primjeni ISO certifikata.

 

Kako to proizlazi iz prethodno citirane odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, uz poštivanje ostalih zakonom propisanih uvjeta (prethodno savjetovanje sa radničkim vijećem i omogućavanje radniku iznošenja obrane) u smislu odredbe čl. 119. ZR, a koje su u ovom slučaju ispoštovane.

 

Za dopuštenost otkaza ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR dovoljno je da se ostvarila već jedna od povreda koje se radniku stavljaju na teret, ako ju poslodavac ocjenjuje takvom da je zbog nje primjereno otkazati ugovor o radu radniku, a kako je to u okolnostima konkretnog slučaja ocijenio tuženik. Polazeći od sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, a u kojoj je među postupcima koji su ocijenjeni kao kršenje obveze iz radnog odnosa i to:

 

- da je tužitelj i nakon pisanog upozorenja na mogućnost otkaza, nastavio sa neurednim i neodgovornim izvršavanjem obveza svog radnog mjesta u smislu ispunjavanja naloga koji mu je dala neposredno nadređena osoba G. Š., a radilo se o zadacima koji se odnose na rad tužitelja u određenom razdoblju, dakle koji su obuhvaćeni odgovornošću koja proizlazi iz opisa njegovog radnog mjesta kao što je pravovremeno, stručno i kvalitetno obavljanje poslova  te izvršavanje drugih poslova sukladno organizaciji rada, standardima i pravilima, odnosno

 

- da je tužitelj prilikom audita provedenog kod tuženika vezano za ISO certifikat, u razgovoru s njim, a koji se odnosio na poznavanje i ispunjavanje obveza njegovog radnog mjesta, tužitelj pokazao nedovoljnu kompetenciju, a o čemu je voditelj audita izvijestio tuženika i sačinio izvještaj o neuskladnosti s posljedicom na tuženika u vidu potrebe implementacije korektivnih mjera, pri čemu je tužitelj i dalje ustrajao da to nije bio djelokrug njegovih poslova, a što je suprotno opisu njegovog radnog mjesta opisano kao odgovornost za poznavanje metodologije izrade analize rezultata kontrole kvaliteta, metodologije praćenja i analize troškova kvalitete, te praćenje i primjenu međunarodnih normi i nacionalnih propisa kao i internih akata društva

 

onda se nameće zaključak kako takvo postupanje tužitelja u izvršavanju poslova njegovog radnog mjesta doista ima značaj kršenja obveza iz radnog odnosa, a koje se u okolnostima konkretnog slučaja, vodeći računa o značaju i vrsti poslova na kojima je tužitelj radio doista jesu opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Ovo posebno kada se sagleda razdoblje u kojem je tužitelj, a nakon što je bio upozoren od poslodavca na propuste u radu i mogućnost sankcioniranja u slučaju ponavljanja istih, ustrajao u neodgovornom i neprimjerenom načinu izvršavanja radnih zadataka svog radnog mjesta.

 

Slijedom navedenog, a kako nema razloga zbog kojih bi otkaz ugovora o radu bio nedopušten, to je reviziju trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 26. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.